Prije nekoliko je dana feministička platforma Meduza (čija sam, slučajno ili ne, osnivačica te glavna i odgovorna urednica) proslavila šest godina svoga postojanja, i to izdavanjem knjige "Bez daha". Naravno, još treperim zbog prepune prostorije u kojoj su uz mene knjigu promovirale suurednica Dušica Lazova i glumica Kristina Lelovac. Ta jedna noć u godini učinila je da vjerujem da je nježniji, empatičniji i solidarniji svijet moguć. Posve prirodno, u ovom trenutku ne bih mogla pisati o nečem drugom.
Knjiga "Bez daha" okupila je petnaestero autora i autorica kako bi, formalno i sadržajno, ponudili svoju interpretaciju naslova, koji od nas traži da se suočimo sa socio-političkom i kulturnom smrću koja nam guši duh, osobito duh mladih, otrovnim zrakom, ekološkim katastrofama, nekontroliranom gradnjom i neodrživim infrastrukturama, prepoznajući sve ovo kao feministička pitanja. Dah nam zastaje i sa svakom novom pobjedom ekstremne desnice, što donosi porast mizoginije, rasizma, ksenofobije i homofobije, sa svakom fotografijom ruševina i skršenih tijela u genocidu u Gazi koji ne staje, koji je zahvatio i Libanon i Siriju. Dah je u tijesnoj vezi s tjelesnim i afektivnim stanjima na koja utječe okruženje, kao i gubitak i tuga, ali i točke vrenja. Zato, bez daha ostajemo i od oduševljenja kada svjedočimo upornosti globalnog umrežavanja koje predvode marginalizirane grupe, aktivisti/ce i studenti/ce diljem svijeta. Šok nas budi, tjera nas da stanemo i da (za)bilježimo.
U isto vrijeme tematskom usmjerenošću željeli smo ohrabriti autore i autorice da dožive pisanje kao somatski, oslobađajući i intuitivan proces, kao metodu preživljavanja i povezivanja – nasuprot grču i paranoičnim mislima, očaju i beznađu. Postaje stresno pisati, (dovoljno meta-ironično) piše Liri Kuçi u svom tekstu "Zamišljajući ono konačno nebo". S obzirom na to da sam ceremonijalna ličnost, sastavljanje rođendanske publikacije Meduze važan mi je proces jer za mene on predstavlja svojevrsno (kolektivno) zaokruživanje proteklih godina. A s obzirom na to da svake godine zrak postaje sve gušći i teži, shvatila sam da su mi zajednički um i srce potrebni kako bih mogla nastaviti disati. I ja se, češće nego što si to želim priznati, osjećam kao da pisanje postaje stresno, jer svaka mi rečenica djeluje nekako "izdahnuto", tužno horizontalna, jednodimenzionalna i nemoćna. Ipak, pišem možda i više nego ikada. A kada se usamljen, ranjiv glas odvaži progovoriti, i osobito kada se sretne s drugim(a), osmjeljujemo se nastaviti stvarati zajedno.
(S makedonskog preveo Ivica Baković.)
