Izgledni povratak Ivana Vrdoljaka na funkciju predsjednika Hrvatske narodne stranke, na funkciju s koje, zapravo, nikad nije ni otišao, važan je, između ostalog, kao još jedan argument u prilog tezi da je značajno mjesto u aktualnoj hrvatskoj politici zauzela praksa koju je ranih devedesetih godina jezgrovito formulirao kladuški kabadahija Fikret Abdić: ‘Ne zagovaram nikakvu opciju, nemam nikakvu ideju i pristajem na sve.’ Povratak Ivana Vrdoljaka Babe na javnu scenu, među relevantne političke faktore, jer HNS je presudni element vladajuće koalicije, pouzdan je pokazatelj iščeznuća vrednota poput vjerodostojnosti i kakve-takve pristojnosti iz političkog života, koji se ubrzano pretvara u nadmetanje u bezočnosti, beskrupuloznosti i bezobrazluku prema građanima i činjenicama.
Jasno je da javna ponuda dionica predstavlja prvi korak u pretvaranju hep-a u privatnu kompaniju, a poslovni krug oko Pavla Vujnovca kojem je Vrdoljak veoma blizak – s Prvim plinarskim društvom kao perjanicom – vrlo je zainteresiran za taj proces
Vrdoljak se u lipnju povukao s položaja predsjednika HNS-a i iz klupe saborskog zastupnika te nestao iz javnosti, nakon što je Predsjedništvo stranke odbilo njegov iznenadni prijedlog o sklapanju koalicije s HDZ-om, odnosno spašavanju HDZ-ove vlasti poslije raspada vladajućeg saveza HDZ-a i Mosta. Prije nego što je izišao s tom idejom, Vrdoljak je, tonom čovjeka uvrijeđenog što mu se uopće postavljaju takva pitanja, tjednima uvjeravao novinare da neće biti koalicije HNS-a i HDZ-a, da to naprosto ne dolazi u obzir i da mu ne pada na pamet da produži život ‘Titanik-vladi’ Andreja Plenkovića: tokom istih tih tjedana Vrdoljak je, doznalo se, pregovarao s premijerom i njegovim pouzdanicima, unatoč onome što je javno govorio i unatoč HNS-ovoj i Vrdoljakovoj istaknutoj ulozi u pokušaju parlamentarnog opoziva ministra financija Zdravka Marića zbog afere Agrokor, opoziva koji bi ujedno značio i pad vlade. Šef HNS-a ostao je pri odluci da napusti politiku – valjda da bi pokazao nekakvu principijelnost – i nakon što je Glavni odbor HNS-a izmijenio stav Predsjedništva, prihvatio Šeks-Plenkovićevu ispruženu ruku i izazvao raskol u stranci, odnosno smanjio broj HNS-ovih saborskih poslanika s devetero na petero. HNS je ušao u vladu i dobio dva ministarska mjesta, a Vrdoljak je, kao anonimni izvor, širio priču da će se posvetiti privatnom biznisu i da je politika za njega zatvorena knjiga.
Pet mjeseci kasnije, Vrdoljak se, eto, vraća u politiku: shvatio je da se nepotrebno zaletio s ostavkom ne sačekavši presudnu sjednicu Glavnog odbora i da je glupo da netko drugi umjesto njega konzumira moć i beneficije proizišle iz njegovih pregovaračkih akcija i njegovog gubljenja obraza te višetjednog obmanjivanja javnosti, ali najvažniji razlog su velika očekivanja Vrdoljakovih prijatelja iz poslovnog svijeta. Valjda je pomislio da je pet mjeseci skrivanja od novinara i pitanja dovoljno da se zaboravi ono što je napravio u lipnju, a ako se i ne zaboravi, jer se objektivno radi o nezaboravnoj političkoj vratolomiji, koga briga, Vrdoljak može živjeti s time, njemu neće biti problem gledati u oči istim onim novinarima kojima je prije nekoliko mjeseci besramno lagao u iste te oči, cinično očekujući da će novinari i javnost sad vjerovati njegovim riječima, kao da ništa nije bilo. A da je ovo iole ozbiljna zemlja, svaki budući Vrdoljakov javni istup, o čemu god da se radilo, bio bi dočekan jednim jedinim novinarskim potpitanjem: ‘Gospodine Vrdoljak, kako da znamo da je istina to što nam govorite, kako da znamo da ne govorite najgore laži, kao što ste radili prije nekoliko mjeseci?’
Ovo je, međutim, Hrvatska, ovdje može sve, ovdje ni hvatanje u lažima, ni boravak u istražnom zatvoru, ni višemilijunske optužnice za vratom nisu sramota ni prepreka za sudjelovanje u politici na najvišim razinama: naoružan istom količinom arogancije, što je osobina bez koje se u prethodnih dvadesetak godina teško dolazilo do položaja šefa HNS-a, Vrdoljak će vjerojatno zauzeti pozu ljutitosti i uvrijeđenosti zbog nerazumijevanja njegove političke odgovornosti i zbog neshvaćanja njegovog samoprijegornog žrtvovanja za društvenu stabilnost, a pritom će voditi računa o tome da se što manje javno izlaže. On će, barem u prvo vrijeme, djelovati diskretnije i neće se odmah gurati u izvršnu vlast, ali vraća se na mjesto predsjednika stranke jer mu je jasno da bi dolazak nekog drugog na tu funkciju značio njegovu marginalizaciju i gubljenje moći, a njemu i njegovom glavnom savjetniku Srećku Ferenčaku, glavnom tajniku HNS-a, sad je najvažnije iskoristiti situaciju za svoje interese i za interese svojih prijatelja, što znači imati utjecaj na postupke vlasti, naročito na postupke u području energetike i državnih poduzeća te u njima vrlo zanimljivoj pravosudnoj sferi, u kojoj vlast formalno ne bi smjela imati upliva.
