Ovo je dio opsežnog eseja ‘Diskurs o birokraciji i državnoj vlasti u po-revolucionarnoj Jugoslaviji 1945-75.’ u kojemu razmatram pojam i termin birokracije. On pokriva (vidi Suvin, ‘Bureaucracy’) heterogeno polje negativnih držanja u post-revolucionarnoj vlasti, koje seže od neefikasnosti i slabog razumijevanja stvarnosti van činovničkih ureda (Staljin) do rasta posebne ‘kaste’ kao stupa vlasti (Marx), a onda i do početnih sumnji da se tu radi o sve više kontrarevolucionarnoj klasi koja je uzurpirala raspolaganje s viškom rada (donekle Trocki, a u Jugoslaviji od Kidriča i Đilasa do Praxisa). To je dakle neke vrsti terminološkog kolodvora gdje se stiču razna značenja, a čija je negativnost dijametralno suprotna pozitivnosti pola i polja pučke demokracije.

Baš zbog svoje dvosmislenosti taj su termin mogli prihvatiti kako ¾ ideološki (mada ne praktički) staljinisti, kakvi su prvu godinu-dvije nakon prekida još bili skoro svi rukovodioci KPJ, tako i neprijatelji staljinizma koji su – kao Kidrič, Kardelj i Đilas, pa i Tito – dijelom počeli razmišljati o radikalno demokratskom vidu Lenjina i Marxa, kakav su bili duboko osjetili u praksi oslobodilačkog rata 1941-45. Nakon njih, termin su prihvatili samostalne manje grupe, kao ona oko časopisa Praxis. No vizura i diskurs dviju glavnih grupacija, koje nazivam ‘partijsko-državnom’ i ‘lojalnom opozicijom’, bili su različiti.

Ovo je dio opsežnog eseja 'Diskurs o birokraciji i državnoj vlasti u po-revolucionarnoj Jugoslaviji 1945-75.' u kojemu razmatram pojam i termin birokracije. On pokriva heterogeno polje negativnih držanja u post-revolucionarnoj vlasti, koje seže od neefikasnosti i slabog razumijevanja stvarnosti van činovničkih ureda do rasta posebne 'kaste' kao stupa vlasti, a onda i do početnih sumnji da se tu radi o sve više kontrarevolucionarnoj klasi koja je uzurpirala raspolaganje s viškom rada

Polovinom 1970tih godina sve je uglavnom već bilo odlučeno, značajnih debata više nije bilo nego je nastupio svojevrsni jugoslavenski ‘brežnjevizam’, zastoj uz sve strmiji ekonomski nizlaz. Ne vidim kakvih bi daljnjih rasvjetljenja bilo u toj fazi pune degeneracije prije sloma, kad Jugoslavija sve više postaje periferija kapitalističkog svjetskog sistema: spoznajna paradigma ‘birokracije’ bila se iscrpla.

Diskurs socijalističke ‘lojalne opozicije’: Praxis

Redakcija Praxisa je u previranju g. 1968. izjavila: ‘Smatramo da izvan ili mimo marksističko-komunističke idejne osnove i perspektive, izvan ili mimo programa SKJ, ne postoji danas nijedna idejno-politička snaga koja bi mogla očuvati integritet ove zemlje’ (br. 4 [1968]: 449-58).* Držim da je njihov neslužbeni diskurs bio neka vrst ‘lojalne opozicije Njenog Veličanstva’, samo što im taj status nije nikada bio službeno priznat, te je u razdobljima političkih napetosti — a definitivno od prve polovine 1970tih – daljnji upliv časopisa na razvoj javnog mišljenja bio onemogućen.

Grupa oko časopisa Praxis bila je sastavljena od jakih i autonomnih ličnosti, te je — u pomanjkanju svakog opširnijeg istraživanja o njoj — opasno izvoditi opće zaključke. No mora se bar početi, te ću ovdje analizirati izabrane članke Mihajla Markovića i Gaje Petrovića koji govore izravno o birokraciji ili ju smještaju u širi politički ili filozofski okvir.

