Dva najatraktivnija i najskuplja projekta vlade Andreja Plenkovića, dvije godine nakon što su obznanjena, dospjela su u mračnu i slijepu ulicu. Radi se o odlukama o otkupu dionica INA-e, dionica koje su trenutno u vlasništvu mađarskog MOL-a, što bi – ako se ikad dogodi – moglo koštati između dvije i tri milijarde dolara, te o nabavi eskadrile polovnih višenamjenskih borbenih aviona F-16 C/D Blok 30 u izraelskoj modificiranoj verziji zvanoj Barak, za što je rezervirano oko pola milijarde državnih dolara. Iz činjenice da su ovi hiperambiciozni projekti trenutačno podaleko od realizacije moglo bi se zaključiti da Hrvatska ima više sreće nego pameti, jer su oba posla s ekonomskog gledišta krajnje problematična. Nažalost, kad je riječ o kupovini borbenih zrakoplova, a o tome je ovaj tekst, zbit će se – ako SAD i Izrael u posljednji čas ne postignu nekakav improvizirani dogovor – tek odgoda enormne državne potrošnje, s obzirom na to da je u Hrvatskoj politički općeprihvaćeno da sigurnost nema cijenu i da je strateška obrambena orijentacija očuvanje borbene komponente Ratnog zrakoplovstva, kao što cijenu nema ni Plenkovićevo domoljubno dokazivanje i dodvoravanje desnici. Za potrebe ovoga članka prilagodit ćemo se rečenom općem mišljenju, jer je nerealno očekivati da će politika sad sasvim odustati od nabavke borbenih letjelica i da će se redefinirati pozicija oko modela zaštite hrvatskog zračnog prostora: moglo bi se, štoviše, dogoditi da se blamaža s Izraelom obije o pleća hrvatskih poreznih obveznika tako što će drugi pokušaj zrakoplovnog šopinga rezultirati još većim troškovima.
Moglo bi se dogoditi da se blamaža s Izraelom obije o pleća hrvatskih poreznih obveznika tako što će drugi pokušaj zrakoplovnog šopinga rezultirati još većim troškovima
A blamaža, i hrvatska i izraelska, golemih je razmjera i gotovo da je nadrealna, kao što je, uostalom, sasvim nadrealno da Damir Krstičević, ratni general umirovljen ukazom predsjednika Stipe Mesića zbog uplitanja u politiku i u odluke političkih i pravosudnih tijela, zauzima položaj ministra obrane i potpredsjednika Vlade. U ovom tekstu nećemo se opširnije baviti Izraelom i njihovim dugotrajnim blefiranjem u vezi s ishođenjem američke dozvole za prodaju modificiranih aviona F-16 Hrvatskoj. Nećemo se posebno baviti ni američkom neozbiljnošću koja se očitovala u tome što stvari nisu zaustavljene ili barem jasno komunicirane u vrijeme kad se Izrael odlučio prijaviti na hrvatski natječaj: to je najvjerojatnije posljedica kaosa u američkoj administraciji pod Trumpom i različitih lobističkih uspjeha u određenim fazama rečenog procesa. Zanima nas ponajprije hrvatska strana priče: kako se moglo dogoditi da se Hrvatska, nakon višemjesečnog stručnog i financijskog vaganja ponuda pristiglih na natječaj, odlučila baš za avione koje ponuđač nije u mogućnosti prodati? Kako je moguće da je dugotrajni i skupi proces analize ponuda i donošenja odluke završio spoznajom da se odabranim zrakoplovima naprosto ne može trgovati mimo američkog zelenog svjetla, a tog svjetla očigledno nije bilo, jer da jest, zašto bi Kongres tek ovih dana donosio odluku o tome pod kojim uvjetima Izrael može Hrvatskoj prodati dvanaest aviona? Zašto se i na osnovu čega mislilo da je odobrenje Sjedinjenih Država čista formalnost, kad je i američki ambasador u Zagrebu Robert Kohorst javno i jasno govorio da je i Izraelu i Hrvatskoj poodavno objašnjeno koji se tehnički zahtjevi moraju ispuniti da bi se realizirala kupoprodaja, a ti se zahtjevi, pojednostavljeno, svode na to da Hrvatskoj mogu biti prodani samo ‘goli’ avioni, onakvi kakvi su prije više od četvrt stoljeća proizvedeni u tvornici Lockheed Martin, dakle lišeni izraelske elektroničko-softverske nadogradnje i prerade, avioni čija je trenutačna ukupna vrijednost 135 milijuna dolara?
