Svanulo je stanovnicima kordunaškog sela Poloja na lijevoj obali Korane, kojima je septembra 2014. poplavljena rijeka odnijela stari, drveni most i nanijela brojne probleme prekinuvši prometnu komunikaciju preko Veljuna sa državnom cestom D1. Konačno je krajem prošle godine dvije obale Korane spojio novi armiranobetonski most vrijedan (sa PDV-om) 5,925 miliona kuna, koji za pedesetak mještana Poloja, mjesta na području grada Slunja, znači novi preporod. Bez koranskog mosta u Veljunu i izlaza na D1 ionako izolirani mještani Poloja bili su još više odsječeni od svijeta. Do prve trgovine, liječnika i apoteke morali su prijeći i po 30 kilometara preko Primišlja do Slunja ili 50 kilometara preko Perjasice i Barilovića do Karlovca. U jednom danu znali su tako proći i stotinjak kilometara. Novi most je izlaz i za još stotinjak stanovnika Primišlja i Koranskog Sela sa lijeve strane Korane, kojima je pravac preko Veljuna najbliža veza sa Karlovcem. Osim što je premostio Koranu i mnoge u međuvremenu nagomilane životne probleme ljudi, novi most između opustjelih kordunaških brežuljaka predstavlja i veličanstven prizor, kao iz nekog drugog univerzuma.
Nismo vjerovali da će izgraditi baš novi most. Toliko smo se neispunjenih obećanja naslušali. Znate, električnu struju smo čekali 13 godina. Novi most za nas je čudo s obzirom na to da smo zapuštena sredina i zaboravljeni ljudi – govori Đurđa Prica
Na mostu, do kojeg se spuštamo lošim i krivudavim makadamom, ekipu Novosti čekaju Petar Gojsović, predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Slunja i Goranka Mandić, mještanka Veljuna.
- Presretni smo jer smo dobili lijep i dugotrajan most. Oduševljeni smo i ponosni. Ovaj most je dokaz da neke nesreće i ružne stvari mogu završiti i pozitivnim ishodom. Lokalno stanovništvo je odahnulo jer smo bez mosta imali puno problema. Mještani imaju zemljišta na suprotnoj obali i dok nije bilo mosta nisu mogli obrađivati svoje parcele. Veći dio te zemlje je zapušten jer se ne isplati dolaziti okolo naokolo kako bi se pokosilo sijeno i prevozilo 50 kilometara do kuće koja je udaljena samo par kilometara. Mještani su vodu prelazili i lađama. Ostave automobil na obali, lađom prijeđu na drugu, gdje onda moraju organizirati da ih sačeka drugi auto. Snagom potrebe, volje i želje premostili smo ove četiri godine. Radovi su krenuli novembra 2017., a završili su 3. oktobra 2018. - govori nam Goranka Mandić.
- Ali posla još ima. Čekamo da se asfaltira put koji vodi do državne ceste D1 jer je sadašnja cesta u jako lošem stanju. Sve skupa, novi most sa asfaltiranom cestom bit će velik plus za nas i potvrda da mi koji smo u ovom kraju ostali nismo pogriješili. Naši su dužnosnici ispunili svoja obećanja. A bili smo jako skeptični. Znate u kakvim vremenima i kraju živimo. Ali eto, ipak se nešto kreće. Stoga im hvala. Posebno se zahvaljujemo predsjedniku SNV-a Miloradu Pupovcu jer znamo da je uložio velik trud i napor da dobijemo ovako prekrasan most - ističe Goranka Mandić.
- Ovakav most je velik iskorak, častan izuzetak u našoj maloj sredini, inače ekonomski neisplativoj. Za svaku našu životnu potrebu, za svaku malu nazovimo investiciju dočeka nas pitanje nadležnih koliko ima ljudi, kolika im je prosječna starosna dob… Pitanja koja su za nas teška, besperspektivna i poslije kojih znamo da našim potrebama neće biti udovoljeno jer nema ekonomske opravdanosti. Ovo je dobar most, ali nema tko ići preko njega. Sa obje obale Korane stanovništva je sve manje i manje. Stanovništvo staro, mladi otišli još 1995. Ali most je za široku upotrebu, ne samo za nas lokalno stanovništvo. Sada su počeli preko mosta prelaziti i kamioni za izvlačenje drva i teža vozila jer je ograničenje na starom, drvenom mostu bilo dvije tone. Pretpostavljam da će u budućnosti, kada se asfaltira cesta, ovuda prelaziti i vojska koja je deset kilometara dalje, u Primišlju - govori Petar Gojsović.
