Premda se prvom ukoričenom knjigom ‘Blizina svega’, izdanom početkom ove godine, pojavio tek u srednjim tridesetima, Ante Zlatko Stolica i njegove crtice posljednjih su godina polagano dobivali pažnju čitatelja i književne javnosti. Stilom i tehnikom pripovijedanja Stolica se razlikuje od većeg dijela svoje generacije, no ono što ga s njom doista veže je njegov pripovjedač, sklon bilježenju suvremenog društva i vlastite stvarnosti, bez potrebe da u nju adresira jasno angažirane poruke. Također, Stolica je jedan od onih autora koji spretno vrludaju tankim granicama između filma i književnosti. Autor je nekoliko kratkih dokumentarnih i igranih filmova te koscenarist ‘Kratkog izleta’, dobitnika Zlatne arene za najbolji film 2017. godine.
U vašoj biografiji stoji ‘odrastao na Sućidru’. Svi koji poznaju Split i njegova predgrađa znaju gdje je Sućidar, no zašto je on bio toliko važan za vašu optiku svijeta?
Taj podatak volim navesti u biografiji jer mislim da je Split ipak relativno širok pojam. Ako kažem da sam odrastao u Splitu, netko može pomisliti da sam odrastao u centru, a meni je taj antički Split bio jednako dalek kao i turistima koji danas dolaze u njega. Nakon turističkog buma njima je centar Splita zapravo i bliži. Mi smo uvijek govorili, a i danas se tako govori, ‘idemo u grad’, što hoće reći da idemo u centar grada. Također, nisam živio ni u jednom drugom kvartu u Splitu pa mi je Sućidar jednostavno iz tog razloga važan. Ovako, objektivno, mogu reći da se Sućidar nalazi na brežuljku i nekako je svijetao i prozračan.
Još malo o biografiji. Vaša izgleda poput scenarija coming of age humorne drame: odrastao u provincijskom predgrađu, radio različite slabo plaćene poslove, došao u veliki grad, studirao, počeo snimati filmove, pisati kolumnu koja je prerasla u knjigu, napisao scenarij, u istom filmu glumio glavnu ulogu, potom dobio najveću hrvatsku filmsku nagradu. Jedva 35 godina, a ostvarili ste više nego što se klinac iz najvjetrovitijeg splitskog kvarta mogao nadati. Kako dalje?
Zemlja u kojoj živimo dobro se brine da svi oni koji se bavi književnošću, filmom ili sličnim stvarima budu prizemljeni i pribrani i to joj, nažalost, sjajno ide. U svakom slučaju, dalje ću lakše. Sretan sam zbog svega što ste naveli i to mi je primarno donijelo neki mir. Suprotna situacija od te je situacija frustriranog i nemirnog početnika koji misli da ima nešto dobro, ali se ne može izboriti za svoju poziciju s koje bi se pokazao. Čini mi se da je to pozicioniranje glavni smisao ovih nagrada i ‘dokazivanja’. Kad za koju godinu napišem novu knjigu, ona može biti loša, ali mislim da ću barem imati priliku da brzo doznam da je loša.
Manje pisanje, više bilježenje
Proze u ‘Blizini svega’ neobično su raznorodne formom: neke u formi tweeta, druge pjesme u prozi, treće u tradicionalnijoj formi kratke priče, no ono što ih ujedinjuje su ton, atmosfera, likovi i pripovjedačev humorno melankolični pogled na svijet i život, urbano voajerstvo kojemu smo svi pomalo skloni. Kada biste sami od ove knjige morali napraviti filmski scenarij, kako bi zvučali loglajn i sinopsis?
Zbog te raznorodnosti bilo je jako teško složiti sve u knjigu. Tu mi je dosta pomogao urednik Andrija Škare s nekim većim rošadama. Ako bih knjigu trebao adaptirati u film, ne znam kako bih to uradio – vjerojatno bih se zadržao na prostoru o kojem smo pričali, pa bi to onda bila neka freska istočnog splitskog kvarta koji su nakon Drugog svjetskog rata naselili ljudi iz okolnih sela i tamo prenijeli svoje običaje, a neki od njih postali su i gradonačelnici. To bi mogao biti neki krnji sinopsis, a loglajn, isto krnji, mogao bi možda biti: ‘Film divlje, ali spore (g)radnje.’ To je zapravo više tagline, ali dobro. Ma u Splitu već postoji niz autora koje je Jurica Pavičić prozvao splitskim valom, ako se dobro sjećam – oni se baš bave tom periferijom. Mnoge od njih poznajem i volim filmove koje rade. A i nova rap-scena sjajno je već opjevala taj prostor.
Kako je nastala ideja za tumblr blog ‘Stvari’ i kojim virtualnim putevima je ona postala next best thing na domaćem internetu i društvenim mrežama? Koliko je u svemu važna činjenica da ste radili kao copywriter u marketinškoj industriji koja, da se ne lažemo, poprilično vješto kreira trendove u mainstreamu, ali i (sup)kulturi?
