Kada netko o sebi misli kao o izumu, a da pritom nije radijator, antibebipilula ili kemijska olovka, stvar ne djeluje obećavajuće. Kada taj isti kao vlastitog izumitelja navodi Ivana Zvnomira Čička, stvar već sluti na katastrofu.
Igor Peternel bio bi nepoznati stučnjak za otpadne vode i dezinfekciju s Veleučilišta u Karlovcu da ga prema vlastitom, živom svjedočenju u HHO-u nije ‘izumio’ Ivan Zvonimir Čičak. Ova se jezična figura ne smije iskoristiti (samo) da bi se sprdalo s Peternelom; ona je kvintesencija jedne, ničim izazvane, pigmalionske karijere, znakovita otprilike onoliko koliko je za političku karijeru Nevenke Bečić znakovita njezina hladna trajna ili za njezina sugrađanina Ivu Baldasara činjenica da za potrebe svekolikog pučanstva sluša Leonarda Cohena i Marka Perkovića Thompsona.
Ne samo zato što o sebi misli kao o izumu, slučaj Igora Peternela umnogome je specifičan, jedva prispodobiv ičemu viđenome u ovdašnjem javnom govoru. U eri političke korektnosti u kojoj se ovdašnji uvoznici fašizma samoproglašavaju antifašistima, a ratni veterani bauljajući bespućima vlastitih moždanih sinapsi, uz zveckanje plinskih boca, marširaju naoružani pomodnim terminima poput ‘ljudskih prava’, ‘govora mržnje’ i ‘dijaloga’, Peternel je problematici ljudskih prava pristupio onom vrstom govora karakterističnom za sustave čiji je sam, kako tvrdi, protivnik. Ukratko, ako do danas niste mogli zamisliti scenu u kojoj Sanja Sarnavka ispred udruge BaBe javno deklamira njihovu riješenost da stanu na stranu svake ranjive skupine, ‘od pederčina, preko preostalih srbočetnika do samohranih kurvetina’ to je sada, zahvaljujući izumu Ivana Zvonimira Čička, moguće.
Na rečeni izum, nastao frankenštajnskim parenjem (diskursa) Majke Tereze i Mladena Schwartza (uz nužni uvjet da se potonji u međuvremenu propio), ne bi valjalo trošiti slova da je Čičak svom patentu, stručnjaku za otpadne vode i dezinfekciju, umjesto potpredsjednika HHO-a namijenio, u skladu s kompetencijama, manje prestižnu, ali svakako važnu funkciju vodokotilića na istoj adresi. Kako se to nije dogodilo, javnost je umjesto žuborenja uskoro dobila priliku čuti umotvorine Igora Peternela, sve praćeno brojnim odobravajućim forumaškim komentarima koji bi, kada bi bili pretvoreni u materiju, predstavljali esenciju njegovog primarnog znanstvenog interesa.
Kada se, međutim, iz posve nedokučivih razloga, Peternel vinuo u mainstream medije čiji klimaks, sve je izglednije, ima biti dosegnut gostovanjem u emisiji Velimira Bujanca, rado viđenog gosta predsjednice svih Hrvata kojem priroda nije dala da poput rasnog arijevca rukom pokazuje visinu kukuruza, pa se svojedobno, sa svastikom oko ruke, morao zadovoljiti pokazivanjem visine – jebiga – pšenice, stvar je počela poprimati obrise najobičnijeg skandala, pod uvjetom, naravno, da se radnja ne odvija u Hrvatskoj. Ta je praksa, naime, već otprije normalizirana. Ivan Zvonimir Čičak, ‘aktivist za ljudska prava’, odavno je dragi gost u emisiji rečenog nacista koji između emisija manjak seksipila nadoknađuje lajnama kokaina ne bi li, u vlastitim, kao i u očima konzumentica, zasjao kao high, plavooki arijevac atletskog torza.
No, pođimo redom i pritom, za lakše praćenje teksta, imajmo pred sobom sliku Josifa Visarionoviča koji iz karijerističkih razloga odluči pristupiti doškolavanju u Mirovnim studijima dok u pauzama radi na organizaciji gay pridea i volontira u ‘Sigurnoj kući’.