- Ovaj most je vječan. Na tako lijepe, nove stvari nismo navikli ili smo se nakon dugo vremena nedaća odvikli, pa nam sada dođu tako strane i čudne, ne znam. Uvijek smo bili sirotinjski kraj. Nismo ni znali koliko nam je naš stari, drveni most značio dok ga nije voda odnijela. Ubrzo nakon što smo ostali bez njega bila je sahrana jedne bake, dva kilometra dalje, a morali smo prijeći 45 kilometara da bismo došli do sahrane u našem komšiluku. Naravno, prije toga o tome nismo ni razmišljali. Sada se ponovno navikavamo na most - kaže Gojsović.
Hrvatska politika zna samo za Zagreb, Split, Rijeku i Dubrovnik i drugo ništa. Nije mi jasno kako nikada nije bilo asfalta u Poloju. Ekonomija u Hrvatskoj nije dobra – ističe Wolfgang Rude, Nijemac koji već godinama živi u Poloju
Dok smo nekih sat vremena razgovarali sa našim sagovornicima na novoizgrađenom mostu, prošla su dva osobna vozila, dva vozila HEP-a, dva prazna kamiona za trupce, za koje saznajemo da se puni ovim putem ipak ne vraćaju jer drugi, manji i neobnovljeni most prije ovog novog, ne bi izdržao teret kamiona napunjenog drvnom masom.
Do novog mosta na Korani stigao je i Nijemac Wolfgang Rude koji u Poloju ima farmu sa 60 muznih krava. Starim, drvenim mostom svaki dan prevozio je oko 600 litara mlijeka na desnu stranu Korane. Kako nije bilo mosta, Wolfgang, kojeg Kordunaši zovu Hans, više nije mogao prodavati mlijeko.
- Još 2002. kupio sam zapaljeno imanje. Renovirao ga i puno novca investirao u farmu. Bez mosta izgubio sam sigurno pola miliona kuna. Drveni most je bio dobar za nas. Nije bio za velik teret. Ali za mlijeko, mali traktor i auto da. Bio sam jako tužan kada je otišao. Dva mjeseca sam vozio mlijeko okolo, preko Primišlja i Slunja. I ne znam koliko puta se pokvarilo na tom putu. Vrućine… nema kvalitete to mlijeko. Nije se moglo više. Dio krava sam dao na posudbu u Ogulin i sada ih vraćam nazad. Tri i pol godine nisam mlijeko prodavao mljekari. Muzem, ali ne nosim mlijeko. Bacao sam ga, hranio telad. Radujem se što ću ga ponovno prodavati. Mogu ga prodati za tri kune, ispod nema računa - govori o svojim poslovnim problemima na dosta dobrom hrvatskom jeziku Wolfgang Hans Rude.
- Od mosta sam udaljen pet kilometara. Preko mosta pređem često, skoro svaki dan. Okolo do Slunja i Karlovca teško je voziti. Loš put. Sav sam auto potrgao. Bez mosta sam bio orijentiran prema Ogulinu, a sada sam prema Karlovcu. Tu, na desnoj obali Korane, imam zemlju. Ljeti ovdje dolazi puno stranca. GPS ih dovede do mosta, a njega nema. Tražili smo bar improvizaciju mosta. Ali sada je dobro. Možda bih sada mogao otvoriti apartmane. U Njemačkoj nema šanse da bi ovakvi krajevi bili napušteni, već bi izgradili golf terene. Problem je što nema mladih ljudi. Nas u selu živi svega 50. Prije rata bilo je 250 stanovnika i bilo je puno djece - priča Wolfgang Rude o Poloju kao o svom rodnom selu, ali ipak priznaje da se nije prilagodio hrvatskom načinu života i hrvatskom poslovanju.
- Kod nas u Njemačkoj nikada nije problem u novcu. Ali kod nas se drugačije živi. Drugi mentalitet. Bez kredita. Mnogo radimo. Ja volim raditi. U Hrvatskoj će te više ljudi blokirati nego ti pomoći. Zemlje svuda, a poljoprivrede nigdje. Ne znam da Vlada zna koliko je loša situacija. Hrvatska politika zna samo za Zagreb, Split, Rijeku i još Dubrovnik i drugo ništa. Nije mi jasno kako nikada nije bilo asfalta u Poloju. Slabo se ulaže u ove krajeve. Ekonomija u Hrvatskoj nije dobra - zaključuje ovaj kordunaški Nijemac.
