U srpnju prošle godine sudac Hrvoje Lukšić donio je dvije nepravomoćne presude na Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Oba pravorijeka donesena su u korist tvrtke Cezar i njenog vlasnika Petra Pripuza, suoptuženika Milana Bandića u aferi Agram. U prvom slučaju, Fondu je naloženo da mu isplati 5,6 milijuna kuna koje mu je ta institucija namjerno uskratila prije pet godina, smatrajući da je njegova firma nezakonito htjela naplatiti velike količine automobilskog otpada. U drugoj parnici, u kojoj su zamijenjeni tužitelj i tuženik, Fond je iz istih razloga od tvrtke Cezar tražio povrat 2,7 milijuna kuna koje su mu isplaćene dvogodišnjim propustima stručnih službi.
Moj pokušaj rasvjetljavanja cjelokupne priče doveo je do toga da me određeni kolega iz HDZ-a upozoravao da se ne petljam, kao i pojedinci iz ministarstva i Fonda – govori bivša saborska zastupnica Nensi Tireli
Sporne transakcije, i njihov izostanak, odnosile su se na 2013., 2014. i 2015. godinu, nakon što je analizom Fonda i preko MUP-ovih registara utvrđeno da je Cezar Fondu dostavljao račune za milijune kilograma otpada od automobila nepoznatog porijekla, koji nisu bili registrirani u Hrvatskoj. Prema Pravilniku koji je modificiran 2013. godine, samo su automobili s brojem šasije u hrvatskim registrima, uz poneku iznimku, bili predviđeni za izdašne subvencije koje se isplaćuju preko Fondova računa. Cezar je u manje od tri godine tražio novac za više od pet tisuća automobila nepoznatog porijekla, bez registracije na području Hrvatske, koje su lokalni komunalni redari pronalazili po javnim površinama. Fond je u tužbi ustvrdio da se izmjenom Pravilnika nužno mijenjaju i uvjeti ugovora, i da bi isplatom zapravo kršio zakonske odredbe na kojima počiva kao institucija, potkrepljujući takve teze sadržajem krovnog Zakona o otpadu koji je bio na snazi za vrijeme potpisivanja sporazuma. No sudac Lukšić u potpunosti je prihvatio argumentaciju Cezarovih pravnih zastupnika, koji su tvrdili da ugovor između te firme i države, koji je potpisan 2007. godine, nigdje nije propisivao takvo pravilo. To što je naknadni Pravilnik predviđao drugačije uvjete, prema Trgovačkom sudu nema nikakvog utjecaja na posao koji je Pripuz sklopio s vladom Ive Sanadera i tadašnjim šefom Fonda Vinkom Mladineom. Obrazlažući presudu, sud je zaključno obrnuo tezu Fonda: da Cezar nije preuzimao sve automobile, pa i one nepoznatog porijekla, riskirao bi gubitak koncesije koja ga obvezuje da reagira na svaki poziv građana i komunalnih redara.
Usvoje li se ovakve presude na višem stupnju, Fond će ostati bez nešto manje od devet milijuna kuna uz kamate. S obzirom na to da ta institucija godišnje raspolaže s više od milijardu kuna proračuna, radi se o razmjerno benignoj svoti. Iznos, međutim, u ovoj priči nikada nije bio do presudne važnosti. Radilo se o institucionalnom pokušaju da se zaustavi jedna od ilustrativnih priča u kojoj se preko dvojbenih strategija zaštite okoliša godinama na razne načine zamračivao ogroman novac iz proračuna.
Zahvaljujući manjkavom sistemu kontrole u resoru okoliša koji je uspostavila još vlada Ive Sanadera, godinama se, tvrde upućeni pojedinci s kojima samo razgovarali tijekom pripreme ovoga teksta, provodila opsežna operacija vještog izvlačenja više stotina milijuna kuna preko biznisa prikupljanja i obrade automobilskih olupina. Osim biranih poduzetnika, kojima je nemarom i svjesnim nečinjenjem svih izvršnih vlasti u zadnjih petnaestak godina omogućen faktički monopol nad sustavom koji uopće ne bi trebao postojati, u toj su priči aktivno sudjelovale i komunalne službe u svim većim hrvatskim gradovima. Po saznanjima do kojih su došle Novosti, najmanje dva puta državno odvjetništvo i USKOK vodili su istrage zbog sumnji u uhodani gospodarski kriminal sanacije auto-otpada. U istragama pokrenutima na temelju više kaznenih prijava, dovodila se, među ostalima, u pitanje i sumnjiva dodjela koncesija prije 13 godina i masovno lažiranje zapisnika za novac iz Fonda. Zadnja prijava podnijeta je 2015. godine protiv Cezara upravo u kontekstu spora s Fondom s početka priče. Sve istražne radnje, uključujući i posljednju, na koncu su okončane bez optužnice.
