Zahvaljujući pandemiji koronavirusa i mjerama zabrane okupljanja ni drugu godinu zaredom na austrijskom Lojbaškom polju nije održana komemoracija u povodu obljetnice stradanja desetina tisuća kvislinških, ponajviše ustaških vojnika, ali i civila koje su britanski vojnici u maju 1945. kod Bleiburga izručili partizanskim jedinicama. Obilježavanje tog događaja godinama prate kontroverze i zgražanje austrijske javnosti, a u toj se zemlji pripremaju i zakonski trajno zabraniti takvu manifestaciju. Osobito je problematično isticanje ustaških insignija i drugih inkriminiranih oznaka koje veličaju zločinačku Nezavisnu Državu Hrvatsku. Osim toga, s govornica smo počesto slušali opasne zamjene teza, pri čemu je Crkva redovito o pogubljenim ustaškim vojnicima govorila kao o pripadnicima hrvatske vojske, čime se ona izjednačava(la) s cijelim hrvatskim narodom, od kojeg je velika većina sudjelovala u partizanskom pokretu. S blajburških komemoracija dopirali su i hvalospjevi poglavniku Paveliću, iskazi netrpeljivosti prema Srbima i prezirni navodi protiv komunizma i "latentne komunističke opasnosti". Počast žrtvama na austrijskom tlu ove je godine odao samo hrvatski veleposlanik Daniel Glunčić.
Bleiburg nije početak tragedije hrvatskog naroda, početak je Zagreb, 10. travnja 1941. godine – ističe teologinja Anna Maria Grünfelder
Austrija je dakle, nakon temeljitog sagledavanja prošlosti, zasad odahnula od ustašonostalgičarskih pohoda na svoje tlo, no historiografsko sumiranje stvari ne pada na pamet Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, kao ni državnom vrhu i Saboru koji je pokroviteljski stao iza mise koja je u povodu blajburške tragedije prvi put održana ispred Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. Nimalo slučajno, na taj način pod okriljem Hrvatske biskupske konferencije, patronatom države i notornog Počasnog bleiburškog voda, koji su 1953. osnovali upravo ustaše, stradali pripadnici Ustaške vojnice i službeno postaju "hrvatski mučenici". Osim toga, Udbina je zbog blizine Krbavskog polja, koje Crkva zbog bitke iz 1493. smatra početkom velikih stradanja hrvatskog naroda i njegovih križnih putova, simbolički označena kao vjerojatno mjesto budućih masovnijih komemoracija, čijim su prilaznim cestama do crkve i ove godine, iako u manjini, hodali pojedinci s pokojom crnom zastavom HOS-a s natpisom "Za dom spremni" kao i imitacijom državne zastave s prvim bijelim poljem, kakva se isticala u vrijeme NDH.
Ništa bez obaveznog folklora (Foto: Marko Dimić/PIXSELL)
U homiliji, koja izvorno označava izlaganje vjerskih istina u svrhu pouke vjernika, a koju je predvodio gospićko-senjski biskup Zdenko Križić, nisu spomenute, kao ni godinama ranije tijekom austrijskih euharistija, riječi poput "ustaštva", "fašizma" ili "nacizma". No u istupu biskupa Križića ipak su se dale primijetiti ostrašćene nostalgične note. "Mi znamo da je Hrvatska država abolirala sve vojnike neprijateljske vojske u Domovinskom ratu, koji nisu počinili zločine. To tako i treba biti. To su vrijednosti civilizacije 21. stoljeća. Zanimljivo je da mnogi postignuće današnje civilizacije ne žele primijeniti jedino kada su u pitanju hrvatski vojnici, pa čak i civili, iz Drugog svjetskog rata", kazao je biskup i tako između redaka pozvao na aboliciju pripadnika ustaških snaga, ponovno ih prekrstivši u "hrvatske vojnike".
Teologinja i povjesničarka Anna Maria Grünfelder za Novosti izdvaja još neke detalje iz homilije.
- Iako je biskup Križić naglasio da Crkva "konačni sud prepušta Bogu", on je – i ove godine na Udbini – misu zadušnicu za pokoj duše pretvorio u veličanje mučeništva nedužnih, u njihovu žrtvu, no za koga, pitam se, odbacivši usput sumnju da se moglo raditi o ratnim zločincima, pri čemu biskup nije ni natuknuo mogućnost da vojnik u ratu može počiniti ratni zločin - kaže Anna Maria Grünfelder.
Anna Maria Grünfelder (Foto: Marko Lukunić/PIXSELL)
Svi naglasci u biskupovoj homiliji na Udbini, o nedužnim žrtvama, narodu s njima, vojnicima, Križnom putu, dodaje naša sugovornica, sugeriraju da je stradao cijeli jedan narod.