1.1. Najopširnije izravno razmatranje o birokraciji do kojeg sam došao jest esej ‘Socijalizam i samoupravljanje’ Mihajla Markovića iz g. 1964. Njegova je definicija:

‘Politička birokratija je trajna i koherentna društvena grupa koja se [1.] politikom bavi profesionalno, koja se [2.] oslobodila kontrole masâ, i koja, [3.] zahvaljujući neograničenoj moći raspodele minulog, opredmećenog rada, obezbeđuje sebi manje ili veće materijalne privilegije. Svaki od ova tri uslova je nužan, ali tek svi zajedno predstavljaju dovoljan uslov postojanja birokratije.’ (59, brojeve dodao DS).

Ograničit ću se na glavne crte te definicije, samo bih primijetio da mi se ‘neograničena moć’ čini više ljutitim nego preciznim, te bih umjesto toga stavio ‘vrlo značajna moć.’

Za Markovića je uslov 1. ‘prvi korak ka stvaranju jednog izolovanog, zatvorenog i, u odnosu prema ostalom društvu vrlo solidarnog društvenog sloja’. Pošto su nakon revolucije svi drugi društveni slojevi ‘zainteresovani da politička delatnost postane opšta, javna delatnost dostupna svima’, vlast birokracije znači da politika ostaje sfera alijenacije. Uslov 2., nezavisnost birokracije od kontrole masâ, znači da izbori postaju isprazna formalnost, i da je taj sloj odgovoran samo višim partijskim forumima. On je subjekt povijesti, dok se ‘najveći broj ljudi trajno nalazi u položaju objekata’. Uzevši u obzir i jačanje utjecajnosti masovnih medija i drugih oblika propagande, većinom ljudi može se vrlo uspješno manipulirati. Uslov 3., ‘puni monopol’ birokracije na raspodjelu i upotrebu minulog i sadašnjeg ‘opredmećenog rada’ (misli se valjda na višak rada) znači da ona nakon dolaženja na vlast napreduje od nesvjesne do svjesne i ciničke eksploatacije. Ukratko, birokracija je nosilac trojedinog principa alijenacije, reifikacije i eksploatacije (‘Socijalizam’ 59-60). Ona djeluje voluntaristički što se tiče budućnosti (sve što ona naredi moguće je) i deterministički što se tiče prošlosti (sve što je ranije učinila bilo je potpuno opravdano), isključujući ‘ključni pojam realne mogućnosti’ (63), kao i naučnu analizu prema kojoj je nepovjerljiva. Posebno pak—dok rado koristi formule dijalektike, te unezvjereno izmišlja nove programe i institucionalne oblike, često ‘[‘prevaziđene’] pre nego što su u praksi mogli da budu realizovani’—ona odlučno poriče dijalektiku u svim bitnim stvarima: ‘Dijalektičko jedinstvo različitog svodi se na ‘monolitno jedinstvo’. Protivrečnosti se poriču i prikrivaju.’ (64)

Marković točno zaključuje da birokracija može biti prevaziđena samo ako se samoupravni sistem nadogradi do vrha piramide moći, tako da središnji državni organi postanu organi samoupravljanja a važne političke funkcije budu deprofesionalizirane i podvrgnute pravim izborima. No g. 1964. on vidi umjesto toga da birokracija radi na ravnoteži između samoupravljanja u poduzećima i državnog aparata

Ogorčeni otpor mnogih samozvanih marksista i socijalista – čitaj: unutar politokracije kao značajnog dijela partijskog jezgra – protiv samoupravljanja, koje Marković proglašava slijedećom fazom prelaza prema komunizmu i dugotrajnom temeljnom revolucijom, objašnjava kako to da su poduzeća sredinom 1960tih raspolagala samo s 30% nacionalnog dohotka (a čini se, dodao bih, da se omjer nije znatno promijenio kasnijih godina). Korijen ovog otpora leži u nerazvijenom, još uvijek uglavnom ruralnom društvu koje nije uspjelo stvoriti ‘dovolj[an] broj racionalnih, socijalizovanih i humanih ličnosti… koje se rukovode idealima opšteljudskog značaja’. To društvo mora stoga proći kroz fazu u kojoj će ‘jedna elita, u najboljem slučaju istinski revolucionarna elita, maksimalnom mobilizacijom masa — ali i prinudom – stvoriti sve ove preduslove: industriju, radničku klasu, inteligenciju, školstvo, masovnu kulturu…. Međutim, kritično je pitanje: da li će elita, kad ovi preduslovi budu realizovani, naći u sebi moralne snage i doslednosti svojim prvobitnim revolucionarnim idealima da dobrovoljno pređe na…realizaciju samoupravljanja, i da time postepeno sama sebe ukine kao elitu moći…’ (54-55). Marković točno zaključuje da birokracija može biti prevaziđena samo ako se samoupravni sistem nadogradi do vrha piramide moći, tako da središnji državni organi postanu organi samoupravljanja a važne političke funkcije budu deprofesionalizirane i podvrgnute pravim izborima. No g. 1964. on vidi umjesto toga da birokracija radi na ravnoteži između samoupravljanja u poduzećima i državnog aparata; praktički to znači da si birokracija zadržava prava odlučivanja o osnovnim društvenim odnosima, dajući istovremeno nešto veće financijske podsticaje neposrednim proizvođačima. To dovodi do opozicije između samoupravljanja i lokalnih birokratskih klika tehno-menedžera i profesionalnih političara, koji se znaju osloniti i na kooptirane predstavnike radničkih savjeta. Izlaz leži u razvoju naobrazbe i radničke klasne svijesti, stimulaciji inicijative radnika, otvorenoj javnoj kritici uz pojačanu odgovornost menedžera, te konačno u promišljanju ‘kako uskladiti samoupravljanje s robno-novčanim odnosima’ preuzetima iz kapitalizma (68-70).