Takvi epilozi samo su potvrdili da su potencijalno sumnjive prakse dobrim dijelom bile legalizirane. Prve koncesije za prikupljanje i obradu toga otpada dodijeljene su 2007. godine, kad je Ministarstvo zaštite okoliša odabralo 16 prikupljača i dva obrađivača vozila. Uz Pripuzovu kompaniju, koncesijski ugovor za završno obrađivanje otpada uručen je i Odlagalištu sirovina, firmi zadarskog poduzetnika Mihe Zrnića Marinovića kojemu se i dalje sudi u više postupaka zbog sumnje u pronevjeru novaca iz Fonda s Vinkom Mladineom. Koncesijske ugovore privatna su poduzeća dobila bez naknade, a Fond je postao obveznik isplate svake faze zbrinjavanja otpada, od njegova prikupljanja, subvencioniranja fizičkih i pravnih vlasnika otpada pa do prijevoza i njegove obrade. Ovisno o razdobljima, iznos je za prikupljače i obrađivače bio oko 1,6 kuna po kilogramu otpada ili 200 eura po cijelom automobilu.
Nikad nije otkriveno tko je slao prijetnje smrću. Ali budući da su mi u pismima poručivali da će me reciklirati, da ću završiti kao otpad, bila je pretpostavka da se radi upravo o tom lobiju – prisjeća se bivša ministrica Mirela Holy
Upravo je sadržaj tih prvih dokumenata i zakonskih rješenja, donesenih za vrijeme Sanadera, definirao sve buduće sporne poslove. Nigdje naime nije pisalo da isluženi automobili moraju biti registrirani u Republici Hrvatskoj, niti se nalagao drugi oblik osobne iskaznice automobila, koji bi se tako mogli identificirati prema broju šasije. Novac se, pritom, mogao tražiti i dobiti na temelju zapisnika koje su ispunjavali komunalni redari kad bi pronašli odbačene automobile na područjima svoga djelovanja.
Nakon prve godine od novog subvencioniranog režima prikupljanja automobilskih olupina, koja je završila slabašnim i očekivanim rashodom Fonda od jednog milijuna kuna, biznis se, također očekivano, dramatično povećao. Do 2012. godine, kad je svim firmama istekla petogodišnja koncesija na prikupljanje otpada, Fond je isplaćivao između 30 i 65 milijuna kuna godišnje. Više od 90 posto novca u svim fazama odlazio je Cezaru, koji je uz Odlagalište sirovina jedini imao koncesije i na prikupljanje i na obrađivanje ovih sirovina. U prikupljačkom dijelu Pripuzova tvrtka dodatno je povećala dominaciju 2009. i 2010. godine, nakon što su četiri koncesionara postala radne jedinice Cezara.
Osim subvencioniranja novostvorenih monopolista koji su na tržištu mogli zarađivati od istih sirovina, sustav je bio problematičan i zbog izostanka svih nužnih informacija za transparentno funkcioniranje. Prije desetak godina ni približno se nije znao broj vozila koja su na godišnjoj razini bila predviđena za otpad. U tu brojku MUP je svrstavao i automobile koji su trajno odjavljeni, ali i one kojima te godine nije produžena registracija, koji nisu nužno predviđeni za otpad.
Tako je 2011. godine od 45 tisuća prikupljenih automobila samo devet tisuća vozila zbrinuto temeljem odjava i vlasničkih knjižica građana. Ostatak prijavljenih olupina, oko 35 tisuća, prikupljeno je na javnim površinama bez ikakvih papira, samo temeljem zapisnika komunalnih redara. Detaljni podaci do kojih smo došli pokazuju da je to godinama bila standardna praksa. U pojedinim gradovima, poput Vukovara, Šibenika, Siska i Slavonskog Broda, redari su pronalazili između 100 i 300 olupina na mjesečnoj razini. Najveći dio toga otpada završavao je u rukama Cezara, koji je u nekoliko godina uprihodio više od 100 milijuna kuna. To se posebno odnosilo na Zagreb, gdje su redari godinama gotovo svaki mjesec zapisivali između 500 i 1000 pronađenih vozila. Za usporedbu, dovoljno je pogledati statistike Grada Zagreba za prošlu godinu, kad je pronađeno i otpremljeno oko 150 automobila, odnosno manje od pola automobila na dan ili petnaestak vozila na mjesečnoj razini.
