Regionalnu javnost prošle je nedjelje zgrozila vijest da je u noći s 14. na 15. juna na Partizanskom groblju u Mostaru – remek-djelu velikog kipara Bogdana Bogdanovića i nacionalnom spomeniku Bosne i Hercegovine prve kategorije – sustavno uništeno svih 700 spomen-ploča. Govoreći o devastaciji, Sead Đulić, predsjednik Saveza antifašista i boraca narodnooslobodilačkog rata (SABNOR) BiH, sjetit će se 1992. godine, noći s 9. na 10. marta, kada je prvi put upotrebljen eksploziv.

- Do danas mi svaku noć i svaki dan iščekujemo sa strepnjom, jer postoje ozbiljne sile u vlasti i svim strukturama vlasti koje ovaj spomenik smatraju neprijateljskim. Takvim ga smatraju jer su naprosto sljedbenici onih koje su partizani pobijedili 1945. godine - kaže Đulić.

Dodaje da se devastacija nije mogla desiti "bez saglasnosti nekoga iz vlasti, ali i policije." O odnosu vlasti nešto govori i činjenica da je HDZ-ov gradonačelnik Mario Kordić, doduše, osudio ovaj "surovi vandalizam", ali antifašiste nije primio – ni nakon prošlotjedne devastacije, ni proteklih mjeseci, kada su uporno tražili sastanak zbog najava da će se u blizini groblja graditi sadržaji poput "adrenalinskog parka" i parka za pse.

- Ovako temeljit rušilački teroristički čin mogla je izvesti četa ljudi, a oni ne mogu biti neprimijećeni, a razbijanje kamena nije nijemo. Kako stvari stoje niko ništa nije ni čuo, ni vidio. Nisu to uradili vanzemaljci, nego živi ljudi koje neko štiti. Postoje u gradu dobro organizirane grupe koje ovakve prljave poslove godinama rade. Nikada nisu sankcionisani niti je ikada objavljeno od strane policije ko su oni. Ako ne bude oštrog ozbiljnog odgovora na ovo dešavanje, ono će se nastaviti dok postoji i jedan cijeli kamen na groblju - zaključuje naš sagovornik.

A u Mostaru, osim manje grupe koja se dan poslije pojavila na Partizi, kako Mostarci zovu groblje, i koja je digla glas, zasad vlada muk. Ali da li postoji podrška za ovakvu vrstu rušenja, posebno u dijelu grada u kojem su Hrvati većina i gdje se nalazi Partiza? Aktivist Mario Kikaš ne misli da građani podržavaju uništavanje.

- Kod njih više vlada stav opće rezigniranost oko svega. Partizanskog groblja, zagađenosti, bilo čega. Savršeno za stvaranje političke monokulture koja kontrolira javnu domenu u Hercegovini već godinama. Pritom je opći politički kontekst u BiH, opterećen hrvatsko-bošnjačkim odnosima, takav da sprječava bilo kakav opozicijski glas među Hrvatima, ali i treći glas koji neće pristat na tu binarnost političkog života u kojem ste ili za Dragana Čovića ili za Željka Komšića - ističe on.

Kikaš navodi da je problem "nacionalizacija" antifašističke borbe. U Hrvatskoj u njoj prednjači Zoran Milanović, a "zapravo ju je politički konstituirao sam Franjo Tuđman". Dodaje da je u Srbiji problem "dominantni, državni antifašizam" koji se svodi na "perfidno izjednačavanje četnika i partizana". Kikaš kritički sagledava i pitanje antifašizma u BiH.

- Mislim da bi nam dobro došla jedna kritika službenog antifašizma u BiH. Umjesto toga svjedočimo i jednom trendu nacionalizacije partizanskog pokreta kroz komemorativne prakse u Republici Srpskoj ili pak kroz ono što sam nazvao "paradnim antifašizmom" kod bošnjačkih i "probosanskih" političara - kaže Kikaš.

