U Davora Bernardića više ne vjeruje doslovno nitko ozbiljan i utjecajan u vodstvu Socijaldemokratske partije. Oni među njima koji i dalje javno brane i podržavaju predsjednika stranke – ponajprije, potpredsjednici Zlatko Komadina i Rajko Ostojić te politički tajnik Davorko Vidović – ne čine to zbog vjere u Bernardićeve političke i intelektualne sposobnosti ili zbog žive nade da će odjednom porasti SDP-ov mizerni rejting među biračima ili Bernardićeva katastrofalna popularnost unutar socijaldemokratskog glasačkog bazena. Ne, spomenuta trojka više se ne nada čudu, nego nastoji osobno kapitalizirati svoje dosadašnje investicije u beznadno netalentiranog Bernardića, a za to im treba još otprilike godinu dana: ako aktualni predsjednik SDP-a ne preživi na toj funkciji do izbora za Europski parlament u proljeće 2019., njegovi glavni podupiratelji proći će poput Agrokorovih malih dioničara, odnosno vrijednost njihovih akcija bit će – nula. Spomenutoj trojici, i ne samo njima, jasno je, osim toga, da za njih neće biti mjesta u partijskom vrhu tko god bude naslijedio Bernardića, pa naprosto iz ličnih interesa moraju braniti neobranjivo i produžavati SDP-ovu agoniju dok se ne domognu visoke, to jest ‘ulazne’ pozicije na stranačkoj izbornoj listi za Europski parlament: sudeći, međutim, po tome kako se stvari razvijaju, moglo bi se dogoditi da SDP uspije dobiti samo dva ili tri europska zastupnika, premda Rajko Ostojić od sebe javno pravi klauna najavljujući šest mandata, s tim da bi se moglo zbiti da neki od onih koje šef stranke postavi na prva tri mjesta svejedno ne odu u Bruxelles zbog većeg broja preferencijalnih glasova nižepozicioniranih kandidata na istoj listi.
Među socijaldemokratskim biračima Davor Bernardić je tek treći izbor: ispred njega su i predsjednik Živog zida Ivan Vilibor Sinčić i predsjednica GLAS-a Anka Mrak Taritaš
- Među stranačkim ljudima koji nisu po Bernardićevom ukusu ima podosta onih s pretenzijom da se nađu na listi za europske izbore, od Joška Klisovića do Biljane Borzan, od Ranka Ostojića do Orsata Miljenića, a neki od njih mogli bi privući ozbiljan broj preferencijalnih glasova i tako pomrsiti račune predsjednikovim favoritima. Zato će Bernardić biti pod pritiskom ljudi iz svoga kruga da lista bude sastavljena tako da se ne ugrožava prolazak onih koji su ga najviše zadužili, a to će, naravno, izazvati i već izaziva nove sukobe i podjele. Jedinstvu stranke, usto, neće pogodovati ni izbori u lokalnim organizacijama, prije svega u Zagrebu i u Dalmaciji, koji bi se trebali održati do kraja lipnja - kaže naš sugovornik iz SDP-a.