1. Igor Peternel, objašnjava u nedavnom intervjuu Jutarnjem listu, jednako kao i Banac i Čičak, protiv je svakog totalitarizma, kako komunizma tako i fašizma, dakle on je, deklarira se u sljedećoj rečenici, antikomunist. Zašto netko tko je protiv komunizma i fašizma (‘kao što je direktiva (sic!) iz EU, mi se jednako postavljamo protiv svake totalitarističke simbolike i programa’) jest – antikomunist, a nije antifašist postalo je jasno iz njegove reakcije na otkazivanje pokroviteljstva Kolinidi Grabar Kitarović nad obilježavanjem 70. obljetnice pobjede nad fašizmom od strane Saveza antifašističkih boraca Hrvatske, nakon što je ova s Pantovčaka deložirala bistu vođe antifašističke borbe, Josipa Broza Tita.
‘Ma tko ste vi da bi nešto željeli ili ne željeli? I ja želim da vi ne postojite pa ipak postojite! Tko vas što pita? Seronje!’ (prema: Tportal)
Izrekao je to isti onaj Igor Peternel koji je nekoliko tjedana prije zabrinuto ukazivao na jednu od ‘rak rana’ hrvatskog društva:
‘Govor mržnje kompletno je prisutan i svatko tko drukčije misli potencijalna je meta napada. Umjesto da tenzije smirujemo, mi ih kao društvo raspirujemo, potenciramo ih i alarmantno je dokle to može otići.’ (prema: Jutarnji list, 8.3.2015.)
Možda je tek riječ o profesionalnoj deformaciji stručnjaka za otpadne vode i dezinfekciju to da u protivnicima vidi seronje, ali ovdje se nazire nešto od onoga zbog čega su Peternel, Banac i Čičak, protivnici komunizma i fašizma, samo antikomunisti, ali ne i antifašisti: zato što bi to značilo javno priznati kako su zapravo - seronje. No, prije nego same ‘Seronje!’, razmotrimo rečenice koje su im prethodile (‘Ma tko ste vi da bi nešto željeli ili ne željeli? I ja želim da vi ne postojite pa ipak postojite! Tko vas što pita?’). One, što odricanjem prava na želju, tendiraju ukinuću samog subjekta gotovo da bi mogle stajati na mjestu one glasovite, za totalitarizam amblematske rečenice zatvorskog čuvara u Auschwitzu koji još ne posve institucionaliziranom dječaku (Primo Levi) oduzima pravo da utaži žeđ komadom leda otkinutog s prozora spavaonice, pa na dječakovo: ‘Zašto?’ odgovara: ‘Hier ist kein warum!’ (‘Ovdje nema zašto!’)
To da se diskursom koncentracijskog logora oglašava visoko rangirani predstavnik ‘udruge za ljudska prava’ u 2015. godini postalo je, zahvaljujući izumu Ivana Zvonimira Čička, Igoru Peternelu, moguće.
Stručnjak za dezinfekciju, svjestan duha vremena i njegovih ograničenja, unatoč želji za nepostojanjem čitave jedne skupine (po prilici kao što je to, moguće, želio židovskom dječaku njemački vojnik) ipak konstatira vlastitu nemoć - jer antifašisti ipak postoje. Ali to postojanje ‘aktivistu za ljudska prava’ nije dovoljno. Stoga ih valja degradirati na razinu zagađivača, na proizvoditelje izmeta, ‘seronje’, u konačnici izmet sam.
2. Nakon gostovanja povjesničara Hrvoja Klasića u emisiji Nedjeljom u dva Igor Peternel izjavljuje:
‘Zašto je važno da Stanković bude sankcioniran? Jer pozivanjem ovakvih egzibicionista poput današnjeg Klasića, nećaka komunističkog čelnika, stvara ustaše od ljudi koji to nikada nisu bili. Radi se o izuzetno opasnoj igri za društvo i javna televizija se u takve stvari ne bi smjela upuštati.’ (prema: Direktno.hr)
Igor Peternel, prokazuje Klasića kao ‘nećaka komunističkog čelnika’, dok je Slavica Lukić, nakon reizbora na mjesto potpredsjednice Hrvastkog novinarskog društva, na prvom mjestu ‘žena Milorada Pupovca’. Nastojanje da se rodbinske veze koriste za javno diskreditiranje tipično je za totalitarne sustave 20. stoljeća. Pritom Peternel kombinira oba principa: ideološko-klasni i etnički. Efekt (odnoseći se na Slavicu Lukić, odnosno Hrvatsko novinarsko društvo) pojačava korištenjem metafore ‘tumora’, kojeg, baš kao i izmet, svako društvo, ako hoće biti zdravo, treba odstraniti.