Dodaje da je Komšićev primjer možda najzanimljiviji. Kada je on svojevremeno 2006. prvi put došao na mjesto člana predsjedništva BiH, bio je upamćen po stavljanju portreta druga Tita u svoj kabinet. Tri mandata nakon, taj veliki antifašist Komšić, pokazalo se, "samo je avatar bošnjačkog nacionalizma". Demokratska fronta, stranka na čijem je čelu, postoji samo zato da glasačkom listiću kraj njegovog imena ne mora stajati SDA jer bi to bilo previše i za bosanskohercegovački politički cirkus u kojem je sve moguće - smatra naš sagovornik.

- Socijalna pitanja nula, ekonomska pitanja nula, pitanje javnog sektora – zdravstva, školstva i tako dalje – nula, zaštita radnika i radničkih prava nula... E, na taj antifašizam, lišen ikakvog sadržaja osim simboličkog pozivanja na Tita i vješanje njegovih portreta po kancelarijama, ne pristajem - izričit je Kikaš.

Na deklarativni antifašizam osvrnuo se i Sead Đulić.

- Kako vjerovati antifašizmu nekih stranačkih lidera ili predstavnika vlasti koji se tobož zgražaju nad ovim što se desilo u Mostaru, a u svojim gradovima imaju isto tako zapuštene spomenike, hodaju ulicama osvjedočenih fašista ili pak po njima imenuju škole i trgove. Reagovanje na događaj u Mostaru dođe im dobra prilika da napadnu konkurenciju i ništa drugo. Mostaru treba konkretna akcija, kao i cijeloj BiH. Antifašizam mora biti ustavna kategorija koja nije vlasništvo niti jedne političke partije nego civilizacijsko postignuće svih nas. U protivnom sve je licemjerstvo i politički marketing - zaključuje Đulić.

Ključno je pitanje ko će tu akciju organizirati? Kikaš navodi da "nema partije, nema infrastrukture, nema mobilizacije i, na kraju, nema politike". On iznimno poštuje rad antifašističkih i boračkih organizacija i ne misli da oni nešto krivo rade – netko, naime, "mora predstavljati i ljude treće generacije i govoriti njihovim jezikom". S druge strane, Kikaš se pita što taj jezik znači mlađim generacijama i da li se on može prevesti na njima razumljiv jezik. Pitanje je i što dalje? Kako dalje? Ima li smisla obnavljati partizansko groblje? Đulić naglašava da "vrlo brzo ide ozbiljna zaštita, trajna, a onda i sistematska obnova".

- Ponovo će to biti zaštitni znak Mostara, pored Starog mosta, koji su isti rušitelji ubili, ali on danas svjedoči da je ljubav neuništiva. Kako je Bogdanović podržavao obnovu mosta, vjerujem da bi prihvatio naše argumente i podržao obnovu svog spomenika - kaže Đulić.

Kikaš, međutim, priznaje da je zapao u neki "svoj mostarski nihilizam".

- Možda ipak ne treba obnavljati Partizu, jer je ovakva razrušena Partiza autentičnija i mostarskija od obnovljene. Takva pokazuje što je Mostar i što je BiH danas. A znate gdje je Mostar danas, bar geografski? Gdje sam ga ja vidio više nego na njegovim ulicama i spomenicima? Ja sam ga sretao na šankovima beogradskih kafana gdje sam upoznao najviše Mostaraca u životu. Ljudi moje generacije s kojima sam se mogao družiti ili ići zajedno u razred, ali nisam. Sretao sam ga i na riječkoj tržnici, u Beču, po Londonu. Vjerojatno ću ga najviše sretati po Oslu i Stockholmu, po norveškoj i švedskoj provinciji ako me put tamo nanese - govori rezignirano Kikaš.

Istovremeno i paradoksalno, dodaje, taj Mostar srušenih života i grobova, danas je jedini pravi multietnički grad u BiH – "jedini grad koji se bez ustručavanja i fusnota može zvati i muslimanskim i hrvatskim, ali i srpskim. Suludo!"