Zajedno nastavljamo dalje, na lijevu obalu Korane, u Poloj. Kao dobar domaćin i odličan poznavatelj kordunaških puteva i staza između praznih kuća, Wolfgang nas dovodi do Đurđe Price. Novi most je lijep, kao da je iz Berlina, reći će Đurđa zbog svog komšije Nijemca.
- Stari, drveni most nije bio siguran. Imao je drvene, već istrošene pragove. Kada smo prelazili autom, vozili smo sporo, birajući gdje se daska nije digla i odakle ne viri čavao. Ali služio je svojoj svrsi. Mogli smo osobnim vozilom prijeći na drugu stranu. Četiri i po godine bez mosta, dobro ćemo pamtiti. Čim su postavili pomoćni most, tri mjeseca prije puštanja glavnog mosta, odmah smo pohrlili da ga prijeđemo i da se na njemu fotografiramo. Svi smo se radovali - ne krije sreću Đurđa Prica.
- Kada smo ostali bez mosta, desila nam se katastrofa. Ovdje u selu nemamo ništa. Za sve smo osuđeni na odlazak u Krnjak, Slunj ili Karlovac. Prva je trgovina, sa mostom na Korani, 15 kilometara dalje u Krnjaku, bez mosta u Slunju, 26 kilometara u jednom pravcu, pa ti biraj i kupuj. I onda dođeš do Slunja, malo mjesto i sve jako skupo. Do Karlovca nam je 35 kilometara i 25 minuta vožnje, a preko Perjasice i Barilovića, cestom sa rupom na rupi, 46 kilometara i 45 minuta vožnje. Sada nam je skraćen put, skraćene su nam muke - priča Đurđa Prica o životu sa i bez mosta.
- Nismo vjerovali da će izgraditi baš novi most. Toliko smo se neispunjenih obećanja naslušali. Znate, električnu struju smo čekali 13 godina. Muž i ja smo poslije Oluje došli iz Zagreba živjeti ovdje, u njegovu rodnu kuću. Svako jutro putovali smo odavde na posao u Zagreb, u ZET. Službenu uniformu peglala sam peglom kojoj sam odrezala kablove i grijala je na peći. Novi most za nas je čudo s obzirom na to da smo zapuštena sredina i zaboravljeni ljudi - dodaje Đurđa Prica.
- Izgledi da se pozitivno riješi problem mosta u Veljunu nisu bili veliki jer su u pitanju bila velika financijska sredstva i mali broj stanovnika koji nije ispunjavao ekonomsku opravdanost. Saborski zastupnici SDSS-a intervenirali su u više navrata, i u vladi Zorana Milanovića i u aktuelnoj vladi Andreja Plenkovića. Dato je obećanje koje je ispunjeno – izgrađen je most vrijedan šest miliona kuna koji je još u procesu ishodovanja uporabne dozvole, završena je i izgradnja lijevog skretača na D1, a do kraja godine predstoji asfaltiranje pristupne ceste prema D1, za što je milion i 300.000 kuna već prebačeno na račun županijskih cesta. Najbitnije je da ljudi nisu zaboravljeni i da vodimo računa o krajevima koji nemaju ljudskog potencijala - ističe potpredsjednik SDSS-a Dejan Mihajlović iz susjednog Krnjaka.
- Ovo područje je demografski, infrastrukturno i ekonomski devastirano. Oko nas je, na svakom koraku, dotrajala i uništena infrastruktura koja ne odgovara potrebama 21.vijeka, od elektromreže do cesta. Modernizirana infrastruktura je preduvjet da se razmišlja o razvoju i budućnosti. Zato smo pokrenuli tzv. slovensku deklaraciju, interventni plan Vlade koji bi osigurao značajna financijska sredstva kako bi se revitaliziralo i na određeni standard komunalne i socijalne infrastrukture podiglo sedam općina Karlovačke županije, među kojima su Krnjak, Slunj, Cetingrad i Plaški. U izradi smo tog interventnog plana koji bi trebao premašiti svotu od sto miliona kuna i biti realiziran kroz pet godina - govori Mihajlović.
