Knjiga predstavlja iznimno dragocjen doprinos analizi sadašnjih društvenih odnosa. Pri tome ona ne ostaje pukom analizom zato što je teoretska, ali i politička intervencija koja zasjeca u građanske apologije i pomirbeno postupanje političke klase. Tekst ima i dodatnu prednost da ga je moguće upotrijebiti kao priručnik za anlizu konjuktura i teoretizacije revolucionarnih politika, koje pozivaju na ponavljanje Lenjinovog Što da se radi?. Na toj pozadini treba čitati spoj angažirane teorije s političkom praksom, koja probija horizonte građanskog društva.
Usprkos heterogenosti tekstova i specifičnih objekata proučavanja, knjiga posjeduje osim angažiranosti barem još jednu crvenu nit: uspjeva joj detektirati neuralgične točke i promjene u kasnom kapitalizmu, koji ovdašnji ideolozi nazivaju ‘tranzicija’, a svjetski ideolozi ‘neoliberalizam’. Uvođenje zaoštrenih odnosa između centra i periferije, financijska kriza, koja ukazuje na kraj američke svjetske hegemonije, vojna posredovanja (rat protiv terorizma), zamjena politike upravljanjem (EU), te ideološki pohod neoliberalizma i identitetske politike, sve su to ključne točke kojih se laća ova knjiga. Ovo je i jedna od rijetkih studija koja prakticira kritiku političke ekonomije, osobito iz perspektive studija svjetskog sistema (Arrighi, Wallerstein). Studija djeluje na više ravni odjednom: kritička je analiza društvenih odnosa u globalnom kapitalizmu u svjetlu studija svjetskog sistema (Wallerstein, Arrighi), kao i analiza specifičnih primjera postsocijalističke slovenske tranzicije. Ova globalna i lokalna slika neodvojivo su povezane: integracija u robnu proizvodnju i neoliberalnu reorganizaciju ima mnoge političke posljedice. Autor ovdje obrađuje pogotovo fenomene povećanja nejednakosti, marginalizacije društvenih grupa i primjera mladih. Ti povijesni procesi zahtijevaju globalni i dugoročni alternativni odgovor, što znači da analizu društvenih odnosa valja nadopuniti teoretizacijom revolucionarnih politika: od prošle ‘alternative’ i studentskih pokreta, do novog sindikalizma i alterglobalizacijskih pokreta.
Na samom početku knjiga se sukobljava s dva mita. Najprije autor uvjerljivo pokazuje kako je sadašnja histerizacija oko pojma globalizacije posve suvišna. Globalizacija ne postoji, odnosno počela je već u 15. stoljeću, što sve ovisi od našeg lociranja uspona kapitalizma. Kapitalizam se vrti oko ekspanzije svjetskog tržišta i dominacije robne proizvodnje nad ostalim tipovima ekonomije. Dominacija robne proizvodnje je planetarna. Prema tome, ništa novo
Na samom početku knjiga se sukobljava s dva mita. Najprije autor uvjerljivo pokazuje kako je sadašnja histerizacija oko pojma globalizacije posve suvišna. Globalizacija ne postoji, odnosno počela je već u 15. stoljeću, što sve ovisi od našeg lociranja uspona kapitalizma. Kapitalizam se vrti oko ekspanzije svjetskog tržišta i dominacije robne proizvodnje nad ostalim tipovima ekonomije (recipročna i odgođena razmjena). Dominacija robne proizvodnje je planetarna. Prema tome, ništa novo.
Ideološki sastojci klasne vlasti
Ono što jest novo raznorazni su ideološki sastojci, koji reproduciraju klasnu vlast. Močnika zanima još jedan mit koji se danas aplicira unutar okvira ljudskih prava. Radi se o mitu o kulturnim razlikama. Autor dobro pokazuje kako se radi o širem fenomenu kulturalizacije politike, gdje se sve što bi potencijalno moglo otvoriti ili naglasiti društvene konflikte preusmjerava ili reartikulira u kulturne razlike. Mit o sukobu civilizacija sudjeluje u ‘organskoj’, identitetskoj i nepolitičkoj izgradnji novih država. U najboljem slučaju etničke politike dovode do priznanja, što znači veću kontrolu unutar njihove etničke grupe (homogenizacija razlika) i hipohondrijsku poziciju žrtve, koja se puko reakcionrano bori za svoja postojeća prava. U najgorem slučaju identitetske politike vode u etnička čišćenja, izbris i segregaciju.