Pritom bi se lako moglo dogoditi da SDP u narednih godinu dana – dok se svi važni stranački ljudi budu bavili pokušajima realizacije vlastitih euroambicija i previđanjem Bernardićevih tužnih nastojanja da bude uvjerljiv političar – potone još niže na skali biračkih preferencija. Posljednje Ipsosovo istraživanje kaže da SDP ima podršku 18 posto glasača, što je zaostatak od devet posto u odnosu na HDZ i prednost od četiri posto pred Živim zidom, dok je među socijaldemokratskim biračima Bernardić tek treći izbor: ispred njega su i predsjednik Živog zida Ivan Vilibor Sinčić i predsjednica GLAS-a Anka Mrak Taritaš. Evo kako je šef SDP-a reagirao na to istraživanje: ‘Kako je moguće da dvije ankete agencija Ipsos Puls i 2x1 komunikacije daju znatno različite rezultate? Radi li se o ulasku u novu fazu politike u Hrvatskoj, gdje je sve dopušteno, pa možda i manipulirati rezultatima anketa kako bi se prikrio nerad Vlade i njeno sustavno ignoriranje ustavnih vrednota. Jutarnji list početkom travnja objavio je da će Vlada potrošiti 600 tisuća kuna na angažiranje agencija za istraživanje javnog mnijenja. Tražimo da se objavi koje će agencije raditi za Vladu te da same agencije objave da rade za Vladu, kako ne bi bile u sukobu interesa i kako se ne bi stekao dojam da se manipulira rezultatima istraživanja javnog mnijenja, tj. da istraživanja ne idu u korist HDZ-a i vladajućih, bilo da se pumpa rezultat ili da se ublažava pad.’ Potom se javio i Rajko Ostojić da podupre paranoična razmišljanja svog pulena te da potvrdi da je jedina politika trenutačno najmoćnijih SDP-ovaca zatvaranje očiju pred stvarnošću i traženja krivaca među drugima – od agencija za istraživanje biračkog raspoloženja do bivšeg šefa SDP-a Zorana Milanovića i navodno nesklonih medija.
Oni koji predsjednika sdp-a i dalje podržavaju ne mogu u ovom času dignuti ruke od njega, jer im je osobni interes i probitak važniji od spašavanja stranke i od općeg dobra
Bernardić je, pored toga, prošlog tjedna bio jedini SDP-ov parlamentarac koji je, zajedno s poslanicima vladajuće većine, glasao protiv Prijedloga zakona o dopuni Zakona o doprinosima, čije je autor ambiciozni Mirando Mrsić: zbog toga što je inzistirao na svom zakonskom prijedlogu, koji je predviđao financijsku destimulaciju poslodavaca da zapošljavaju radnike na određeno vrijeme, Mrsića je Glavni odbor SDP-a nedavno izbacio iz stranke, što je bio završni čin višemjesečnog prepucavanja Mrsića i Bernardića, pri čemu je nesporno da je bivšem ministru rada i mirovinskog sustava počesto bilo tek do samopromocije i konfrontacije po svaku cijenu, jer ne ovisi egzistencijalno o politici i može sebi dozvoliti političke ekshibicije. Elem, od trideset i pet SDP-ovih zastupnica i zastupnika u parlamentu, dvadeset i četvero njih nije se pojavilo na glasanju o Mrsićevom prijedlogu, a od preostalih jedanaestero, rekosmo, samo je Bernardić bio protiv, petero je bilo suzdržano, među njima i Domagoj Hajduković i Fred Matić, dosad na Bernardićevoj strani, dok su Željko Jovanović, Milanka Opačić, Nenad Stazić, Damir Tomić i Siniša Varga glasali u prilog Mrsiću. To znači da je šef SDP-a sasvim izgubio kontrolu nad zastupničkim Klubom: s obzirom na to da kadrovsku sliku Kluba ne može izmijeniti prije parlamentarnih izbora, a da je Sabor ključna pozornica za vođenje opozicijske politike, nema sumnje da Bernardić ima veliki problem, a samim time u dubokim je problemima i SDP, pa onda i Hrvatska, jer će zemlja i dalje funkcionirati bez snažne i koncentrirane opozicije.
Još prije toga prvi čovjek SDP-a ušao je u, ničim izazvan, sukob s IDS-om i GLAS-om, optuživši ih za šurovanje s Andrejom Plenkovićem i HDZ-om, premda je očito da je ovakvom SDP-u jedina šansa za sudjelovanje u vlasti – tzv. velika koalicija s HDZ-om, u što se potiho ufaju pripadnici Bernardićeve ekipe, unatoč tome što javno govore drukčije. Svemu ovome valja pridružiti i neartikulirani zahtjev da se raskinu ili radikalno promijene hrvatsko-vatikanski ugovori, pa iznenadno zauzimanje proslovenske pozicije u sporu oko priznavanja međunarodne arbitraže, pa iritantno ponavljanje da ‘SDP raste’, iako realnost govori suprotno toj samoobmanjujućoj mantri, te osmu izmjenu stranačkog glasnogovornika u godinu i pol vladanja SDP-om.