Naši izvori, koji su tada radili u Fondu, kažu da su već od 2011. godine, kad su rashodi za auto-otpad postali veći od namjenskih prihoda na računu Fonda, posumnjali da se obilato iskorištavaju rupe u propisima koji su uspostavljeni 2007. godine. Zato su, među ostalim, uveli obavezu da se uz zapisnik redara prilože fotografije vozila. Kad su se ista vozila počela pojavljivati u više zapisnika, naložili su fotografiranje šasija i ostalih specifičnosti. Budući da prvih pet godina koncesijskog režima pravila nisu nalagala da auti moraju biti registrirani u Hrvatskoj, posumnjali su da se ogromne količine dovoze iz susjedne zemlje. Metoda graničnog prijenosa bila je jednostavna: automobil koji je u načelu otpad prijavi se kao rabljeno vozilo uz pripadajuće papire. U nastavku posla, nakon prelaska granice, redari bi ‘pronalazili’ automobile na javnim površinama svojih općina i gradskih područja i potom izdavali zapisnike za uzimanje naknade od Fonda.
Paralelno s opisanom pričom koja se odvijala mimo javnosti, za sumnjive metode zbrinjavanja auto-otpada zainteresirala se Nensi Tireli, saborska zastupnici Laburista u mandatu vlade Zorana Milanovića. Zapisnici sa sjednica Sabora pokazuju da je 2012. i 2013. godine postavila desetke pitanja resornom Ministarstvu okoliša o ovoj temi. Osim saborskih aktivnosti, stupila je u kontakt s nizom upućenih pojedinaca koji su je opskrbili raznim pisanim dokazima o prijevarama, koje je predala i Državnom odvjetništvu.
‘Objasnili su mi kako je cjelokupni sustav omogućavao izvlačenje novca na svim razinama. Nije se samo masovno uvozilo iz susjedne BiH zbog subvencija u Hrvatskoj. Mnogi automobili nikad nisu predani, već je kod nadležnih tijela samo završila fotografija’, kaže Tireli, ističući da se sama uvjerila u te tvrdnje. ‘Dapače, nakon što su mi u Fondu odobrili uvid u dokumentaciju, pronašla sam istu fotografiju na više zapisnika. Slika je mogla nastati bilo gdje’, veli Tireli, koja je na koncu o svemu razgovarala i s Mladenom Bajićem, tadašnjim državnim odvjetnikom. ‘Ništa od toga nije bilo. Nikad mi se više nitko iz DORH-a nije javio. Moj pokušaj rasvjetljavanja cjelokupne priče doveo je do toga da me određeni kolega iz HDZ-a upozoravao da se ne petljam, kao i pojedinci iz ministarstva i Fonda’, kaže Tireli.
Kod Bajića je bio i direktor Jadran-metala Edi Pavletić, koji je optužio Sanaderovu ministricu zaštite okoliša Marinu Matulović Dropulić i suradnike za pogodovanje u stvaranju monopolističke pozicije Cezara 2007. godine. Pavletić je odbijen na natječaju za isti posao, pod obrazloženjem da nije imao propisnu dokumentaciju. ‘Bila je to čista laž. Kad sam naknadno slučaj prijavio DORH-u, Mladen Bajić mi je rekao da ne može provjeriti moje tvrdnje zato što je ta dokumentacija nestala iz Fonda. Od starta se radilo o organiziranoj pljački’, kaže nam Pavletić, čije su javne istupe prije desetak godina oštro demantirali i Pripuz i prozvano ministarstvo. Tadašnji ministar zaštite okoliša potvrdio je nakon zastupničkog pitanja Nensi Tireli da se u ministarstvu doista desila provala za vrijeme HDZ-a i da je otuđena koncesijska dokumentacija za posebne kategorije otpada.