Takva analiza globalizacije i kulturalizacije politike brzo vodi do teze da država danas više ne postoji, odnosno da se radi o tzv. zalasku nacionalnih država. Močnik pravilno pokazuje da tome nije tako, što je značajna metodološka i historijska točka. Po Močniku države danas djeluju u slijedećoj konstelaciji: ‘Rasulo postrevolucionarne države sastoji se općenito u tome što autonomna politička sfera gubi hegemoniju, a u strukturi države hegemoniju preuzima ekonomska sfera. Suvereni narod time se depolitizira i konstituira ‘organski’ identitetno. U identitetskoj konstituciji presudna je kultura, koja preuzima od politike kohezijsku ulogu društvenog veziva. Identitetske kulture isključujuće su i normativne.’ (2006: 57). Ovaj povijesni okvir propisuje novu ulogu nove ‘supsidijarne’ države: ‘zadaća supsidijarne države je da disciplinira lokalizme i partikularizme, te ih učini prihvatljivima zahtijevima globalne ekonomije i univerzalnog prava.’ (ibid: 58). Ta točka označava ključnu detekciju spoja kapitala i države u današnjem prekarnom, postfordističkom kontekstu, gdje je kulturalizacija uhvatila pod ruku atomizaciju individua. Samo na pozadini toga spoja možemo misliti uspon desnog populizma i neofašizma na horizontu restauracije i zaoštravanja kapitalističkih odnosa, koje prati liberalna politika priznanja i konzervativnih obrana tradicija. Pri slomu drugih tipova razmjene, prekarnosti mladih i marginaliziranja starijih (kriza mirovinskih sistema), funkcije socijalne države zamijenila je karitativna djelatnost i rad na terenu. U Evropi se radom na terenu osobito bave desno usmjerene grupe. Močnik doduše ne analizira uspon neofašizma u Evropi, ali je njegova analiza širega konteksta iznimno dragocjena. Analiza bi mogla biti konciznije povezana sa razmišljanjem o novom evropskom ‘ustavu’. Ulogu nove države i novog tipa suverenosti (kako identitetske, tako i nadnacionalne) ne možemo pak obuhvatiti bez uvida u upravljanje nove Evropske Unije. Strukturni uvijet novoga poretka je redukcija politike na upravljačke funkcije, profesionalizacija i monopolizacija politike od strane elita, koju dopunjava lobiranje velikih korporacija. Močnik pravilno ukazuje na jednu očiglednu i legalističku činjenicu evropskog ustava. Ako je za socijalna prava potebno suglasje svih članica, za interese je kapitala pak potrebna samo kvalificirana većina (ibid: 115). Novi ustav po Močniku je međudržavni ugovor koji nacionalnim političkim klasama nalaže služenje transnacionalnom kapitalu, ujedno im omogućujući da se održavaju na vlasti. Evropska Unija ograničava državno posizanje u privredu, dok kapitalu omogućava ekspanziju u javne poslove i kulturne aktivnosti.
Močnika zanima još jedan mit koji se danas aplicira unutar okvira ljudskih prava. Radi se o mitu o kulturnim razlikama. Autor dobro pokazuje kako se radi o širem fenomenu kulturalizacije politike, gdje se sve što bi potencijalno moglo otvoriti ili naglasiti društvene konflikte preusmjerava ili reartikulira u kulturne razlike. Mit o sukobu civilizacija sudjeluje u 'organskoj', identitetskoj i nepolitičkoj izgradnji novih država
Tek je u svjetlu evropskog ustava i dominacije kapitala moguće razumjeti Močnikov zaključak: ‘moderna, koja je počela odvajanjem religije od države, emancipacijom političkog od svake posebne ideologije – skončala je u monokulturi pseudopolitike upravljačkog establišmenta, u jednoumlju suvremenih država.’ (ibid: 70). Pomak prema menadžerskoj politici detektirao je već Foucault, čiju shemu Močnik dorađuje za periferne države, osobito za analizu slovenske priče. Tri odlučujuća elementa – pastorala, vojska i policija – danas više nisu u rukama država. Državna pedagogija – pastorala, je u rukama prevladavajuće religije sredine (mogli bismo dodati pomirbe i identitet), diplomacija i vojska podređeni su NATO savezu, dok je samo još policija relativno autonomna (čuvanje schengenske granice).