Moj je najkraći komentar da je ova zanimljiva i hrabra artikulacija Markovićeva pohvalno lijevo-humanistička ali ne osobito marksistička, pošto ‘općeljudski’ miješa filozofske, ideološke i pragmatičke kriterije s nekim dalekim naznakama o kojim se klasnim interesima tu radi. Dobro se sjećam tog razdoblja, i možda stvarno nitko u Jugoslaviji nije tada posjedovao bolji alat, naime svijest da sukobi klasnih interesa neprestano traju te da valja istraživati sučeljavanje politike i ekonomike mnogo više nego li politike i morala; međutim (u Brechtovoj izreci) kamen ne opravdava posrnuloga.

Sedam godina kasnije, a nakon neuspjelog pokušaja velike ekonomsko-političke reforme 1965., Marković je u broju Praxisa s temom ‘Jednakost i sloboda’ dodao gornjem razmatranju ono o doprinosu jugoslavenske revolucije tim dvjema zasadama. Počinje kritikom građanske revolucije koja je uspjela ostvariti samo jednakost pred zakonom i jednakost prilike (šanse). Međutim, ona je uvela i niz sloboda u duhu Prosvjetiteljstva koje su predstavljale epohalan prodor oslobođenja, te se bez njih ni socijalistički program, mada ih je dosad preskočio, ne može ostvariti: ‘pravo mišljenja, samoizražavanja, nesmetane ekonomske delatnosti i izbora… predstavnika u institucijama političke vlasti’ (11). Zatim se koncentrira na kategoriju statusa, koju su sve socijalističke revolucije zanemarile. Naime, u lenjinskom tipu partije veliku efikasnost u sprovođenju revolucije pratile su, nakon nje, četiri glavne teškoće dugoročnog revolucionarnog programa: ‘nejednakost u statusu rukovodilaca, običnih članova, kandidata i simpatizera’; odsustvo svijesti o toj nejednakosti; naglasak na maksimalnom samozaboravu i podređivanju direktivama pokreta; te društvo koje se, zbog pomanjkanja građanskog liberalizma u prošlosti, nije ‘oslobodilo tipično feudalne navike da se prema osobama visokog statusa odnosi potpuno nekritično i po principu podaničke lojalnosti’ (12). Nejednakost statusa u našim uslovima dovela je do nejednakosti moći, a zatim do ‘restauracije nekih već prevaziđenih klasnih razlika’, a na temelju najprije državnog kapitala u vlasti birokracije, a usto, kasnije, financijskog kapitala (moj izraz) u vlasti menedžerske tehnostrukture. Iza fasade samoupravljanja, ‘[p]red nama se dakle nalazi klasa ‘socijalističkih krupnih kapitalista’ in statu nascendi…’. Ovaj bi se proces vjerovatno još mogao zaustaviti, ali ‘nisu vidne dovoljno jake snage koje bi se u ovom pravcu odlučno borile’ (13). Drugi je problem ‘kako zaustaviti novorođenu sitnu buržoaziju koja se poslednjih godina obogatila spekulacijama sa zemljištem, vikend-kućama, pljačkom i besprimernom korupcijom’. Zaključak je da socijalistički pokret mora biti demokratski, ‘[i]nače neće nikada dovesti do socijalizma…’ (14) Drugim riječima, rekao bih danas, da se neodlučnim snagama odozgo koje su bile za stvarno samoupravljanje doda mogućnost pritiska odozdo u tom pravcu.