Odnos umjetnosti i marketinga najiskrenije je iskazan u pismu koje Čajkovski šalje svojoj pokroviteljici Nadeždi von Meck, gdje kaže da je on poznat kao skroman čovjek, ali da je to samo stvar njegova ‘potajnog samoljublja’
U marketingu sam radio pola godine, to iskustvo također opisujem u knjizi. Prošao sam tamo neke testove, nisam došao preko veze, tako da očito imam neki talent za to, ali nisam zaživio u tom poslu. Što se tiče promocije bloga, tu nisam nimalo iskoristio taj talent. Blog se širio strašno sporo, širili su ga malobrojni čitatelji, ja sam uglavnom šutio o tome. Nije neki dobar plan za kampanju, ono, da dođete klijentu i kažete: ‘Što se tiče vašeg proizvoda, nećemo ga nigdje oglašavati, ali možda kroz desetak godina ljudi to skuže.’ Sad kad je knjiga tu, malo se ipak promoviram, iako mi se baš i ne da. Taj odnos umjetnosti i marketinga najiskrenije mi je iskazan u pismu koje Čajkovski šalje svojoj pokroviteljici Nadeždi von Meck, gdje kaže da je on poznat kao skroman čovjek, ali da je to samo stvar njegova ‘potajnog samoljublja’. Dalje kaže da ne može sam sebe promovirati, ali će rado čekati da mu slava dođe sama od sebe.
U osvrtu na ‘Blizinu svega’ Miljenko Jergović vašu prozu karakterizira kao igrani dokumentarizam, povlačeći paralele s autorima poput Sama Sheparda i Semezdina Mehmedinovića. Ja bih povukla paralele i sa srpskim piscem Srđanom Valjarevićem, on se poput vas bavi bilježenjem tzv. obične svakodnevice na fonu poetskog očuđavanja običnog.
Rekao bih da se svi navedeni pomalo bave time. To su sve autori kojima sam oduševljen, tako da mi samo može biti drago za te asocijacije. Valjarevića su mi neki još odavno spominjali, dok ga nisam ni čitao. Mislim da zbog kulture iz koje dolazim imam problem s književnošću, s pisanjem – posebno s pisanjem kao ‘izmišljanjem’. Valjda sam zato i skloniji toj prozi koja stvarne događaje uzima kao materijal – to kao da je ‘manje pisanje’. A više bilježenje.
Velik broj vaših priča tiče se prostora za život: stanova, kuća, ulica, urbanih i ruralnih prostora i perspektive koju živeći u njima vi i drugi ljudi zauzimate. Stanovanje i jest jedno od važnih društvenih pitanja. Zašto ste kao autor toliko obilježeni ovom temom?
Moja obitelj počela je graditi kuću u Splitu, na Sućidru, 1968., a dovršena je 2012. Riječ je, naravno, o kući koja bi se mogla izgraditi za godinu dana. To već dovoljno govori. Kako se tko rodio ili kako se tko pojavio, bio je uključen u gradnju, što znači da sam doslovno rastao s kućom – to je dakle neka vrsta organske gradnje. Također, glavni meštri na kući bili su prijatelji, što znači da smo im svi prijateljski morali pomagati, kao i oni nama. To je bila stvar pristojnosti, bontona. Oko svake etape u gradnji postoji neka priča, neke proslave, ljudi koji su dolazili i odlazili, što te nužno obilježi. I taman kad je kuća dovršena, odselio sam se u Zagreb i podstanario po raznim stanovima, što mi je omogućilo da se povežem s raznim prostorima u novom gradu. Podstanarstvo nije nikakva tragedija ako ste u fazi kad se ionako ne biste kućili, dapače. Ali naravno da je tragično jer je većina na to osuđena.
Tko su ljudi koji su na neki način posredovali ili pomagali nastanak vaših tekstova?