To je, naravno, logično: zašto bi američki Kongres i State Department uopće odlučivali o prodaji izraelske opreme nekoj trećoj državi? Amerikance zanima samo to da imaju pod kontrolom transfere svoje vojne tehnologije i da na taj način, uz brigu o svojoj obrambenoj sposobnosti, štite interese svoje ekonomije. U hrvatsko-izraelskom slučaju, ovo drugo vjerojatno je važniji motiv za spuštanje rampe poslu od 500 milijuna dolara. Izraelska vojska, naime, u svojim hangarima ima više stotina borbenih zrakoplova koji su više ili manje slični onima koje su bili naumili prodati Hrvatskoj: isluženi američki lovci F-16 proizvedeni prije dvadeset i više godina koji su nadograđivani i modernizirani izraelskom tehnologijom. Iz perspektive Izraela, prodaja dvanaest aviona Hrvatskoj trebala je, po svemu sudeći, služiti kao ogledni primjer za buduće unosno rješavanje velikog viška borbenih letjelica, što nikako nije u interesu, primjerice, Lockheed Martinu, perjanici američke vojne industrije. Tko će kupovati nove borbene avione ako Izrael preplavi tržište sa svojim polovnima i jeftinijima? Predsjednik Trump i njegov glavni čovjek u administraciji, državni tajnik Mike Pompeo, svakako spadaju u ljude otvorene za sve vrste presedana i za poslovno-političke kombinacije koje izlaze iz okvira uobičajenih procedura i normi, naročito kad je riječ o Izraelu i o vlasti Benjamina Netanjahua, no nije lako ni ignorirati interese moćne vojne industrije, pogotovo u okolnostima Trumpovog žestokog inzistiranja na američkoj egoističnosti i u ekonomskom i u svakom drugom smislu.
Odlučujući o kupovini eskadrile borbenih aviona, Hrvatska se odlučila za najneizvjesniju ponudu: nikad dosad nije se dogodilo da saveznica sad-a kupuje zrakoplove koji nisu kompatibilni nato-standardima
Damir Krstičević i njegovi ljudi iz Ministarstva obrane isprva su uvjeravali javnost da imaju dokument kojim Sjedinjene Države dopuštaju Izraelu prodaju ponuđenih modifikacija F-16. Zatim se to pretvorilo u tvrdnju da postoji dokument u kojem SAD dopušta Izraelu da se javi na hrvatski natječaj. Premijer Plenković ovih pak dana izjavljuje da je Izrael u natječajnoj dokumentaciji pismeno preuzeo obavezu da ishodi američku dozvolu za prodaju aviona F-16 Barak, što znači da dozvole nije bilo ni u kojem obliku, osim u formi izraelskog obećanja da će oni to srediti kad dobiju posao. U prilog tome, da ponovimo, govori činjenica da je američki Kongres tek prošli tjedan odlučivao o tom pitanju i da je odlučio kako je odlučio, a hrvatska odluka o odabiru izraelske ponude službeno je objavljena prije ravno devet mjeseci. Što se događalo u tih devet mjeseci? Ministar Krstičević uvjeravao je javnost da se naporno radi na sastavljanju vrlo kompliciranog ugovora o kupoprodaji aviona, ali kako se moglo raditi na ugovoru kad očigledno nije bila riješena ključna stavka, naime može li Izrael uopće prodati avione koje je ponudio? Ministar je obmanjivao javnost, jer se u tih devet mjeseci, po svoj prilici, i sa izraelske i s hrvatske strane nastojalo odobrovoljiti Ameriku da popusti ili da zažmiri na izraelsko-hrvatski posao, pri čemu se nesumnjivo računalo na Trumpovu fleksibilnost i na mogućnost da se lobistički utječe na američku odluku. Zanemarena je, međutim, činjenica da i Lockheed Martin, odnosno američka vojna industrija, plaća lobiste koji nisu za podcjenjivanje.
