Potkraj rujna u New Yorku je održana 77. sjednica Opće skupštine Ujedinjenih naroda, jedinog tijela UN-a koje je sastavljeno od predstavnika svih zemalja svijeta i u kojemu glas svake članice jednako vrijedi.
Opća skupština ima niz važnih ovlasti, no unatoč tome njezine odluke nisu nešto o čemu se naširoko izvještava jer se zna da sva moć odlučivanja leži u Vijeću sigurnosti. Njega čini 15 članica, od kojih pet stalnih ima pravo veta na bilo koju odluku. Iako je tih pet mjesta rezervirano za zemlje koje su u Drugom svjetskom ratu bile na pobjedničkoj strani – Kinu, Francusku, Rusiju, Veliku Britaniju i Sjedinjene Države – zna se i da ova posljednja, zajedno sa svoja dva evropska satelita, ima najveću moć, među ostalim i zbog toga što proračunu UN-a doprinosi s 22 posto.
Poznato je i da Vijeće sigurnosti sustavno ignorira odluke Opće skupštine, a vjerojatno najeklatantniji primjer tog ignoriranja odnosi se na činjenicu da je Opća skupština 30 godina zaredom podržala neobavezujuću rezoluciju kojom Kuba traži ukidanje 60-godišnje američke ekonomske blokade. Ove godine za tu je rezoluciju glasalo čak 185 članica, dok su protiv bili samo SAD i Izrael, a Ukrajina i Brazil suzdržani.
Sveučilište u Cambridegu navodi da 75 posto od 1,2 milijarde stanovnika liberalnih demokracija danas ima negativno mišljenje o Kini, a njih 87 posto negativno mišljenje o Rusiji, "dok je za 6,3 milijarde ljudi koji žive u ostatku svijeta slika obrnuta"
Nešto ranije, Opća skupština raspravljala je o ratu u Ukrajini, a nakon što su sve članice osudile rusku agresiju kao kršenje Povelje UN-a, predstavnici njih 66, uglavnom zemalja globalnog juga, pozvali su da se hitno aktiviraju diplomatska sredstva i da se rat okonča mirovnim pregovorima. Tih 66 članica predstavljaju više od trećine država svijeta i više od polovice svjetske populacije s obzirom na to da uključuju Indiju, Kinu, Indoneziju, Bangladeš, Brazil i Meksiko. One su zatražile da se sve institucije UN-a i sve njezine članice angažiraju na prekidu oružanog sukoba, baš u trenutku kada je Pentagon najavio novi, 400 milijuna dolara težak paket vojne pomoći Ukrajini, povrh više od 18 milijardi dolara koje joj je u formi oružja uputio od početka ruske invazije u veljači.
Razdor između zemalja globalnog sjevera i juga, odnosno zapadnih i svih ostalih, bio je vidljiv i u prethodnim glasanjima u vezi rata u Ukrajini. Netom nakon početka agresije, na sjednici Opće skupštine u ožujku, 52 članice glasale su protiv uvođenja ekonomskih sankcija Rusiji. Mjesec dana kasnije na sjednici Vijeća za ljudska prava 82 članice odbile su podržati nastojanja zapadnih članica da se suspendira članstvo Rusije u tom tijelu.
Iako je razdor, koji ta glasanja ilustriraju, konstanta u međunarodnim odnosima i u samim institucijama Ujedinjenih naroda, rat u Ukrajini produbio ga je više nego ijedna zapadna vojna intervencija posljednjih desetljeća. Sveučilište u Cambridgeu u listopadu je tako objavilo istraživanje pod naslovom "A World Divided: Russia, China and the West" u kojemu su istraživači obradili podatke 30 globalnih ispitivanja javnog mnijenja koja obuhvaćaju 137 zemalja svijeta i 97 posto svjetske populacije, a kako bi pokazali da je svijet sve dublje podijeljen na "liberalnu i iliberalnu sferu".