Vujnovčevoj kompaniji nije svejedno čime će rezultirati Rosnjeftovo zanimanje za INA-u. On i njegova ekipa ne žele biti pasivni promatrači kad već imaju Ivana Vrdoljaka i ključnu poziciju HNS-a u vladajućoj koaliciji
- Vrdoljak nema druge opcije nego ostati u politici, ali ne vjerujem da će tražiti da zamijeni Predraga Štromara na funkciji potpredsjednika Vlade i ministra graditeljstva i prostornog uređenja: Štromar to ne bi dobro primio, jer bi praktički ostao bez ikakvog posla, a to bi onda otvorilo prostor za nove podjele unutar stranke, koja se već podijelila u lipnju. Vjerojatnije je da će se Vrdoljak nakon nekog vremena vratiti u Sabor, gdje ga mijenja Stjepan Čuraj - kaže naš sugovornik dobro upoznat sa situacijom u HNS-u.
Ako se izuzme potreba da ostane u političkoj igri, jer kad se ispadne iz igre svakakvi scenariji postanu mogući, glavni razlog Vrdoljakovog povratka jesu predstojeći krupni državni zahvati u energetskom sektoru: privatizacija četvrtine Hrvatske elektroprivrede putem inicijalne javne ponude i raspetljavanje vlasničko-upravljačke strukture u INA-i. HNS je svojedobno kritizirao nakanu Vlade da proda 25 posto udjela u HEP-u u sklopu nerealnog plana o otkupu MOL-ovog udjela u INA-i, ali je zagovarao zamisao o prodaji dijela HEP-a nevezano za INA-u. Plan da se novcem iz HEP-a otkupi pedesetak posto dionica INA-e u međuvremenu je više-manje zaboravljen, no na veselje HNS-a i Vrdoljaka ostalo se pri ideji da se privatni kapital pusti u Elektroprivredu, premda još nitko nije izišao sa suvislim objašnjenjem zašto bi to trebalo učiniti. ‘Pokretanje novog investicijskog ciklusa’ nije suvislo objašnjenje, jer HEP ima dovoljno vlastitog novca i dovoljno mogućnosti za relativno povoljno zaduživanje, mimo prodaje četvrtine vlasništva. Jasno je da javna ponuda dionica predstavlja prvi korak u pretvaranju HEP-a u privatnu kompaniju, a poslovni krug kojem je Vrdoljak veoma blizak – okupljen oko Pavla Vujnovca i njegove grupe Energia naturalis s Prvim plinarskim društvom kao perjanicom – vrlo je zainteresiran za taj proces.
Što se tiče INA-e, Vrdoljak je u svom trogodišnjem mandatu ministra gospodarstva u vladi Zorana Milanovića uglavnom vodio rat s mađarskim suvlasnikom rečene naftne kompanije, a sva je prilika da će Hrvatska iz tog rata izići financijski potučena do nogu. Je li baš moralo tako? Jesu li destrukcija i sukob s MOL-om zaista bili neizbježni u obrani od mađarske dominacije i u zaštiti nacionalnih interesa? Može biti da nije bilo druge i da se s Mađarima baš ništa nije moglo dogovoriti, ali može, također, biti da je državno neprijateljstvo prema INA-i proizvedeno i zato da bi se otvorio prostor za vrtoglavi financijski uspon Vujnovčevog PPD-a, tvrtke čije se poslovanje bazira na ekskluzivnom ugovoru o isporuci prirodnog plina s ruskim Gazpromom. U tom kontekstu valja promatrati i činjenicu da država već nekoliko godina, unatoč stalnim najavama i učestalom američkom ohrabrivanju i požurivanju, ne uspijeva pomaknuti s mrtve točke projekt LNG-terminala na otoku Krku. E sad, Vrdoljak se vraća u trenutku kad je ruski naftni gigant Rosnjeft službeno izjavio živu zainteresiranost za ulazak u vlasničku strukturu INA-e, a Rosnjeft i Gazprom osnovni su instrumenti ruskog političkog i ekonomskog utjecaja u Europi. Vujnovčevoj kompaniji nije svejedno čime će rezultirati Rosnjeftovo zanimanje, što ponajprije ovisi o raspoloženju Vlade: on i njegova ekipa ne žele biti pasivni promatrači tog posla, kad već imaju Ivana Vrdoljaka i ključnu poziciju Hrvatske narodne stranke u vladajućoj koaliciji.
Vrdoljak se, dakle, vraća ponajprije stoga da bi bio dodatna poluga pritiska jedne poslovno-političke grupacije na premijera Plenkovića i na odluke njegove vlade u energetskom sektoru, ali i ne samo u energetskom sektoru. Čovjek povezan s Vujnovčevom grupacijom je i zamjenik predsjednika HDZ-a Milijan Brkić, sve bliže im je i predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović, ali HNS ima u svojim rukama sudbinu vladajuće većine i u tome je Vrdoljakova važnost. On ima široku i svakodnevnu mogućnost za ucjenjivanje i tjeranje Plenkovića na ustupke, pri čemu ti ustupci neće biti suštinski vezani uz područja obrazovanja i graditeljstva ili uz suzbijanje NDH-nostalgičnosti u javnom prostoru, što su deklarirane sfere interesa HNS-a u aktualnoj vlasti. To će biti samo vidljivi povodi za dobivanje tajnih koncesija u čijoj je srži pokušaj političkog pogodovanja privatnim interesima, a problem Andreja Plenkovića sastoji se u tome što su ti interesi u velikoj mjeri ovisni o Putinovoj Rusiji.
