Ne razumijem zašto im smeta srp i čekić. Pa Tuđman je bio na strani srpa i čekića – kaže uz neveliku dozu sarkazma Mladen Cvetko, prvi čovjek Udruge antifašističkih boraca i antifašista općine Veliko Trgovišće. O promptnom uhićenju mladića koji je skulpturi prvog hrvatskog predsjednika u Zagrebu dodao simbole komunizma, s Cvetkom razgovaramo pored spomenika desetorici poginulih pripadnika Narodnooslobodilačke borbe, nedaleko od rodnoga mjesta Franje Tuđmana. Sve do prije nekoliko godina na vrhu tog spomen-obilježja stajala je petokraka. Najmanje tri puta netko ju je iščupao. Cvetko i lokalni antifašisti redovno su je postavljali, i onda sve ispočetka. Za razliku od zagrebačkog incidenta s kipom Kuzme Kovačića, ovdje su počinitelji svaki put ostali nepoznati. Prije nekoliko godina odustali su od vraćanja simbola antifašizma na ovaj spomenik. Na njemu je, pokazuje nam Cvetko, ipak ugravirana manja petokraka. Veću verziju ne planiraju vraćati zbog mogućih posljedica; naš sugovornik ne isključuje mogućnost da će na koncu netko doći bagerom i sve iščupati. Umjesto zvijezde, na spomeniku je dodano ime jednog poginulog branitelja iz Domovinskog rata. Vandali se od tada nisu vraćali.
- Možda se radi o kompromisu, ali tako je sačuvano sjećanje na ubijene partizane - kaže nam Cvetko.
U kući, koju se lažno predstavlja kao onu u kojoj se rodio Franjo Tuđman, nema nijedne fotografije iz jugoslavenskog perioda, kao ni radova koje je napisao u ranijoj životnoj fazi
- Zna se pod kojim su znamenom poraženi fašisti u Drugom svjetskom ratu. Hrvatsku od 1990-ih, međutim, prožimaju politike koje su normalizirale nasilje nad antifašističkom poviješću u javnom prostoru. Utješno je što ovdje barem nema spomeničkog veličanja ustaštva kao u nekim drugim dijelovima Hrvatske - dodaje on.
Na području Velikog Trgovišća nalazi se nekoliko očuvanih spomen-obilježja posvećenih mještanima koji su poginuli u Drugom svjetskom ratu. Jedno je podignuto u Titovu čast. Na pročelju željezničkog kolodvora stoji od 1987. godine, kao podsjetnik da je se s te postaje 1907. godine otisnuo na životni put stvaranja socijalističke Jugoslavije. I ta je ploča od 1990-ih maknuta nekoliko puta. Da nema antifašista iz spomenute udruge, pitanje je bi li ijedan spomenik preživio u postojećem stanju. Unatoč tome, za razliku od većeg dijela Hrvatske, ovdje je nasilje nad prošlošću znatno benignije. Vandalizam u Velikom Trgovišću je, zapravo, drugačije vrste. Boraveći prošlog utorka u tom zagorskom mjestu uvjerili smo se da je programska revizija povijesti fokusirana isključivo na Franju Tuđmana i članove njegove obitelji, iz čijih biografija ‘srp i čekić’ nestaju u staljinističkoj maniri. Na djelu je, moglo bi se reći, legalizirani vandalizam.