- A to je krivo. Potvrđena je i već odavno priznata činjenica da je hrvatski narod u velikom broju krenuo u partizane i podupirao ih. Hrvatski narod je velikim djelom bio dio antifašističkih sila – da ne govorim o hrvatskim Srbima, koji su prvi nakon ustaških progona krenuli u partizane. Bleiburg nije početak tragedije hrvatskog naroda, početak je Zagreb, 10. travnja 1941. godine - ističe teologinja.
Biskupov su govor, dakako iz prvog reda, odslušali ministar vanjskih poslova Goran Grlić Radman i predsjednik Sabora Gordan Jandroković.
Jedna od laži koja se promovira jest tvrdnja da su na Bleiburgu i Križnom putu sustavno ubijani civili, žene i djeca. No nema nijedne potvrde tog navoda – kaže povjesničar Ivo Goldstein
U minulim komemorativnim danima za jednodimenzionalnim diskursom o komunističkim zločinima posegnuo je i premijer Andrej Plenković, koji je godinu dana ranije komemorirao grobište na Macelju poručivši odande da su ljudi ubijani u kolonama smrti od Bleiburga preko Tezna i duž Križnog puta. Izaslanik predsjednika Zorana Milanovića i predstojnik njegovog ureda Orsat Miljenić položio je pak vijenac u spomen žrtvama poraća Drugog svjetskog rata kod spomen-obilježja u Teznom.
Vjeran Pavlaković, izvanredni profesor na Odsjeku za kulturalne studije Sveučilišta u Rijeci koji se bavi kulturom sjećanja, za Novosti ističe da, sudeći prema medijskim prikazima i komentarima o ovogodišnjoj komemoraciji, nije bilo većih pomaka u narativu organizatora i sudionika. Zbog lokalnih izbora političari nisu davali izjave za tisak pa je to na jedan način bila promjena u odnosu na prethodne godine, kada su stranačke zastave i izborna obećanja bili vrlo česti na komemoracijama.
- Da bi došlo do promjene u narativu, mislim da Katolička crkva, potpomognuta konsenzusom političkih stranaka u Saboru, mora jasno i otvoreno osuditi NDH i ustaški pokret kao nacifašističku diktaturu koja je počinila masovna zlodjela u ime ekstremnog nacionalizma koji nije utjecao samo na nacionalne manjine već i na hrvatski narod. Kada će se to više puta utvrditi, onda postoji prostor za prepoznavanje i razmišljanje o onim ljudima koji su izgubili živote u ratu a koji stvarno nisu imali nikakve veze s tom ideologijom, ali ih je komunistički režim ubio kao neprijatelje naroda. To također zahtijeva kontinuirano povijesno istraživanje i dijalog, ali, nažalost, Drugi svjetski rat ostaje izuzetno politiziran, kao što možemo vidjeti u slučaju pozdrava "Za dom spremni" koji radikalna desnica pokušava prikazati kao simbol samo Domovinskog rata, a ne ustaškog pokreta, što očito ne odgovara istini - kaže Pavlaković.
Vjeran Pavlaković (Foto: Duško Jaramaz/PIXSELL)
Zanimljivo je osvrnuti se i na priopćenje hrvatskog veleposlanstva u Austriji: navode kako se više desetaka tisuća ljudi u bijegu, pretežno iz Hrvatske, ali i iz drugih zemalja, predalo na Bleiburgu ondašnjem zapovjedništvu britanske vojske, koje ih je potom prepustilo Jugoslavenskoj armiji. Među njima nisu bili isključivo počinitelji zločina, kako to u austrijskoj javnosti žele prikazati određene grupacije, već i velik broj civila, obitelji s djecom, predstavnici crkvenih i ostalih institucija (...), navode iz veleposlanstva.
Profesora povijesti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Ivu Goldsteina, koji se u svom novom radu bavi upravo revizijom povijesti, pitamo za činjenice o blajburškim događajima. Osim što nam uvodno kaže da Bleiburg i Križni put zahtijevaju ozbiljan historiografski pristup, a ne mitologiziranje, mistificiranje i laganje, upozorava i na činjenicu prema kojoj se ljudi u bijegu formalno nisu predali Britancima jer ovi i nisu željeli primiti njihovu predaju.