Marković je, prema tome, u ovom intervalu došao do klasne analize i političke dijagnoze, koja mi se – usprkos nekim pretjerivanjima kao i granicama tipičnima za njega a možda za intelektualnu opoziciju uopće – čini poticajnom za daljnju diskusiju danas.

‘Birokratski socijalizam’

1.2. Filozofsko-politički valjda najistaknutiji ‘praksisovac’, usto su-urednik časopisa, bio je Gajo Petrović, a njegov napis koji se direktno sučeljuje s birokracijom naslovljen je ‘Birokratski socijalizam’—sintagma koja se često upotrebljavala za SSSR a pokatkada, u opozicionom diskursu, i za SFRJ. Petrović počinje točnim ukazivanjem na opasne posljedice Staljinove historiozofske sheme, u kojoj postoje izdvojene faze nakon revolucije: diktatura proletarijata socijalizam komunizam. Za Marxa i za Petrovića diktatura proletarijata postoji ‘samo ako ona već predstavlja početnu fazu socijalizma i komunizma, ako već ostvaruje humanističko društvo’. Isto vrijedi za ‘[u]običajeno razlikovanje, po kojem je bitna razlika između [socijalizma kao ‘niže’ i komunizma kao ‘više’ faze] u raspodjeli (u socijalizmu prema radu, u komunizmu prema potrebama)’, jer se naime, po Marxovoj zamisli, već u prvoj fazi prevladava—u Hegelovom smislu aufheben, ukinuti i supsumirati—’rascjep društva na ‘sfere’ i prevlast ekonomije’ (B 484). Kako oštra podjela na faze tako i svođenje bìti prve faze na ekonomske mjere sasvim su pogrešni.

Petrovićev zaključak je da 'socijalizam… kao slobodna zajednica slobodnih ličnosti nije spojiv s birokratizmom. Drugim riječima: birokratski socijalizam u principu je nemoguć'. Po meni je ovo možda u filozofskoj longue durée točno, ali sumnjam da mora biti točno u 'kratkom trajanju' konkretne društvene povijesti, gdje labave forme kao 'tržišni socijalizam' i 'birokratski socijalizam' mogu biti  korisne kratke formule za impliciranu situaciju, koju bi Lenjin bio nazvao dvovlašćem

Pitajući se o bìti komunizma, članak ukazuje na Marxove rane radove gdje se on definira kao ‘ukidanje čovjekovog samootuđenja’, te tvrdi da je ‘Komunizam utoliko komunizam ukoliko je humanizam’, naime ‘prisvajanje ljudskog života u njegovoj punini’ (B 485).

Što se raspodjele tiče, tvrdnja da se u prvoj fazi ‘sva raspodjela mora vršiti prema izvršenom radu’ karikaturalni je oblik shvaćanja Marxa i Engelsa da je raspodjela prema radu privremeno nužno korištenje buržoaskog prava, koje je u biti nepravedno jer primjenjuje jednako mjerilo na različite osobe (i situacije). Taj princip ‘može biti relativno ‘progresivan’… samo ako se primjenjuje na one koji imaju neophodne uvjete za rad’, ali postaje ‘nehuman ako se primjenjuje na starce, bolesne, invalide, trudnice, djecu i druge koji ne mogu raditi ili na one koji… nemaju prilike za rad’ (tj. na nezaposlene— B 486); a tome bih iz iskustva SFRJ dodao sve one čiji kontekst poduzeća ili lokaliteta nije jednak drugim kontekstima, čime postaje jasno da je tzv. raspodjela prema radu fikcija ukoliko nije popraćena ugrađenim sistemskim korekturama. Otuda Petrović prelazi na izravno razmatranje što je birokracija, koristeći Marxa i Webera za vlastiti pristup.

