Knjiga Miklavža Komelja Kako misliti partizansku umjetnost? jedna je od najvažnijih knjiga objavljenih u Sloveniji u zadnjem desetljeću. Njegov rad ne možemo uvrstiti u samo jednu disciplinu, jer se usred opće erudicije sreću kako povjesničarski, politički, literarni, tako i filozofski diskurs. Knjiga predstavlja odlučan rez, obzirom na slovenski, ali i, recimo to bez okolišanja, cijeli post-jugoslavenski kontekst. Danas se naime srećemo ili sa disidentskim floskulama o totalitarnoj prošlosti, ili pak sa jeftinom jugonostalgijom, koja opjevava dobra stara vremena uz Tita i Cedevitu. Postojeći ideološki horizont demonizira ili pak nostalgično depolitizira revolucionarne učinke partizanstva. Nasuprot tome Komeljevo čitanje afirmira novum partizanskog događaja, koji ukazuje na kompleksnost i na učinke NOB-a, koji su jugoslavensko događanje lansirali u središte svijeta. Analiza razmišlja o ulozi koju je u borbi odigrala partizanska umjetnost. Ponoviti partizansku gestu danas nikako ne znači aktualizirati i našem vremenu približiti heroizam partizanske prošlosti, već ukazati na suvremenost partizanstva. A ta suvremenost od nas već na samom početku iziskuje jasno zauzimanje klasne pozicije u sadašnjosti.
U četiri ključne točke knjige autor je: prvo, odlučno poljuljao službenu ideologiju pomirbe partizana i domobrana; drugo, ukazao na susret novosti partizanske politike i umjetnosti; treće, ukazao na specifikum same umjetnosti, na njen prijelom; da se odcijepila, kako od građanske autonomije kulture, tako i od shvaćanja umjetnosti kao nadomjeska za politiku; i četvrto, kroz umjetnički materijal, napisao je historiografski i teorijski izvornu interpretaciju zaboravljenih poeta-partizana, više-manje anonimnih pisaca kulturne revolucije, koji se uglavljuju u međunarodnu socijalističku revoluciju i tradiciju povijesne avangarde i narodne umjetnosti.
Autonomija umjetnosti ili propaganda?
Komelj ukazuje na teorijsku slabašnost i ideološke drangulije današnjih literarnopovijesnih interpretacija, koje pokušavaju partizansku umjetnost reducirati samo na funkciju preživljavanja (Paternu), propagandu ili literariziranje (Snoj), ujedno ne zapadajući u klasično iskušenje idealističkog zagovora umjetnosti. U Komelja se ne radi o zagovoru puke umjetnosti, koja da je očuvana unutar borbe; kao da s tom borbom nije imala ništa zajedničkoga. Mnogi partizanski pjesnici bili su nakon rata u škripcu zbog svojih borbenih riječi. Baš suprotno, Komelj izlaže upravo taj ‘otklon’, koji znači prijelomnost partizanske umjetnosti, prijelomnost koja je tek kroz borbu i tematizaciju nemogućeg uspostavljala novu definiciju umjetnosti. Ako stoji da je poezija otpora često bila antimilitaristička (vidi poglavlje u dodatku), nikako nije bila ‘nedužna’. Komeljeva knjiga je elaboracija 11. teze (malo opširnija, jer knjiga opseže 640 strana) ali ne kao izvorne Marxove 11. teze o Feuerbachu. Jer, ako je kod Marxa u prvom planu angažiran odnos između filozofije i politike, on misli uvjetovanost politike i umjetnosti, specifično nemoguće koordinate angažirane umjetnosti, koja, ako je imalo prijelomna, mora sadržavati dimenziju društvene transformacije. Partizani gledaju i unatrag, kao što i kroče naprijed. Partizanska poezija nije samo stvaranje novoga, novih formi i sadržaja, već i ulazak masa u kulturu i reaproprijacija narodnih i građanskih tradicija. U NOB-u je baš umjetnost ona koja artikulira napetosti unutar same revolucionarne situacije. Kao što kaže Komelj: ‘Partizanska umjetnost je umjetnost koja je svoju slobodu nerazdvojno povezala s oslobođenjem i oslobodilačkim pokretom.’ (2009: 31). Kultura si tako u herojskom trenutku postavlja dvostruko pitanje: kako se povezati sa samom revolucijom, ali ujedno i, jednako značajno, kako izvesti revoluciju u samoj kulturi? Ako je dug pjesnika bio da šuti u fašističko-građanskim institucijama, drugdje je njegov dug bio da misli i stvara u novim koordinatama umjetnosti i borbe.