- Britanska vojska i brigadir Patrick Scott imali su jasnu naredbu da ih moraju vratiti u Sloveniju, odnosno Jugoslaviju. Međutim, među vojnicima u toj koloni valja raditi razliku. Bilo je tu i dječaka, rođenih 1927. i 1928. godine, mobiliziranih posljednjih mjeseci rata. Neki od njih do Bleiburga jedva da su obukli uniformu, a mnogi nisu ni vidjeli pušku. S druge strane, bilo je više tisuća pripadnika elitnih ustaških jedinica – Pavelićevog tjelesnog sdruga, Crne legije i Ustaške obrane, koja je čuvala stražu u logorima. Mnogi od njih su okrvavili ruke. Dakle, bili su to ljudi koji bi na svakom sudu zaslužili najteže kazne. Prema tome, moramo biti vrlo oprezni i kloniti se stereotipizacija – naime, za neke u doba Jugoslavije svi koji su došli do Bleiburga i Križnog puta bili su a priori zločinci, a za neke danas od tih koji su stigli do Bleiburga i Križnog puta nitko nije kriv - tumači Goldstein.
I oni koji su okrvavili ruke imali su različite sudbine, nastavlja on.
- Jedan dio je smaknut odmah po zarobljavanju, primjerice Ivicu Matkovića, jednog od zapovjednika jasenovačkog logora, pravog monstruma, Britanci su izručili Jugoslaviji, nakon čega mu se gubi trag. No Miroslava Filipovića Majstorovića, poznatog jasenovačkog koljača, Britanci su također izručili, ali on je prebačen u Zagreb, gdje mu je suđeno. Njega su teretili brojni dokazi i ishod postupka bio je unaprijed poznat. Naposljetku, dvojica najodgovornijih za uspostavu terora i zločine u NDH, Pavelić i Eugen Dido Kvaternik, kao i priličan broj njihovih bliskih suradnika, pobjegli su i skrasili se uglavnom u Argentini - navodi naš sugovornik.
Ivo Goldstein (Foto: Davorin Višnjić/PIXSELL)
Jedna od laži, dodaje Goldstein, koja se promovira jest tvrdnja da su na Bleiburgu i Križnom putu sustavno ubijani civili, žene i djeca. No nema nijedne potvrde tog navoda. Žene i djeca, kaže Goldstein, puštani su sustavno kućama.
- U Hudoj jami – Barbarin rov – kod Laškog pronađeno je ukupno 1.416 tijela, iako je prije tih istraživanja bilo bombastičnih procjena da je žrtava više od 10.000 i da je mnogo žena i djece. Ženskih ostataka nije bilo više od 21, a nijedna žrtva nije imala manje od 17 godina. Okolnosti njihova stradanja nisu utvrđene. Većinom se radilo o vojnicima oružanih snaga NDH, ali i o Slovencima - napominje Goldstein.
Ističe još jednu kontroverzu oko Bleiburga: očito ne postoji volja da se napravi popis žrtava Bleiburga i Križnog puta. O tome postoje zasad samo procjene, dok se na desnoj političkoj sceni barata višestruko prenapuhanim brojkama. Goldstein smatra da bi svako prebrojavanje pokazalo da je žrtava čak i manje od danas postojećih procjena, pa se zbog toga u taj posao i ne ide. Dakle, osnovne činjenice o Bleiburgu i dalje se prešućuju. Zadnjih je godina pažnja javnosti uglavnom usmjerena na ljude koji se na Bleiburgu kočopere u ustaškim uniformama i dižu desnicu na ustaški pozdrav.
- To je, dakako, važno, ali nije ključno. Ključno je ono što su izgovarali brojni govornici, odnosno činjenica da su oni iskrivljavali povijest - zaključuje Goldstein.
Kulturologa Pavlakovića pitamo kakva je budućnost komemoriranja Bleiburga na Udbini.
- Premještanje komemoracije u Hrvatsku ima smisla, pogotovo jer tu postoje autentična mjesta sjećanja koja služe kao mjesto za razmišljanje o tamnijoj strani partizanske pobjede u Drugom svjetskom ratu. Blajburško polje, smješteno u stranoj zemlji i privatno vlasništvo, omogućilo je da komemoracijom politički manipuliraju određeni akteri sjećanja i podliježe austrijskim zakonima, a ne hrvatskim. Iako održavanje komemoracije u Hrvatskoj neće okončati veličanje NDH ili odvratiti sudionike od nošenja ustaških simbola, to će sada biti test političke volje svake hrvatske vlade za provođenje zakona ove zemlje i otkrivanje jesu li uistinu posvećeni odbacivanju vrijednosti i ikonografije nacifašističkih suradnika, a da su i dalje prepoznali da žrtava ima i na gubitničkoj strani Drugog svjetskog rata. Pa ipak, povezivanje Bleiburga s mučenicima iz cijele hrvatske povijesti, što crkva na Udbini želi sugerirati, ili s Domovinskim ratom, nije pravi način da se takvo što komemorira - zaključuje Pavlaković.