Odlučujući o kupovini eskadrile borbenih aviona, Hrvatska se odlučila za uvjerljivo najkompliciraniju i najneizvjesniju ponudu: nikad dosad nije se dogodilo da jedna članica NATO-a i saveznica SAD-a kupuje ratne zrakoplove koji nisu u potpunosti kompatibilni NATO-standardima, to jest nisu u svim segmentima opremljeni originalnim uređajima. Sigurno je da se takav odabir nije dogodilo slučajno ili isključivo zato što su stručnjaci – čija imena još uvijek nisu poznata javnosti – neutralno zaključili da se radi o najboljoj ponudi. Ministru Krstičeviću bilo je izuzetno stalo da se izabere upravo ponuda Države Izrael, on to naprosto nije mogao sakriti, a nakon što su se stvari razvile u skladu s njegovim očekivanjima blistao je od sreće i na sva usta hvalio i izabrane avione i državu koja ih je stavila na prodaju. Nikad nije spomenuo, ni on ni itko drugi iz vlasti i vojnih struktura, da je riječ o neizvjesnom i vrlo riskantnom poslu, odnosno poslu koji na putu do realizacije ima ozbiljnu američku prepreku, što nije bio slučaj s ostalim ponudama koje su stigle na natječaj. Zašto se Hrvatska, pored drugih ‘čistih’ ponuda, opredijelila baš za sumnjivu izraelsku? Prema službenim objašnjenjima, centralni razlog bila je cijena: Hrvatska je odlučila potrošiti najviše tri milijarde kuna, a baš je toliko bila teška izraelska ponuda, s tim da nije transparentno zašto je odlučeno da se barata upravo tom sumom novca, i kako se došlo do cifre od tri milijarde, a ne do dvije ili do pet milijardi. Drugi razlog je uspostava izraelsko-hrvatskog strateškog partnerstva i industrijske suradnje, ali o tome se ne zna ništa konkretnije, osim što se sluti da bi konkretnu korist od toga mogle imati neke kompanije s kojima je povezan ministar obrane i potpredsjednik Vlade.
Donedavno sveprisutni Krstičević iščeznuo je iz javnog života otkako je svima postalo jasno da se dramatično zakomplicirala situacija s nabavom zrakoplova, projektom kojim se najviše dičio. Pritajio se i valjda moli Boga da se dogodi čudo, pa da Netanjahu i Pompeo pronađu neki način da se veliki posao, ipak, dovrši i da sve ispadne kako je bilo planirano. Ako čuda ipak ne bude, na ministra obrane bit će ljut i premijer Plenković, ali i oni poslovni krugovi koji su očekivali da će omastiti brke na marginama hrvatske kupnje izraelskih aviona. Hoće li Krstičević tada staviti funkciju na raspolaganje, kao što je teatralno bio učinio pretprošlog ljeta zbog predsjedničinih blagih kritika oko vojnog angažmana u gašenju požara u Dalmaciji? Ili će nas nastaviti tvrdoglavo i podcjenjivački uvjeravati da je sve u redu, da je kriv netko drugi a ne on i njegovi suradnici, da nepredviđenosti znaju iskrsnuti, da ništa nije izgubljeno? Što se tiče Plenkovića, unatoč ljutnji, teško je vjerovati da će tražiti Krstičevićevu odgovornost, jer će najvjerojatnije procijeniti da mu ne treba afera dublja od same propasti natječaja za nabavu borbenih aviona. Uostalom, uz nerealizirane projekte otkupa dionica INA-e i kupovine aviona, postoji samo jedan projekt koji je realiziran i kojim se premijer voli pohvaliti: to je spašavanje ili ‘spašavanje’ Agrokora, a u tom pothvatu Plenković se morao odreći kompromitirane potpredsjednice Vlade Martine Dalić. Aferaški odlazak i drugog potpredsjednika Vlade u dvije godine bio bi previše za Plenkovića. Ili će nam priuštiti prvo veće iznenađenje u premijerskom mandatu?