Tamo se navodi da 75 posto od 1,2 milijarde stanovnika liberalnih demokracija danas ima negativno mišljenje o Kini, a njih 87 posto negativno mišljenje o Rusiji, "dok je, međutim, za 6,3 milijarde ljudi koji žive u ostatku svijeta slika obrnuta; u tim društvima 70 posto ljudi ima pozitivan stav prema Kini, a 66 posto prema Rusiji". U posljednjih deset godina u zapadnim zemljama pozitivan stav prema Rusiji smanjio se sa 39 na samo 12 posto nakon invazije na Ukrajinu, "no pravi teren za ruski međunarodni utjecaj leži izvan zapada; 75 posto ispitanih u južnoj Aziji, 68 posto u frankofonoj Africi i 62 posto u jugoistočnoj Aziji i dalje imaju o njoj pozitivnoj mišljenje unatoč događajima ove godine", navode istraživači Cambridgea te zaključuju da se "taj novi rascjep ne može reducirati samo na ekonomske interese ili geopolitičke pogodnosti, već on slijedi jasnu političku i ideološku podjelu".
Chandran Nair iz think tanka Global Institute for Tomorrow rat piše da se invazija na Ukrajinu na zapadu koristi za kreiranje hladnoratovskih narativa o "zamišljenim silama dobra i zla", pri čemu u strane zla "uključuju i nesvrstane zemlje"
Jedan od primjera koji najbolje ilustrira neutralnost globalnog juga spram sukoba koji se tamo mahom percipira kao evropski onaj je Brazila, države s preko 200 milijuna stanovnika koja je zahvaljujući višedesetljetnoj fleksibilnoj vanjskoj politici i doktrini igranja po pravilima međunarodnog prava postala jedna od najjačih ekonomija svijeta, ušla u sve bitne međunarodne institucije i nametnula se u međunarodnim diplomatskim krugovima.
Brazil je jedna od pet članica 16 godina starog ekonomskog bloka poznatog pod akronimom BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južnoafrička Republika), koji se politički zalaže za multipolarnost globalnog poretka. Obuhvaća 3,23 milijarde ljudi i ima ukupni BDP od 23 bilijuna dolara, jednako koliko i Sjedinjene Države. Kada je Rusija 2014. okupirala Krim, preostale članice BRICS-a usprotivile su se nastojanjima zapadnih zemalja da se Rusiju izbaci iz kluba G20 najjačih svjetskih ekonomija. Nakon što je Rusija pokrenula napad na Ukrajinu, Brazil je bio jedina članica BRICS-a koja je glasala za rezoluciju UN-a kojom se osuđuje ruska invazija na Ukrajinu. No ni on nije glasao za onu kasniju, kojom se Rusiji uvode ekonomske sankcije. U zajedničkoj izjavi tim povodom članice BRICS-a složile su se da bi se sukob između Rusije i Ukrajine trebao rješavati mirovnim pregovorima, isključivo u okviru institucija Ujedinjenih naroda.
Novi stari brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva, koji je na izborima krajem listopada za dlaku pobijedio ekstremnog desničara, bivšeg predsjednika Jaira Bolsonara, u svibnju je dao intervju američkom magazinu Time u kojemu je odgovornost za rat svalio i na SAD i Evropsku uniju. Ustvrdio je da su te dvije države trebale onemogućiti Ukrajini da se učlani u NATO savez, te da je američki predsjednik Joe Biden trebao odletjeti u Moskvu i razgovarati s Putinom. "To je ono što se očekuje od lidera, intervenirati kako se stvari ne bi otele kontroli", rekao je tada Lula, konstatiravši da je ukrajinski predsjednik Zelenski "dobar komičar", ali da to nije razlog da se "proizvodi rat kako bi se on mogao pojavljivati na televiziji".
Lula se u kolovozu sastao s ruskim i nizom evropskih veleposlanika, pa im predložio da upravo blok BRICS predvodi mirovne pregovore između Rusije i Ukrajine. To je, naravno, naišlo na gluhe uši, a kako se taj ignorantski stav zapada percipira u drugim zemljama globalnog juga zorno je opisao malezijski konzultant Chandran Nair iz think tanka Global Institute for Tomorrow sa sjedištem u Hong Kongu. Nair rat u Ukrajini opisuje "ne kao najkataklizmičkiji geopolitički događaj od Drugog svjetskog rata", nego kao jedan od mnogih "koji najavljuju pojavu novog svjetskog poretka". Takvim ga je nazvao u eseju za francuski Institut Montaigne, u sklopu ciklusa tekstova autora iz nezapadnih zemalja koji nosi naslov "Ukraine Shifting the World Order". Nair tamo piše da se na zapadu invazija na jednu evropsku državu uzdiže na pijedestal i koristi kako bi se kreirali hladnoratovski narativi oko "zamišljenih sila dobra i zla", pri čemu u strane zla "uključuju i nesvrstane zemlje, koje zapad združuje kako bi ih svrstao u proratne i antizapadne". 'Time se gubi vrijedan prostor za nepristranu diplomaciju koju bi predvodile nezapadne zemlje, poput Kine i Indije, jer je ona sama po sebi neprihvatljiva iz perspektive uvjerenja da je zapad jedini kvalificiran za vodeću ulogu u globalnoj diplomaciji", piše Nair.