Utvrđuje da se značenje prvog sastojka, ‘biro’, proteže od komada namještaja (pisaći stol, bureau) preko sobe u kojoj stol stoji do ureda, poduzeća ili ustanove koja takvu sobu koristi, pa konačno na ‘cjelokupnost u jednom birou zaposlenih namještenika’. Već je taj element, dodao bih, kompleksni trop koji sadrži višestruku metonimiju, pars pro toto i striktnu metaforu prema kojoj neživo (izgrađeni prostor društvene ustanove) stoji za živo (one koji tu rade). U tom smislu, Petrović argumentira, birokrat je čovjek koji ‘pripada onom društvenom sloju čija je ‘objektivna’ pozicija određena njegovim odnosom prema ‘birou’; no može se misliti i čovjek koji… pokazuje u svom individualnom ponašanju određene crte koje se smatraju birokratskim’, tako po njemačkom rječniku ‘Buchstabenmensch, Pedant’, dakle osoba koja je ‘u svim stvarima pretjerano točna i pridržava se slova’ (B 487). Ovo je drugo značenje po meni izvedeno iz objektivnog značenja društvene funkcije, dakle sekundarno premda pojavno mnogo poznatije objektima birokratizma, a može se primijeniti i na osobe u drugim zvanjima ili društvenim grupama kao skup crta koje članak šire razglaba. Dodaje takođe da značenjskoj zbrci doprinosi i miješanje primarnog i sekundarnog pojma (često od Lenjina i Staljina na dalje), kao i svođenje svih ‘biroa’ na državne mada oni postoje u svim velikim organizacijama, od proizvodnih pogona i crkvi do instituta, bolnica, itd. (B 488).

No svrha i razlog postojanja birokratâ jest da djeluju na druge ljude, o čemu govori drugi sastojak, izveden od kratein, vladati ili posjedovati moć. Ako se naglasak stavi na vladavinu, značenje se premješta od malih i srednjih činovnika na ‘najviše funkcionar[e] koji posjeduju najveću moć’, dakle na takođe mnogoznačni pojam birokracije, koji je razuđen otprilike kao i pojam birokrata, naime, prvo, ‘društveni sloj birokrata’, a drugo ‘cjelokupnost birokratima svojstvenih crta i načina ponašanja’, naime ‘formalne procedure uz upotrebu mnogo papira, s nepotrebnim komplikacijama i bez mnogo razumijevanja za ljude’. Treći je pak smisao ‘birokracija kao politička forma vladavine u kojoj ured… i uredski ljudi igraju odlučnu ulogu…’ (B 488-89). Osim analogije s demokracijom ili aristokracijom, Petrović ne navodi kako je od prethodne analize došao do ovog trećeg pojma: ja bih se odvažio na hipotezu da je gornji prvi, ‘objektivni’ smisao bio hiperbola, jer je u državi apsolutnih ili ustavnih monarhija, gdje je ovaj pojam nastao, birokracija ipak bila u najboljem slučaju treća rupa na svirali (nakon kralja i/ili parlamenta te vojske, valjda i klera, kasnije i buržoazije, itd.) a sada je hiperbola vladanja proglašena za relevantnu stvarnost u situaciji gdje su druge klasne moći neutralizirane.

Petrović dodaje — u mojim terminima – da daljnja polisemija postoji i u terminu ‘birokratizam’ (B 489), koji može biti sinonim gornjih triju značenja, a može ih takođe oslabiti (kao ‘tendenciju razvoja’ prije nego li učvršćeno stanje) ili pojačati (kao zatvoreni društveni sistem, s naglaskom na ‘-izam’, analogno kapitalizmu ili komunizmu). Dalje opširno razglaba pristup Maxa Webera, i zaključuje da on shvaća činovništvo ili birokraciju kao društveni sloj koji služi ‘vladajućoj moći’, ali ‘postoji i tendencija da se iz sredstva vladavine pretvori u vladara, i ta tendencija može se u velikoj mjeri i realizirati’. Međutim, ovaj članak pledira za razlikovanje između ‘činovništva’ koje služi drugoj moći i ‘birokracije’ kao vladajuće društvene grupe, ne sporeći njihovu povezanost i prelaze. Marx je takvu birokraciju briljantno skicirao kako slijedi: ‘Birokracija važi sebi samoj kao posljednja konačna svrha države…. Državne svrhe pretvaraju se u svrhe biroa ili svrhe biroa u državne svrhe.’ (B 492)

U ovim napisima samo Marković govori direktno o birokraciji u Jugoslaviji, no rekao bih da sama tematika birokracije i državne vlasti kao i njen horizont uvijek imaju za svrhu razumijevanje stanja u Jugoslaviji. Takođe je Marković jedini koji spominje kategoriju klase, svi se drugi služe (kao i zvanični diskurs) kategorijama 'sloja' ili 'društvene grupe'