To da je Klasić nećak komunističkog čelnika, Peternelu nije dovoljno:
‘Moje je pitanje tko su uopće ti povjesničari koji su se odjednom pojavili u našim životima kao birtija-sveznadari? Koje su reference tih markovina, jakovina, goldsteina, klasića, ali i desnih? Gdje su im radovi, prevedene knjige, koja im je međunarodna citiranost? Koliki im je h-indeks? Tu se uopće ne radi o znanstvenicima već o jeftinim političkim provokatorima, ideološkim huškačima koji se ulizuju strankama i nameću teme prošlosti kako bi se zaboravila bezsadržajna sadašnjost. Osim profesora Banca, Hrvatska nema međunarodno relevantnog znanstvenika - povjesničara!!’ (prema: Dnevno.hr)
Izraze hvale i divljenja nadređenima, tipično za autoritarne ambijente, valja upućivati često i, po mogućnosti, javno. Onako kako se Tita uspoređivalo s ljubičicom bijelom ili hvalilo Tuđmanovo umijeće igranja tenisa u vrijeme kada je jedan tjednik otkrivao tajnu ljepote njegove valovite, sijede kose, Peternel Ivu Banca proglašava jedinim međunarodno relevantnim povjesničarom.
Pritom, da bi hvala bila još veća, sve ostale proglašava, sintagmama koje je pokupio odrastanjem u socijalizmu ili pak Tuđmanovim devedesetima, ‘jeftinim političkim provokatorima, ideološkim huškačima’. Štoviše, takvi uopće, tvrdi Peternel, i nisu znanstvenici pa, u konačnici, ne samo da je Banac jedini međunarodno relevantni povjesničar, već je jedini (ili rijetki?) povjesničar. Iz te perspektive, zahvaljujući Peternelu koji neistomišljenike voli optuživati za ‘jednoumlje’, Ivo Banac je zasjao kao utjelovljenje jedinog autentičnog (hrvatskog) tumača povijesti, čime su ambiciozno premašeni dosezi totalitarizama 20. stoljeća koji su, umjesto jednog, gajili ergele državnih povjesničara.
(Usput, zanimljivo je primijetiti da Peternel - koji je ne tako davno bio član SDP-ova odbora za zaštitu okoliša, pa ga se često, prije nego će započeti s praksom javnog deklariranja vlastita antikomunizma, moglo sresti na Iblerovom trgu - u rečenici koja će prethoditi infantilno slinavoj adoraciji Ive Banca ostalim povjesničarima, kolektivno, pripisuje motiv ‘ulizivanja političarima’)
Baš kao i Banca, Peternel izvan javnih pohvala ne ostavlja vlastitog izumitelja, Ivana Zvonimira Čička. Kada bi iphone mogao govoriti, vjerojatno bi istim, biranim riječima, onako kako Peternel hvali ‘otvorenost’ Ivana Zvonimira Čička (Jutarnji list, 8.3.2015.), hvalio Stevea Jobsa.
3. Kada je novinarka Romana Eibl u emisiji Nedjeljom u dva progovorila o nogometnom klubu Dinamo te Zdravku Mamiću, Peternel se oglasio tvrdeći da će uskoro otkriti njezine nalogodavce (prema: Autograf.hr). Na ovom mjestu rodbinska je povezanost ključna: supruga Igora Peternela godinama je direktorica za međunarodne odnose u GNK Dinamo. Unatoč obećanju, Igor Peternel do danas nije otkrio nalogodavce novinarke Eibl, pa se sve pretvorilo u jedan od niza pritisaka na novinare od strane Igora Peternela, od traženja sankcija za Aleksandra Stankovića zbog pozivanja gosta, ‘nećaka komunističkog čelnika’, do dijagnosticiranja ‘tumora’ u Hrvatskom novinarskom društvu.