Chandran Nair (Foto: Wikimedia Commons)
On navodi da je zapad dopustio da se koncept liberalne demokracije razvije u "duboki osjećaj moralne superiornosti i jedini sustav prema kojemu bi nacije trebale djelovati", dok je, s druge strane za većinu nezapadnog svijeta onaj zapadni karakteriziran "užasima kolonijalnog perioda i intervencijama postkolonijalnog perioda".
Zanimljivo je da Nair, kao i još neki autori eseja iz spomenutog ciklusa, na ulogu Evropske unije u rusko-ukrajinskom ratu gleda s dozom omalovažavanja, pa piše kako se Evropa sada našla "u poziciji podčinjenosti SAD-u". "Šurujući sa SAD-om i njegovim ambicijama širenja NATO-a na istok, čime su Putina doveli u poziciju da može pravdati napad na Ukrajinu, evropski lideri odrekli su se svoje odgovornosti i podbacili u zaštiti svojih građana", piše taj malezijski biznismen.
U tekstu "Saudijska perspektiva" sličan stav izražava i dr. Abdulaziz Al Sager, osnivač instituta Gulf Research Center, nazivajući rat u Ukrajini "prije svega evropskom krizom" i tvrdeći da se Evropa nalazi "na kritičnoj točki formuliranja svoje vanjske politike i potrebe za neovisnom Evropom koja neće padati pod američku dominaciju kao što je to činila dosad". Međutim, taj predstavnik autokracije koja počiva na fosilnim gorivima, pa stoga ne reprezentira tipičnu zemlju globalnog juga, piše kako su zaljevske monarhije u UN-u imale "balansiran" stav prema ruskoj invaziji na Ukrajinu. Eksplicitno su podržave diplomatsko rješenje, zajedno s nizom siromašnih zemalja globalnog juga, kao i Indijom, Kinom i Turskom, jedinom nezapadnom članicom NATO saveza.
Pritom je Indija kao regionalna velesila u specifičnoj poziciji jer podjednako zazire i od američke i od kineske dominacije, pa je zbog potonje danas u boljim nego ikada odnosima sa SAD-om. No unatoč indijskom strahu od "autoritarnog poretka koji želi izgraditi kinesko-ruska alijansa", Ram Madhav iz organizacije Council of India Foundation piše da je rat u Ukrajini tek "posljednja verzija liberalnog svjetskog poretka kojim dominiraju hegemonija, profit i ratovi", zbog čega je "velik dio zemalja globalnog juga izabrao ostati izvan toga sukoba".
Možda najslikovitiji prikaz mišljenja o ratu u Ukrajini na području na koje se obično prvo pomisli kada se spomene treći svijet, a to je Afrika, dao je ekonomski istraživač iz Benina Gilles Yabi. On prvo zamjećuje iznenađenost komentatora sa zapada samostalnim ponašanjem afričkih članica u UN-u, a zatim navodi i da, za razliku od evropske, "afrička pozicija" ne postoji već pojedine države imaju različite stavove oko ruske agresije na Ukrajinu. No većinska pozicija je ipak ona "protiv sistematskog svrstavanja uz zapadne stavove".
"Što se tiče osude agresije, ono što nam afričke, latinoameričke i azijske države zapravo govore nije to da one odobravaju čin kršenja Povelje UN-a, već je u pitanju refleksija osjećaja o prošlim kršenjima, uključujući i ona zapadnih sila, koja nisu dovela do sankcija", piše Yabi, pa upozorava i da bi enorman porast vojnih ulaganja zapadnih zemalja mogao dovesti do toga da to oružje završi u afričkim zemljama i izazove građanske ratove.
"Kriza u Ukrajini događa se na rubu Evrope, zbog čega Evropljani imaju osjećaj da taj rat i svima ostalima mora biti najvažniji. No Afrika ima svoje vlastite prošle i sadašnje sukobe i druge probleme koji su za nju važniji, primjerice klimatske promjene i njihove efekte", zaključuje taj istraživač iz zapadne Afrike.