Ovo ‘činovništvo koje je došlo na vlast’ definira se u tri točke, kao:

činovništvo koje se (1) bez odlučnog utjecaja ‘odozdo’ ili ‘odozgo’ samo konstituira i organizira,… i svoju organizaciju mijenja, da bi (2) u svim najvažnijim područjima društvenog života moglo vršiti određenu funkciju i to (3) prema pravilima i zakonima koje, u skladu s vlastitim interesima, samo sebi daje. (B 493)

Za razliku od ove vlasti, obično činovništvo ‘se konstituira ‘odozgo’ ili ‘odozdo’, a u svakom slučaju izvana’, odlučuje samo na nekim područjima društva, a katkada ne donosi konačnu odluku. Birokracija pak može se služiti ‘direktno terorističkim metodama, ali ona se može i ‘igrati demokracije”. Prva se identificira kao staljinistička u SSSRu, a druga ostaje neidentificirana ali se jasno aludira na jugoslavensku (B 493). Zaključak je iz gornjeg shvaćanja da ‘socijalizam… kao slobodna zajednica slobodnih ličnosti nije spojiv s birokratizmom. Drugim riječima: birokratski socijalizam u principu je nemoguć’ (B 494). Po meni je ovo možda u filozofskoj longue durée točno, ali sumnjam da mora biti točno u ‘kratkom trajanju’ konkretne društvene povijesti, gdje labave forme kao ‘tržišni socijalizam’ i ‘birokratski socijalizam’ mogu biti korisne kratke formule za impliciranu situaciju, koju bi Lenjin bio nazvao dvovlašćem. Petrović to donekle priznaje u daljnjem izlaganju gdje dopušta mogućnost ‘birokratske strukture s podređenim elementima socijalizma’ i ‘socijalističke strukture s podređenim elementima birokratizma’, te insistira da one prve nisu socijalističke: ‘ako [to] ne spoznamo… nećemo moći da se orijentiramo u suvremenom svijetu…’ (B 494). No logički, dodajem, druga bi se varijanta smjela zvati socijalističkom? S tim je u vezi i njegovo slijedeće razmatranje Lenjinovih stavova o birokraciji, koje držim za pojednostavljeno (vidi Suvin, ‘Bureaucracy’).

Članak zaključuje nijekanjem, uobičajenom u SFRJ, da je podržavljenje proizvodnje isto što i podruštvljenje, ali ga znatno radikalizira u anti-birokratskom smislu: ‘To što iza i iznad činovnika koji upravljaju poduzećima više nema kapitalista, važno je doduše za činovnike koji su time postali birokrati, oni koji vladaju, ali ne i za radnike, koji su ostali objekt vladavine’. Ovo uzimam kao primjer mnogih pasusa koji ukazuju, čini mi se, na kolebanje između temeljite filozofske analize i neposredne političke indignacije, a i artikulacija eseja zasnovana je na takvoj oscilaciji koja vodi do izvjesnog raskoraka između pretenzija na apsolutne zaključke i iscrpnosti analize. (Da spomenem samo jedan važni primjer, komponenta ‘reprezentativnosti’ nužna svakoj birokraciji koja je vladajući ‘sloj’, nije uopće spomenuta.) Međutim Petrović završava po meni sasvim točnim razlikovanjem između shvaćanja birokratizma ‘kao loše[g] funkcioniranja državnog aparata’, i ‘kao dominirajuće uloge tog aparata u društvenom životu’ (B 498). Ovu distinkciju on pripisuje u veliku zaslugu ‘jugoslavenskih marksista i komunista’, ali ukazuje na ‘žestok otpor birokratskih struktura’ razvoju samoupravljanja, čiji je razvoj moguć ‘samo tako da se ukloni vladajuća birokracija i da se društvo odozdo do gore konstituira kao savez samoupravnih jedinica’. Sve ostalo ‘može biti samo lažni ukras pomoću kojeg birokracija pokušava da prikrije pravu prirodu svoje vladavine’ (B 499).