Protiv cjelokupnog sustava 2012. godine počela je javno istupati Mirela Holy, koja je tada imenovana za ministricu zaštite okoliša. Njeni strateški planovi predviđali su zaustavljanje cjelokupnog sustava subvencioniranja posebnih kategorija otpada, pa tako i koncesija. Reforme su, među ostalim, predviđale i stopiranje više stotina milijuna kuna na račun sirovina od kojih koncesionari mogu zaraditi na tržištu. ‘Fond za zaštitu okoliša ne bi trebao isplaćivati naknade za sirovine koje imaju tržišnu vrijednost, već samo za one koje nisu rentabilne’, kaže Holy, koja je ubrzo počela primate prijetnje smrću. ‘Nikad nije otkriveno tko ih je slao. Ali budući da su mi u pismima poručivali da će me reciklirati, da ću završiti kao otpad, bila je pretpostavka da se radi upravo o tom lobiju’, kaže Holy za Novosti, kojoj je čak i jedan djelatnik tajne službe tada dobronamjerno savjetovao da ‘malo smanji’ intenzitet svojih reformi. Ubrzo nakon toga smijenjena je s pozicije ministrice zaštite okoliša.
Godinu poslije, 2013., SDP-ova vlada donijela je daleko blaže izmjene od onih koje je predlagala Holy. No čak su i te izmjene predviđale dokidanje dotadašnjih monopolističkih praksi: umjesto koncesija, ministarstvo bi izdavalo dozvole svim zainteresiranim društvima. Iako su sve koncesije za sakupljače otpada istekle još 2012. godine, istim društvima izdana su privremena koncesijska rješenja do opisanih promjena. Ništa se, međutim, nije promijenilo do danas, pa su privremene koncesije, zaslužne za stvaranje ovisnosti cijelog sustava o nekoliko trgovačkih društava, u međuvremenu postale dugotrajnije od inicijalnih koncesijskih ugovora. Resorno ministarstvo, čini se, u tome ne vidi nikakav problem.
Procjenjujući učinke Zakona o održivom gospodarenju otpadom, ministarstvo je prije tri godine napisalo da ‘primjena zakona nije dovela do poticanja nekonkurentnog tržišnog ponašanja i stvaranja monopolističkog tržišta’. Ova se konstatacija dakle odnosi i na skupljanje vozila, u kojem jedna kompanija godinama prikuplja i obrađuje gotovo sav sektorski otpad.
Zahvaljujući sustavu koji se trebao radikalno mijenjati, ili ga uopće nije trebalo biti, došlo je do sudskih postupaka s početka priče. Svjesni njegove skandalozne propusnosti, u Fondu su pokušali zakrpati rupe preko pravilnika. Godine 2013. donijeli su izmjene Pravilnika u kojima se prvi put spominju ‘automobili registrirani u Republici Hrvatskoj’. Zatražen je novac od Cezara koji su mu isplatili za vozila nepoznate šasije, uz blokiranje drugih 5,6 milijuna kuna iz istih razloga. Radilo se o otprilike 4 milijuna kilograma nepoznatog porijekla, koje Fond sada mora isplatiti uz kamate potvrde li se nepravomoćne presude.
Sudski postupci u koje su ušli potaknuli su ih i na dodatne promjene. Od 2015. godine Fond je smanjio sve iznose za rabljena (otpisana) vozila i ukinuo praksu isplate subvencija obrađivačima jer koncesionari zarađuju prodajom tih istih sirovina jednak iznos koji im isplaćuje Fond, što je od njih Državna revizija tražila godinama prije toga. Tako je od 2015. smanjen ukupni trošak Fonda za 20-ak milijuna kuna. No u narednim godinama obrađivači otpada, s naglaskom na firmu Cezar, kompenzirali su izostanak tih isplata značajnim povećanjem broja prikupljenih automobila. Tome je doprinijelo i povećanje novčanih stimulacija za posjednike otpadnih vozila. Samo prošle godine Fondu je prijavljena 41 tisuća vozila. U zadnjih pet godina Fond je isplatio 192 milijuna kuna, od čega je 169 milijuna kuna pripalo Cezaru. Ostatak su podijelile četiri firme: Odlagalište sirovina, Ciak, Kairos i Metis. Od 2015. godine, kad je slučaj prijavljen Uskoku, zapisnici komunalnih redara su drastično opali. Te godine prijavljeno je 8835 zapisnika, koji mogu imati jedan ili više automobila. Sljedeće godine zabilježeno je 759 zapisnika, a nakon toga u prosjeku stotinjak godišnje. Nova, postrožena pravila umanjila su šanse za subvencioniranje neregistriranih vozila. Umjesto cijelih automobila koji nisu registrirani u Hrvatskoj, i dalje je, međutim, moguće dobiti novac za stotine tona dijelova nepoznatog porijekla.