Pojava masovnog stvaralaštva, kada u kulturu ulaze mase i počinje jačati simbolički prostor antifašističke borbe, poljuljala je predratne građanske estetske kanone. Zaljuljalo se i ideološko shvaćanje o građanskoj autonomiji umjetnosti, koja umjetniku nudi slobodu stvaranja, bez obzira na situaciju. Kao što elokventno kaže Komelj ‘sloboda umjetnosti nije u tome da se umjetnost održava u oazi slobode, koju joj nudi građansko društvo, da bi pobuđivala iluziju o tome kako je to društvo slobodno, već sudjelovanje u procesu oslobađanja.’ (224). Građanska tendencija bila je prisutna i unutar OF, u nekim intervencijama Josipa Vidmara, iako je sam priznavao moć borbe, koja je zahvatila i područje same umjetnosti. Pored građanske tendencije, bila je u NOB prisutna još i propagandna tendencija, koja je pokušala staviti umjetnost u službu politike. Umjetnost bi služila pukom dizanju morala, opisivanju bitaka, simboličkoj negaciji okupacije i buđenju narodne svijesti. Takvo shvaćanje zagovara instrumentalizaciju umjetnosti za ciljeve politike, te ju svodi na propagandu.
Partizanski prijelom
Partizanska umjetnost raskinula je s obje tendencije, koje su ju doduše stalno pratile. Umjesto deklarativne parole o specifičnosti umjetnosti, morala je istom kroz borbu i masovno stvaralaštvo tek dokazati svoju posebnost. Unikum partizanstva počinje već u samim prilikama nastajanja, u kojima je u stvari bilo nemoguće stvarati: rat, nedostatak sredstava, ludost borbe… Ali baš sa ishodišnim pitanjem o svojoj nemogućnosti, mogla je umjetnost istom započeti postavljati nove koordinate mogućeg i nemogućeg. Partizanska umjetnost nosila je dimenziju ‘još-ne-postojećeg’, a vizionarsku prirodu njenoga podviga dopunjavao je istovremeni prekid s postojećim kriterijima, koji odlučuju što jest umjetnost i tko uopće može biti umjetnik. U trenutku kada u umjetničke prakse stupe mase anonimnih partizana i partizanki, samorazumljiva koncepcija umjetnika urušava se u sebe.
Nova umjetnost bori se i protiv uvjerenja da u ratu muze šute. Župančičev Znaš li pjesniče svoj dug se iz šutnje, nemogućnosti pjevanja, stvaranja, transformira u poziv za pronalaženjem novoga poetskog govora, u poziv kulturi da stupi u NOB. Još uvijek bi netko mogao legitimno upitati: jesu li se onda uopće morali zauzimati za štampanje revolucionarne poezije anonimnih i poznatijih pjesnika-partizana, uprizorenja kazališnih djela i druge kulturne činove, u vremenu kada su hrana i municija bili od životne važnosti? Ali je generalni štab bio svjestan kako su značajna hrana, čak i oružje, bile riječi. Riječi su u NOB-u dobile novo značenje i više nisu puke riječi kao takve. Bez riječi se ne bi mogli zamisliti ni uspostavljanje novog simboličkog univerzuma antifašističke borbe, niti novum formi i sadržaja partizanskog stvaralaštva. Generalni štab odobrio je štampanje mnogih grafika, pjesničkih zbirki i časopisa, te je podupirao kulturno stvaranje. Jedna od najprimjerenijih odluka štaba datira u početak 1942., kada je došlo do objave prve partizanske pjesničke zbirke Mateja Bora Nadvičimo oluje (Previharimo viharje). Naklada je bila 10.000 primjeraka, što je iznimno za naše vrijeme, a ne samo za ratne okolnosti. Ta prva pjesnička zbirka bila je revolucionarna