Red i otpor protiv njega
Svoju analizu Močnik nastavlja nedavnim stezanjem remena i politikama reforme sada bivše, Janšine vlade: ‘Prvobitnu akumulaciju kapitala stvarno je obavila domaća nastajuća kapitalistička klasa, ali je u drugom činu na lokalno poprište stigao svjetski kapital, te su domaći kapitalisti postali samo njegovi puki agenti. (ibid.: 87). Ipak je to uvođenje neoliberalne reforme slavno propalo. Od godine 2005. su se u Sloveniji mobilizirali i konsolidirali sindikati, koji su organizirali veće i manje političke štrajkove protiv diktata vlade i kapitala. Masovni pohod godine 2005. i 2007. onemogućio je vladine reforme i scenu otvorio novim teorijskim i političkim koordinatama, koje nisu samo stvarale dijalog. Došlo je i do susreta tradicionalnih radničkih pokreta s alterglobalizacijskim pokretom. U zadnjem dijelu knjige autor obrađuje nekoliko primjera radikalne politke u nas: sindikalni pokret, UZI i AC Molotov, te alterglobalizacijski pokret protiv ulaska Slovenije u NATO. Analizu bi doduše mogli nadopuniti kritikom samih revolucionarnih politika. Alterglobalizacijski pokret uglavnom je mobilizirao intelektualce, odnosno studentsku populaciju, pomoću novih organizacijskih oblika i odozdo. Sindikalni pokret većinom je organizirao institucionalizirano radništvo, u oblicima masovnih demonstracija i odozgo. Usprkos tome što je taj susret povijesno relevantan, on je kratkoročnog karaktera. Usprkos slomu neoliberala potrebno je puno više političkih napora usmjeriti u kontinuirano organiziranje širokih radnih masa, u organiziranje na samom terenu, na novim radnim mjestima, što bi omogućilo dodatnu dimenziju susreta gore spomenutih strategija i grupacija.
Došlo je i do susreta tradicionalnih radničkih pokreta s alterglobalizacijskim pokretom. U zadnjem dijelu knjige autor obrađuje nekoliko primjera radikalne politke u nas: sindikalni pokret, UZI i AC Molotov, te alterglobalizacijski pokret protiv ulaska Slovenije u NATO. Analizu bi doduše mogli nadopuniti kritikom samih revolucionarnih politika
Širina Močnikove studije, koja istovremeno misli na više nivoa, kako globalno, tako i lokalno, kako na ravni objekata, tako na ravni analize ideologije, ekonomije i politike, kako na ravni Reda, tako i na ravni otpora protiv Reda, omogućava artikulaciju različitih teorijskih stajališta, koja nas pozivaju da nastavimo materijalističku tradiciju: ‘historijski materijalizam nije ‘znanost’, disciplina, već teorija: prema tome je nužno refleksivna praksa, a ujedno i praktička teorija – teorija koja se eksplicitno i reflektirano povezuje s društvenopovijesnim praksama transformacije i revolucije.’ Lekcija knjige je dakle slijedeća: za borbu protiv kapitalističkog uništavanja potrebno je kako učinkovito političko organiziranje, tako i rigorozna analiza sadašnjih društvenih odnosa. Ta pozicija njiše predpostavljenu definiciju istraživača i aktivista, te poziva na angažman, na zauzimanje pozicije ispred barikada. Ljulja i lažnu dilemu između teorije i prakse, iako upozorava na specifičnost političke i teorijske prakse. Zaključiti ću autorovim riječima: ‘Teorija se danas piše u trku između manifestacija i mobilizacija.’ (ibid.: 144).
Gal Kirn radi na Institutu za slavistiku Humboltovog univerziteta u Berlinu. Doktorirao je političku filozofiju na temu Louisa Althussera i povijesti socijalističke Jugoslavije. Bio je urednikom časopisa Agregat (2005-2008) i istraživač na Jan van Eyck akademiji u Maastrichtu (2008-2010). Sudionik je DPU u Ljubljani, jedan od urednika knjiga Encountering Althusser (Bloomsbury) i Surfing the Black: Transformative Moment of Yugoslav Cinema (jvE Academy). Sam je uredio zbornik Postfordism and its discontents (JvE Academie, B-Books i Mirovni Inštitut). Sa slovenskog preveo Srećko Pulig Aktiv br. 3, 15.4.2011. g., MARKSIZAM / MARKSIZMI 2, tekst br. 8.