Sve do prije 12 godina glavnim trgom Velikog Trgovišća dominirao je obelisk posvećen njegovom ocu. ‘Tuđman Stjepan, predsjednik Okružnog Narodnooslobodilačkog odbora Krapina i vijećnik ZAVNOH-a. Borcima NOR-a i socijalističke revolucije’, pisalo je na spomeniku od bronce i betona, uz popis stradalih partizana i dodatak da ga je lokalni SUBNOR dao podignuti 1965., povodom 20. godišnjice oslobođenja. Spomenik na današnjem Trgu Stjepana i Franje Tuđmana izradio je kipar Belizar Bahorić, partizan i komunist koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata kao pripadnik SKOJ-a uhićen i mučen u fašističkim i nacističkim logorima. Sredinom dvijetisućitih donesena je odluka o uređenju trga. HDZ je 2007. godine s nekoliko drugih stranaka u općinskom vijeću donio odluku o izdvajanju 200.000 kuna za ‘izgradnju spomenika i uređenje trga’. Do kraja godine iznos je povećan na 376.000 plus 110.000 za ‘uređenje trga’. Za vrijeme renoviranja spomenika maknut je dobar dio Bahorićevog originalnog rješenja, a s njime i SUBNOR, socijalistička revolucija, zajedno s imenom i partizanskim titulama Tuđmanova oca. Sada na tom mjestu stoji brončana ‘srčika’ nekadašnjeg spomenika u pleksiglasu. Popisu od 60-ak ubijenih partizana dodano je troje poginulih branitelja u Domovinskom ratu, a nekadašnju petokraku zamijenila su dva džinovska grba Republike Hrvatske. ‘Dali su svoj život za slobodu Hrvatske’, piše pored pohrvaćenog spomenika koji je napravio komunist u sjećanje na protagoniste socijalističke revolucije.
Nestala je i spomen-ploča koju je SUBNOR iste 1965. godine postavio na kuću Tuđmanove obitelji. Novinska arhiva nudi rekonstrukciju iščezavanja neželjenih dijelova njegove biografije. Na fotografijama iz 1991. i 1992. godine tako se vidi ploča na koju je, uz biografske crtice koje su nekad stajale na Bahorićevom spomeniku, dodana i Stjepanova pripadnost Komunističkoj partiji. Ispod ploče je stajao vijenac s velikom petokrakom. U jednoj reportaži iz 1994. godine predsjednik Tuđman snimljen je kako gleda u očev životni put na zidu obiteljske kuće. Samo, ovaj put nema zvijezde. Tri godine nakon toga nestala je i spomen-ploča. Na njeno mjesto postavljena je nova, bez spomena Komunističke partije i SUBNOR-a. Tik uz nju dodana je ploča na kojoj, među ostalim, piše da se ‘u ovoj kući rodio’ Franjo Tuđman. Iako se tadašnji predsjednik nije rodio u toj kući, ta sitna laž je dobar uvod u ono što se nalazi s unutrašnje strane zida. Tamo dominiraju fotografije mladića koji se bavi alpinizmom i zavodi djevojke. Nakon tog niza završava s 1940. godinom, nakon čega slijedi rez od pola stoljeća. U nastavku gledamo fotografije prvog hrvatskog predsjednika u društvu s Billom Clintonom, papom Ivanom Pavlom II. i hrvatskim vojnicima nakon operacije ‘Oluja’. Na knjižnim policama u roditeljskoj sobi mahom su poredani radovi ideologa Hrvatske seljačke stranke. Franjo Tuđman je pak, umjesto vlastitih djela iz ranije faze života, izložio ona koja je napisao u zrelijoj dobi, poput čuvenih ‘Bespuća povijesne zbiljnosti’. Nema primjerice citata iz 1960. godine prema kojem je ‘u teškim danima okupacije i ustaške NDH jedina Komunistička partija ostala na visini istorijskog zadatka i – kao savest svoga naroda i nosilac njegovih naprednih nacionalnih i revolucionarnih tradicija – ukazala narodu Hrvatske na izlaz iz bratoubilačke borbe’. Nedostaje i pasus iz pisma koje je 1984. godine poslao Miki Špiljku iz zatvora: ‘Za mene je ideja socijalizma oduvijek uključivala sve ono najpozitivnije što je ljudsko društvo postiglo u svom razvitku – toliko o mojim općim pogledima.’ Ne može se, na koncu, u Tuđmanovoj ‘rodnoj’ kući pronaći ni upečatljiva izjava iz listopada 1989. godine: ‘Tito je suodgovoran za takvo revolucionarno obračunavanje sa svojim protivnicima, ali osobno – Tito nije bio čovjek koji je težio niti koji je naređivao umorstva, ili poticao na njih, niti je radio ono što znamo da se je događalo u Sovjetskom Savezu s gulazima’, uz dodatak: ‘Ja sam hrvatski čovjek, marksist, i revolucionar, povjesničar…’
Ostatak interijera ne odudara od intelektualne ponude na policama. Još dok je rekonstrukcija bila u tijeku, mještani su novinarima pričali da se tamo temeljito falsificira Tuđmanova obiteljska prošlost. Nekretnina koja se u stvarnosti nije razlikovala od klasične zagorske kuće toga vremena, sa slamnatim podovima i skromnim interijerom, pretvorena je u zdanje kakvo je početkom 20. stoljeća bilo rezervirano za sitni krug zagrebačke buržoazije, sve uz klasicističke ukrase, podove od hrastovih dasaka i masivni namještaj kakav se može vidjeti na crno-bijelim fotografijama tadašnje više srednje klase. S obzirom na Tuđmanovo opsesivno uplitanje u izgled državnih simbola, gotovo je sigurno imao nemali obol u izgradnji poželjnog zrcalnog odraza u Trgovišću, što je dovelo do retuširanja biografije u svakom zamislivom smislu. Na otvaranju muzeja, šest mjeseci prije smrti, izjavio je da je kuća upravo onakva kakva je bila nakon izgradnje 1920-ih godina. Od samoga mita u ovom je slučaju ipak zanimljiviji način njegova nastanka.