Filozofski pojam revolucije

Mislim da je uz ovaj argument korisno čitati Petrovićev općeniti pristup revoluciji ekspliciran u dva članka iz Praxisa 1969.-70. kao i u brojnim drugim člancima i knjigama tokom cijelog njegovog opusa, čiji su naslovi pristupačni na internetu. Možda je najzanimljiviji kao folija gornjem napadu na birokraciju članak ‘Filozofski pojam revolucije’ iz 1973. Referirat ću ovdje sasvim kratko samo njegove dijelove koji govore o birokraciji i državnoj vlasti, mada su oni uklopljeni u ontološki i ‘metafilozofski’ pristup bivstvovanju koji ću zanemariti, dijelom zato što vodi do ekstremističkog odbacivanja svekolike misli o politici i čovjeku koja polazi s druge stručne pozicije (sociološke, antropološke, itd.). Istina, postoji značajna uzrečica, mislim Robespierreova ili Ciceronova, da je ekstremizam u obrani slobode vrlina, no tu bih strategiju dijelio samo u izvanrednim časovima, napr. antifašističke borbe.

Članak razmatra shvaćanja termina ‘revolucija’ od puča i prelaza vlasti jedne klase drugoj sve do ‘izgradnje novog društvenog poretka, a od ovog preko shvaćanja revolucije kao promjene čovjeka do shvaćanja revolucije kao biti bivstvovanja’ (F 156-58). Stoga kori ‘vulgarni marksizam’, poimence staljinizam, koji za razliku od Marxa i Lenjina strogo razlikuje ‘revolucionarno osvajanje vlasti.. od takozvanog ‘postrevolucionarnog razvitka’… kao dvije međusobno nezavisne stvari…’ (F 159), te se zalaže za revoluciju ‘kao takvu djelatnost u kojoj čovjek istovremeno mijenja i društvo u kome živi i sebe sama’, a socijalističku revoluciju shvaća ‘kao ukidanje čovjekova samootuđenja’ (F 162) i beskonačni proces. Kao ‘radikalna negacija cijele neljudske klasne povijesti’ ona treba da predstavlja slobodu, ‘razvitak ljudske stvaralačke snage koji radikalno eliminira nasilje i okrutnost’ (F 165). Slijedi zaključak: ‘Svako shvaćanje revolucije kao isključivo društvene promjene… sakriva u sebi opasnost da se [ona] odvoji od promjene čovjeka’, što vodi ‘daleko od istine i revolucije’ (F 166); dakle — dodao bih — recimo do vlasti birokracije, o kojoj raspravlja u prije razloženom članku.

Držim da termin 'birokracija' više zamućuje nego razjašnjava. Prvo, kako je ustanovio Petrović, valjalo bi oštro razlikovati činovnike od birokracije koja drži vlast, dakle element 'biro' pokazuje se kao nekoristan. Izgleda da se tu prije radilo o Horvatovoj 'politokraciji', dakle o podvrsti oligarhije (vladavine malog broja) koja se oslanja na političku moć što prerasta u ekonomsku

1.3. U ovim napisima samo Marković govori direktno o birokraciji u Jugoslaviji, no rekao bih da sama tematika birokracije i državne vlasti kao i njen horizont uvijek imaju za svrhu razumijevanje stanja u Jugoslaviji. Takođe je Marković jedini koji spominje kategoriju klase, svi se drugi služe (kao i zvanični diskurs) kategorijama ‘sloja’ ili ‘društvene grupe’. Teško je danas odrediti u kojoj je mjeri uzrokom izbjegavanja ‘klase’ bila skrupula izrasla iz nedovoljne obavještenosti o političkim statistikama vlasti a u kojoj mjeri izbjegavanje represalija. Činjenica je da je grupa oko Praxisa bila periodički oštro napadana, a osobito poslije političkih zaoštravanja g. 1968. (kad je Bakarić sudio da ‘umnogome izražava modernu američku antikomunističku struju’ - II: 532) i 1971. Ne samo što su u broju 3-4 (1972) sudski zabranjena dva članka, nego je zbog članka iz 1971., u kome (prema sudskom navodu u Praxis 1973: 255-72) kritizira birokratski i policijski mentalitet KPJ kao novu buržoaziju koja dominira nad radnicima i seljacima, suradnik Božidar Jakšić osuđen na dvije godine zatvora ‘zbog neprijateljske propagande’. Pošto se tu radilo o nekoliko članaka i javnih predavanja, sudilo se thought crime (zločinu na osnovi mišljenja), što je u normalno mirnodopsko vrijeme crna mrlja na društvu koje ga pravno dopušta, i indikator vjerovatnosti svih gornjih kritika. Mladi asistent iz Sarajeva sigurno je bio lakše ranjiv od uvaženih profesora iz Zagreba i Beograda, no na koncu je, poslije duljeg natezanja od 1973. nadalje, osam profesora (uključiv Markovića) izbačeno s beogradskog sveučilišta a časopis je konačno zabranjen g. 1975.