Kad god bih čitao intervju u kojem neki autor kaže da mu je žena ona koja prva kritički čita njegov tekst, bio sam u najmanju ruku sumnjičav. Ali to je zapravo sasvim logično i u mom slučaju u potpunosti točno. Logično je jer onaj tko vam je jako blizak ima i jaku motivaciju da vas spasi od toga da se obrukate. Ako me nešto priječi da pokažem Zlati tekst u trenutku kad ga završim, ako mi se malo kao ne da, to mi je odmah signal da vjerojatno ni ne valja. Do te mjere smo se uigrali. Škaru kao urednika ne trebam posebno spominjati, ali ovih dana sam mu posebno zahvalan što je ustrajao na naslovu ‘Blizina svega’. Ja sam htio da se knjiga zove ‘Italija’. I jedan i drugi naslov danas su, nažalost, aktualni, ali ovaj prvi je bolji. Kad smo knjigu doveli u finalnu fazu, sastavio sam i jedan konzilij svojih prijatelja, poznanika, njih šest-sedam koji su bacili oko na rukopis. Tu je bio i moj prethodni urednik s Bookse, Luka Ostojić. Uglavnom su mi davali blagoslov da rukopis ode u tisak, ali bilo je i primjedbi, neke sam poslušao, neke nisam. Trebam spomenuti i Marka Pogačara koji mi je još davno ukazao na to da ove crtice s bloga neće funkionirati ako ne ubacim i neke dulje proze. To sam poslušao. Inače, moje iskustvo s urednicima nije nešto bogato, ali rekao bih da je ovo što sam do sada imao dosta dobro išlo. Nemam problema s kritikom – mislim da su me na to pripremile i filmske suradnje. Film je mlađa umjetnost pa je tu lakše reći – ovo ti je bez veze, ovo baci, ovo ubaci.
Korona je donijela reformu
Što vam je danas uzbudljivo za čitanje?
U romantičnoj predodžbi ukidanje karantene vidim kao karneval sveopćeg grljenja. Ali lako moguće da situacija neće izgledati tako da Vili Beroš odbrojava 4, 3, 2, 1, 0, a mi onda svi istrčimo na ulice
Ovih šest Knausgaarda bilo mi je kao cijeli jedan život, a dobre su mu i ove knjige godišnjih doba koje su skoro sve prevedene i kod nas. Trenutno čitam ‘Povratak u Reims’ Didiera Eribona i ‘Večer u raju’ Lucije Berlin… Eto, opet sve knjige od života. Berlin ima jednu priču koja se zove ‘Kad trešnje procvjetaju’ i prije nego što sam počeo čitati, pomislio sam – vidiš, opet neka priča o potresima.
Kako ste doživjeli mjere izolacije i kako provodite vrijeme posljednjih tjedana? Jeste li počeo raditi nešto što nikada prije niste činili?
Koncept u kojem moram provesti nekoliko mjeseci zatvoren u vlastito dvorište bio bi mi sasvim idiličan da iza njega ne stoje razlozi koji već stoje. Na trenutke zbilja uživam, a na trenutke bogme i ne uživam. U svakom slučaju, vodim se time da će ovo u nekom optimistično očekivanom roku završiti – s tom mišlju lakše je živjeti u ovim uvjetima. Međutim, nitko ne garantira da će tako i biti, ali ne želim uopće misliti o situaciji u kojoj bi se ovo moglo dulje razvući. Vrijeme provodim uglavnom radno – radim kao srednjoškolski profesor hrvatskog jezika pa mi je ova situacija, kao i većini kolega, otvorila niz novih zadataka. Eto, korona je donijela reformu koja se sad mora provesti – kakva je, takva je. Dakle, nije mi se otvorilo toliko slobodnog vremena za raditi nešto što nisam radio prije. Što se kreativnog dijela tiče, počeo sam pisati novu knjigu, roman, ali to je onako usputno. Drugačije ni ne znam. Nisam se još naučio sjesti i pisati, možda ni neću. U tom će slučaju svakoj knjizi trebati desetak godina. To je isto u redu.
U ovoj krizi jedan od dominantnih narativa je onaj o povećanoj društvenoj solidarnosti i zajedništvu te o osvještavanju svih loših strana kapitalizma. Jeste li među onima koji smatraju da ćemo poslije ove krize dobiti priliku da budemo bolji ljudi?
Često imamo priliku biti bolji ljudi. Dakle, ako opet dobijemo priliku da budemo bolji ljudi, sumnjam da ćemo je prihvatiti. Ali možda ćemo morati biti bolji. Narativ koji spominjete sasvim je razumljiv jer nam pomaže da ostanemo pribrani – sasvim je zdravo razmišljati da nije svako zlo za zlo. Ako je nužno da dođe pandemija koja će zabraniti ljudima da izlaze iz kuće, pa ako je još nužno i da udari potres koji će porušiti pola grada i ljude istjerati iz kuće, ako je nužno i da žene s novorođenčadi iziđu iz bolnice, pa da još po njima počne padati snijeg… Ako je dakle cijeli jedan biblijski spektakl potreban da ljudi vide da nije možda najpametnije uložiti trideset milijuna kuna u spomenik domovini, onda ćemo možda ipak moći reći da smo izvukli neko dobro iz svega ovoga.
Što ćete prvo učiniti kada jednom bude ukinuta karantena?
Najgore je što i ja u svojim mislima koristim taj isti izraz – to da će karantena biti ‘ukinuta’. U toj romantičnoj predodžbi vidim ukidanje karantene kao karneval sveopćeg grljenja. Ali lako moguće da situacija neće izgledati tako da Vili Beroš odbrojava 4, 3, 2, 1, 0, a mi onda svi istrčimo na ulice.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