kako po svojoj formi, tako i po sadržaju. U mnogim pjesmama govori se o međunarodnoj dimenziji borbe i o svjetskoj revoluciji. Kulturnjaci su bili protiv izdavanja Borove zbirke, ali je generalni štab drugačije odlučio. Ta odluka bila je skok u prazno, ta nije bilo nikakve garancije, nikakve do tada postojeće partizanske literature, nitko nije znao kakvi će biti učinci takvog izdanja. Kasnije se pokazalo da je to bila prava odluka, a bila je usmjerena kako protiv građanskih kriterija o tome što je umjetnost, tako i protiv propagandnog prigovora na sadržaj, po kome mase nisu zrele za takve ideje. Na ulazak masa ukazuje već činjenica postojanja enormnog materijala koji je Paternu sabrao u knjigama Slovensko pjesništvo otpora - 12.000 pjesama koje su stvorene u vrijeme borbi. Naravno, sve te pjesme, a i druga umjetnička djela, obilježava na trenutke nezgrapnost ili ukočenost stila, ali ona ukazuju na drugi proboj, koji Komelj lucidno bilježi: ‘Nije nužno da su mase, koje su progovorile, govorile revolucionarne parole; u revolucionarni proces uključile su se već time što su u njemu progovorile. Oslobodilačka borba donijela je i oslobođenje izražavanja, to da su si pravo na javni govor uzeli ljudi kojima je to pravo do tada bilo negirano.’ (2009: 104-105).
Svojim mišljenjem partizanske umjetnosti Komelj nam pomaže da se naoružamo do zuba, ili bolje – do jezika. Da kročimo tamo gdje najviše boli. Prijelomnost partizanstva ne povezuje se samo sa poslijeratnim ubojstvima ili sa oslobođenjem slovenskoga naroda. NOB je bio borba protiv okupatora i lokalnih kolaboracionista, zasnovana na antifašističkoj međunarodnoj solidarnosti, borbi protiv nacionalizma, no ujedno je obuhvaćao i borbu za drugačiji svijet, socijalističku revoluciju. Partizanstvo je bilo u središtu svjetskog događanja, a novu Jugoslaviju moramo gledati kao jedinu socijalističku revoluciju, koja je izašla uspješno iz Drugog svjetskog rata. Toj slici Komelj dodaje još i treću dimenziju, dimenziju kulturne revolucije, bez koje bi NOB teško opstao, a sasvim sigurno ne bi imao ovakve učinke. U ustajaloj močvari gnjilih mediokriteta, Komeljeva strijela odronila je totalitarne bregove ‘slovenskog proljeća’. U zimskim šumama, na oslobođenim područjima i u urbanoj ilegali tadašnje Jugoslavije nastao je savez, koji je danas prvenstveno zavjet za budućnost. Zaključiti ću stihovima partizana-pjesnika Karla Destovnika-Kajuha, palog za drugačiji svijet:
‘Lijepo je mama, znaš, lijepo je živjeti,pa ipak, za što sam umro,
volio bih još jednom umrijeti.’
Sa slovenskog preveo Srećko Pulig Gal Kirn radi na Institutu za slavistiku Humboltovog univerziteta u Berlinu. Doktorirao je političku filozofiju na temu Louisa Althussera i povijesti socijalističke Jugoslavije. Bio je urednikom časopisa Agregat (2005-2008) i istraživač na Jan van Eyck akademiji u Maastrichtu (2008-2010). Sudionik je DPU u Ljubljani, jedan od urednika knjiga Encountering Althusser (Bloomsbury) i Surfing the Black: Transformative Moment of Yugoslav Cinema (jvE Academy). Sam je uredio zbornik Postfordism and its discontents (JvE Academie, B-Books i Mirovni Inštitut). Aktiv br. 1, Novosti br. 547, 11.6.2010.: Misliti partizanstvo; Kako se danas vratiti partizanstvu?, tekst br. 5