To je bio žalosni kraj javnih mogućnosti lojalne socijalističke opozicije — nakon čega se, kako unutar vlasti tako i izvan nje, tim bujnije razvila ona anti-socijalistička. O daljnjim implikacijama nemogućnosti plodne konfrontacije partijsko-državnog diskursa s onime socijalističke opozicije govorim u zaključku cijelom eseju.

Ovdje ću iz njega samo navesti kako držim da termin ‘birokracija’ više zamućuje nego razjašnjava. Prvo, kako je ustanovio Petrović, valjalo bi oštro razlikovati činovnike od birokracije koja drži vlast, dakle element ‘biro’ pokazuje se kao nekoristan. Izgleda da se tu prije radilo o Horvatovoj ‘politokraciji’, dakle o podvrsti oligarhije (vladavine malog broja) koja se oslanja na političku moć što prerasta u ekonomsku. Naziv birokracije omogućio je odgađanje odluka da li se tu radi o klasi ili ne, ali je postepeno prerastao od olakšavanja javne diskusije, pozivom na istaknute marksiste koji su ga u prošlosti i sadašnjosti upotrebljavali, u sterilna izmotavanja o slojevima i odsustvu dubljih društvenih antagonizama. U zadnjem desetljeću postojanja Jugoslavije, kad ona sve više postaje periferija ovisna o globalnom kapitalizmu, sazrijeva izdaja troje vladajućih oligarhija (sad sigurno klasa) u Srbiji, Sloveniji i Hrvatskoj.

Paradoksalno dakle, birokracija je doslovno bila sasvim nevažna. No ono na što se tom zakrivljenom strijelom ciljalo bilo je presudno.

*Pod ‘programom SKJ’ sigurno se aludira na onaj prihvaćen na 7. Kongresu SKJ g. 1958., koji završava riječima: ‘Ništa što je stvoreno ne smije nam biti toliko sveto da ga se ne bi moglo prevazići nečim još slobodnijim, još naprednijim i još čovječnijime’, a koji se nije ostvario.

Pošto ovo nužno pišem kao prvi pristup bez potpunog uvida u komplete časopisa Praxis kao i drugih radova njegovih glavnih predstavnika, držim da je dozvoljeno dodati ovome lične uvide iz vremena mog rada na Filozofskom fakultetu u Zagrebu godina 1959.- 65., kad sam ih imao prilike češće sretati, među ostalim na sastancima ćelije SKJ. Nema nikakve sumnje da su spomenuti autori i njihovi drugovi u Zagrebu bili etički i intelektualno potpuno čiste osobe, te da se njihovi pismeni stavovi mogu uzeti kao potpuno iskreni.

Darko Suvin – svjetski poznati teoretičar književnosti, stručnjak za Brechta i znanstvenu fantastiku. Nakon što je predavao teatrologiju na odsjeku Komparativne književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, odlazi 1968. g. u Kanadu, gdje provodi radni vijek kao profesor engleske i komparativne književnosti na Mc Gill University u Montrealu. U 70-im g. bio je urednik Science Fiction Studies. Od mnogo napisanih radova najviše je odjeknula knjiga Metamorphoses of Science Fiction: On the Poetics and History of a Literary Genre (1979). Piše i pjesme. Nakon umirovljenja 1999. živi u mjestu Lucca u Italiji. Nagrađivan za svoj rad u Kanadi, a sada i u Hrvatskoj, na našu scenu vratio se 2000-ih intervjuom za Feral (s ovim urednikom), te prijevodom knjige Gdje smo? Kuda idemo? Za političku epistemologiju spasa (Biblioteka Filozofska istraživanja 2006). Od tada mu se knjige i u nas prevode i surađuje sa mnogim našim časopisima. Trenutno mu u časopisu Gordogan u nastavcima izlazi zanimljiva autobiografija Memoari jednog skojevca. Redovni je suradnik Aktiva.

Aktiv br. 3, Novosti br. 591, 15.4.2011.: Marksizam / marksizmi 2; Birokratski socijalizam’?, tekst br. 2