Čak i kad ima dobre stavove i kad mu se dogodi da iznese suvislu zamisao o nekom društvenom ili ekonomskom pitanju, Bernardiću ne uspijeva da pridobije javnost na svoju stranu, jer već sljedeći korak donosi teški promašaj ili novu unutrašnju aferu: nepremostiva je njegova limitiranost, neuvjerljivost i nedoraslost. To je sad jasno svima u SDP-u, ali nitko nema hrabrosti i odgovornosti povući prvi potez. Oni koji ga i dalje podržavaju, kazali smo na početku, ne mogu u ovom času dignuti ruke od njega, jer im je osobni interes i probitak važniji od spašavanja stranke i od općeg dobra. Prema našim informacijama, Zlatko Komadina i Rajko Ostojić žele biti zastupnici u Europskom parlamentu, a ne bi bilo iznenađenje da i Davorko Vidović iskaže istu ambiciju. Komadina i Ostojić misle da im Bernardić to duguje s obzirom na ono što su učinili i čine za njega. Uvjereni su da zaslužuju završetak karijere petogodišnjim mandatom u Europskom parlamentu, što nosi zaradu od oko pola milijuna eura, i da im Bernardić to nema pravo uskratiti, premda njih dvojicu, kao ni Vidovića, uz mladog šefa nije vezalo iskreno povjerenje u njegove sposobnosti nego žarka želja da dođu u poziciju s koje se mogu namiriti stari računi s Milanovićem i onima koji su mu bili bliski. Potpuno je logičan SDP-ov sunovrat ako se, dakle, ima na umu da osnovni smjer i ton stranačke politike diktiraju ljudi lišeni autorefleksije te opterećeni mitovima o svojoj važnosti i osvetničkim, to jest destruktivnim nakanama.
Oni pak koji otvoreno ili manje otvoreno ne podržavaju Bernardića, osim što nisu proizveli jasnog i ozbiljnog protukandidata, valjda su prešutno odlučili pričekati okončanje europskih izbora prije eventualnog pokretanja bilo kakve akcije: neki od njih pritom se potajno nadaju da bi mogli postati zastupnici u Bruxellesu i da bi to moglo biti najsretnije rješenje njihove partijske avanture. SDP-ov slab rezultat na tim izborima bio bi čvrst argument za operaciju rušenja aktualnog predsjednika i teško je vjerovati da bi Bernardić to mogao preživjeti. No to znači da će socijaldemokrati u idućih godinu dana biti iznutra paralizirani otporima, sukobima, predsjednikovim durenjem na sve koji ne shvaćaju njegovu političku genijalnosti i još oštrijim rascjepom između parlamentarnog Kluba zastupnika i vrhuške u centrali na Iblerovom trgu. Ta pat-pozicija može se okrenuti, i to više u Bernardićevu korist, samo u slučaju da se Andrej Plenković odvaži na prijevremene izbore ove jeseni ili zime, ali za to mu nije dovoljna tek odvažnost: potrebna mu je i povoljna unutarstranačka situacija. Koliko god prvaci SDP-a i HDZ-a danas odbacivali mogućnost velike koalicije, moglo bi se zbiti da odnos snaga bude takav da se upravo rečena solucija ispostavi najlogičnijom i najpraktičnijom. Ukratko, Bernardićev opstanak na funkciji predsjednika SDP-a u većoj mjeri ovisi o Plenkoviću i razvoju situacije u HDZ-u nego o njemu samome i njegovoj stranci.