4. Možda je najobičnija slučajnost da je upravo ženu, Romanu Eibl, optužio kako iza nje stoje nalogodavci. Peternelov stav o ženama koji je dijelu njegove publike s jedne društvene mreže mogao biti jasan kada je za jedne rasprave prijateljicu branio argumentom da je žena, pa se, stoga, prema njegovom razumijevanju, s njom ne treba svađati, došao je do somnabulnog vrhunca kada je ovaj, upinjući se progovoriti onako kako zamišlja da dolikuje ‘aktivistu za ljudska prava’ izjavio kako ‘vrijeđanje, pogotovo dama, (smatra) nekorektnim, negentlemenskim i nedemokratskim potezom’(prema: Direktno.hr).
Ponovno zahvaljujući Igoru Peternelu usred drugog deseteljeća 21. stoljeća iz ‘udruge za ljudska prava’ u javni su diskurs uvedeni termini (dama i gentleman) na kojima počiva rodna neravnopravnost. Peternelova teorijska inferiornost, njegova posvemašnja terminološka, pa i logička dezorijentiranost izazivala bi nježnu sućut da se HHO (umjesto da bude HA-HA-HA) u dijelu javnosti i dalje doživljava kao relevantna udruga za ljudska prava.
5. Kada je, pred posljenje predsjedničke izbore, ironično konstatirao zašto (ne)želi podržati Ivu Josipovića učinio je to između ostalog i sljedećim argumentom: ‘Želim predsjednika kojeg žele i Željko Jovanović, Vesna Pusić, Milorad Pupovac, Dejan Jović, Davor Butković, Oliver Frljić, odlikovana Vesna Teršelič, Rada Borić, Urška Raukar, Sandi Blagonić, Zoran Pusić i Savo Štrbac - to je moj dream team’ (prema: Nacional.hr).
Lista koju je sastavio Peternel jedna je od tipičnih lista za odstrel kojima se protekla dva i pol desteljeća markira kriva etnička pripadnost ili (hrvatska) etnička anomalija, kao odmak od hegemonijskog modela hrvatstva. Novum Peternelove liste sastoji se u nastojanju da se popis nepoželjnih, doduše posve blago maskira, i to diskursom o preferiranom predsjedničkom kandidatu. Do danas autori sličnih lista pripadali su najvećim dijelom, iako ne isključivo, margini. Nikada, sve do pojave Igora Peternela, nije se dogodilo da se sastavljanja liste antihrvata poduhvatio ‘aktivist za ljudska prava.’
…
Igor Peternel ima pravo o sebi misliti štogod hoće: to da je engleska kraljica, Ivo Banac ili generalni sekretar UN-a. Štoviše, Igor Peternel ima pravo o sebi misliti čak i to da je aktivist za ljudska prava. Problem se, međutim, začinje negdje drugdje: u trenutku kada ga na javnoj televiziji počinju tako i tretirati. Pad novinarske (političke) opismenjenosti njihova nesposobnost da dekonstruiraju i najdoslovniji, do karikaturalnosti dovedeni, jezični iskaz čine mogućim da Igor Peternel, koji o složenom konceptu ljudskih prava zna otprilike onoliko koliko i novinari koji od njega traže odgovore, biva tretiran kao ekspert za to područje. Nije, stoga, na Peternelu da prestane slijediti ‘direktive’, ukazivati na tumore, tražiti sankcije za novinare, prijetiti otkrivanjem njihovih nalogodavaca i prokazivati rodbinske veze sa Srbima i komunistima. Temeljno pitanje, koje ne treba shvatiti nimalo ironično, glasi: što kada se ovaj stručnjak za otpadne vode i dezinfekciju, ponešen ambicijom, sutra proglasi engleskom kraljicom? Kako možemo vjerovati da u Studiju 4 neće biti ugošćen kao ugledana gošća iz Buckinghamske palače? Od toga je samo veći skandal biti predstavljen kao ‘aktivist za ljudska prava’.
