Godine 1987. tadašnja Televizija Zagreb snimila je seriju dokumentarnih filmova pod naslovom ‘Ljubav na putu’, koja je adaptacija putopisa ‘Ljubav na putu: od Drave do Jadrana’ književnika Matka Peića. Jedan od filmova iz te serije ima naslov ‘Skitnje po Srijemu i Baranji’. Isječak iz tog filma pojavio se nedavno na Fejsbuk-stranici ‘Baranjski spomenak’ i izazvao veliko zanimanje među Baranjcima, posebno među stanovnicima Bolmana.
Od četvrte minute, naime, pa do kraja, uz slike i iz drugih dijelova Baranje, prikazuju se snimci iz Bolmana, snimljeni ispred i unutar nekadašnjeg Šentrinog bircuza, od kojega danas nije ostala ni cigla na cigli, i kod crkve te na početku Ulice Petra Drapšina. Na snimcima se vide – a nabrajamo ih ne krštenim imenima, nego onako kako ih Bolmanci zovu – Jovan Jošić, Rade Pače, Savo Pirić, poštar Brančilo, pa Bracika, Joco Bravac, Stevan Puran, Sreto Blagin, Milan Kincela, Jovan Sosa, Savo Peko, djeda-Samojlica te Dušan Kico i njegova baba Lenka. Od svih nabrojanih danas su živ još samo Savo Pirić i Rade Pače.
U filmu se Bolman uopšte ne spominje, a ne spominju se poimence ni Bolmanci niti ostali Baranjci koji se vide na snimcima. Zato potpisnik ovog članka osjeća potrebu da zapiše njihova imena jer putopisac Peić opisuje samo svoje intimne utiske dok se ‘tri dana klatio Baranjom, s razvezanom tamnom kravatom, s rukama u džepovima hlača, sa šeširom na zatiljku’. Za Baranju na početku inserta kaže da je ‘najcrnja naša pokrajina… Nema u Hrvatskoj tako tamne zemlje i tako zagasitih nebesa kao u Baranji’. A na kraju zaključuje: ‘Uživao sam kako zemlja raste preko mene. U Slavoniji bila mi je do ramena, ovdje mi je prešla preko grla, došla do zubi, u oči. Osjećao sam da zemljanim.’
Na koncu preostaje nam još da nabrojimo ekipu koja je snimila spomenuti film: režiserka je bila Višnja Lasta (1930-1990), snimatelj Mario Perušina (1934-2013), dok zapise Matka Peića (1923-1999) čitaju Nada Subotić (1931-2016) i Sven Lasta (1925-1996). Evo kako Peićeve putopise ocjenjuje književnik Marijan Matković (1915-1985): ‘Netko nosi na put prtljagu s uredno složenom garderobom, drugi uspomene koje se obično ne mogu uredno rasporediti. Matko Peić ponio je na svoje krstarenje od Iloka do Cavtata, od Baranje do Pule i Motovuna bilježnicu, olovku i srce puno ljubavi.’ Da, srce puno ljubavi, koje nam je ostavilo vrijedan zapis o našem baranjskom zavičaju.