Od kraja Drugog svjetskog pa do početka Domovinskog rata na toj se lokaciji, u nekadašnjoj Ulici Josipa Broza Tita, nalazila seoska krčma. Za enormnih 200.000 maraka kupio ju je lokalni HDZ-ov tajkun Stjepan Horvat, vlasnik tvrtke Elmech koji je u pretvorbi preuzeo zagrebačku firmu Elektrode. Iako je kategorički tvrdio da nema nikakve koristi od te akvizicije, ubrzo mu je Tuđmanova vlada potpisom tadašnjeg ministra financija Borislava Škegre postala jamac u izrazito povoljnom kreditu od 15 milijuna maraka. Horvatu je, prema tadašnjem pisanju medija, priznato i 10,5 milijuna maraka ratne štete. Kuću je potom poklonio HDZ-ovoj Zakladi hrvatskog državnog zavjeta kojom je rukovodio Ivić Pašalić. Pašalić i HDZ srušili su je 1997. godine, izgradivši tako laž od temelja. S tom kičastom laži, kao privatnom partijskom svojinom, i dalje rukovodi Hrvatski državni zavjet, kojemu je lokalna vlast ustupila i školu gdje je Tuđman proveo prve godine obrazovanja. Škola se, pod paskom Pašalića i ekipe, od početka nastojala profilirati u središte HDZ-ove državotvorne propagande, nešto kao Kumrovec za patriote.
Bivši marksist i komunistički prvoborac tako je u rodnome mjestu lažno predstavljen kao cjeloživotni sitnoburžujski intelektualac, zahvaljujući skorojevićima koje je obogatio pretvorbom i pljačkom dojučerašnjeg društvenog vlasništva. Simbolika koja je znatno bliža istini od Tuđmanove frizirane prošlosti ovdje se ne iscrpljuje. Godine 2008., u jeku pucanja globalne financijske krize, Trgovišće je posjetio Ivo Sanader, taman kad je završena izmjena spomenika na Trgu Stjepana i Franje Tuđmana. ‘Franjo Tuđman nam u nasljeđe ostavlja domoljublje, ali i poruku da politiku treba voditi kombinacijom razuma i srca jer je to pobjednička kombinacija’, poručio je Sanader, koji će nedugo poslije toga na vlastitom primjeru pokazati pravu mjeru Tuđmanovog naslijeđa. Šest godina poslije, povodom Tuđmanova rođendana, na isto je mjesto došao Sanaderov nasljednik na čelu HDZ-a, Tomislav Karamarko. ‘Sve što je bitno u povijesti, našoj kratko nacionalnoj povijesti, jedino se može poistovjetiti s jednim imenom – dr. Franje Tuđmana’, poručio je Karamarko, koji je u Trgovišće došao u društvu HDZ-ovih funkcionera, članova Tuđmanove obitelji i nekolicine predstavnika nabrijanih braniteljskih udruga koji će nedugo nakon toga podignuti šator ispred Ministarstva branitelja. I sadašnji hrvatski premijer Andrej Plenković ostao je vjeran promociji jedinog pravog naslijeđa prvog hrvatskog predsjednika, kao i svaki prijašnji šef HDZ-a. Posljedice su vidljive na antifašističkim spomenicima od Trgovišća do Dubrovnika.
