Regulacijska teorija: prijelaz u toyotizam
Teoriju o povijesnom prijelomu između fordizma i postfordizma prvi su i najcjelovitije razvili francuski ekonomisti regulacijske škole.(1) Regulacionisti misle da se taj ‘režim akumulacije’ najčistije afirmirao u japanskoj industriji – točnije u Toyoti. Nakon fordizma došao bi dakle toyotizam.(2) Kakve su ostale dimenzije toga ‘akumulacijskog režima’, još nije sasvim jasno. Čini se da su, do neke mjere, još uvijek moguće različite društvene strategije. Postfordizam zahtijeva od radne snage elastičnost i puno više svestranu angažiranost, nego li prijašnji režimi. U Japanu su radništvu u zamjenu za nove žrtve ponudili veću sigurnost. U Švedskoj su se na postfordistički udar odazvali pomoću redistribucije društvenoga dohotka, prekvalifikacijom ‘viška’ radnika, te osiguravanjem sigurnosti za cjelokupno stanovništvo. U perifernim državama, ali i u Velikoj Britaniji, elastičnost radne snage i njeno podređivanje novim zahtjevima postigli su pomoću ‘prekarizacije’(3) radnih odnosa, smanjenjem prava iz rada – ukratko, povećanjem nesigurnosti. Društveni kompromis svakako više nema oblike države blagostanja, država svojim posezanjima ne osigurava više punu zaposlenost, jačaju uloga i moć naddržavnih institucija (Svjetska trgovinska organizacija, Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond). Regulacionisti su uvjereni da nacionalna država još uvijek ima veliku ulogu, ta ona regulira privredu na području svoje jurisdikcije. S druge strane, sve je teže govoriti o ‘nacionalnim ekonomijama’ – i stvarni agenti svjetske privrede sada su globalni.
Problem regulacijske teorije dakle nije u samom pomaku, taj ima čak spoznajnu vrijednost – već u onome što omogućava da do toga pomaka dođe: a to je njen centralni koncept – koncept akumulacijskog režima. Regulacijska teorija proučava kako se povijesno konkretno razvija proces, koji je sama bit kapitalizma – proces beskonačne akumulacije kapitala. Otuda deterministička, na svoj način 'apologetska' priroda regulacijske teorije
Regulacijska teorija na prvi pogled pobuđuje utisak tehnološkog determinizma. Pogledamo li preciznije, možemo vidjeti da je taj determinizam u analizi fordizma možda stvarno tehnološki, ali u analizi postfordizma on postaje organizacijski determinizam: glavne crte, koje određuju toyotizam, zapravo su karakteristike organizacije proizvodnje. Čini se da regulacijska teorija misli fordizam na drugačijoj pozadini nego toyotizam: teoriju fordizma razvija na pozadini tematike državne regulacije, dok je u pozadini teorije postfordizma ‘managerski’ pogled. Taj pomak u teorijskom zaleđu nikako nije samovoljan. Središnji koncept regulacijske teorije je naime akumulacijski režim: u fordističkom režimu glavni igrač je stvarno država sa svojom intervencijom – dok se u postfordizmu uloga države bitno smanjuje, uloga organizacije na ravni poduzeća postaje ujedno intenzivnija (vrlo sofisticirano zahvaća komunikacijske procese u poduzeću, informacijsku razmjenu između poduzeća i okoline, spoznajne, intelektualne, čuvstvene dimenzije sudionika i sl.) – i ekstenzivnija (relevantna okolina je sada globalna). Regulacijska teorija taj pozadinski teoretski pomak ne tematizira i izvršava ga nekako automatski. Pa ipak, to ne znači da zbog toga taj pomak zahvaća bit povijesnoga procesa imalo nepreciznije: čak bismo mogli reći da je taj pomak, baš zato što do njega dolazi ‘nesvjesno’, utoliko više posljedica pritiska, koji na analizu vrši predmet analize(4).
Problem regulacijske teorije dakle nije u samom pomaku, taj ima čak spoznajnu vrijednost – već u onome što omogućava da do toga pomaka dođe: a to je njen centralni koncept – koncept akumulacijskog režima. Regulacijska teorija proučava kako se povijesno konkretno razvija proces, koji je sama bit kapitalizma – proces beskonačne akumulacije kapitala. Utvrđuje da se taj proces odvija na različite historijske načine, koje naziva ‘režimima’: ‘akumulacijski režim’ proizlazi iz načina kako se povezuju elementi, koji – povezani – proizvode vrijednost, tj. ono što se u kapitalističkom proizvodnom procesu ‘povećava’, ‘samooplođuje’ i ‘akumulira’. Te elemente Marx je nazvao ‘faktori proizvodnje’: instanca koja u kapitalizmu osigurava povezanost faktora proizvodnje, je kapital. Faktori proizvodnje u kapitalizmu zajednički djeluju, a to znači proizvode, samo kao ‘oblici’ ili ‘egzistencijalni načini’ kapitala (predmeti rada i sredstva za rad nastupaju kao ‘konstantni kapital’, radna snaga kao ‘varijabilni kapital’). Zato što je horizont regulacijske teorije akumulacijski proces, ta teorija pri proučavanju njegovih ‘režima’ uzima proizvodne faktore kao uvijek-već-povezane, gleda dakle sa stajališta njihove uvijek već dane (iako povijesno specifične) povezanosti – gleda dakle sa stajališta kapitala. Zato može analizirati historijske faze kapitalizma, tj. povijest u kapitalizmu, ali joj nije dostupna problematika kapitalizma u povijesti.
Otuda deterministička, na svoj način ‘apologetska’ priroda regulacijske teorije.
Teorija o granici kapitalističkog razvoja
Crte koje regulacionistička teorija iz perspektive kapitala pojašnjava kao prijelaz u novu fazu kapitalističke akumulacije, moguće je iz suprotne perspektive, sa stajališta rada, interpretirati kao povijesni trenutak u kome je kapitalistički razvoj udario u svoju unutrašnju granicu i ostvario uvijete za prijelaz van iz kapitalizma.(5) Za svojstva suvremene proizvodnje, koja utvrđuju teoretičari prijelaza u postfordizam, npr. da je sada glavna proizvodnja ‘nematerijalna’, proizvodnja znanja i informacija, ali da postaje sve značajnija organizacija odnosa u proizvodnoj jedinici, između jedinica i u širem društvu, teoretičari ‘radničkog pogleda’ dokazuju da, s jedne strane, proizlaze iz same razvojne logike kapitalističkog načina proizvodnje – a, s druge strane, znače da je ta logika došla do svoje granice, da se kapitalistički sistem ‘saturirao’ i da su uvjeti za izlazak iz kapitalizma već prisutni.
Po toj teoriji u kapitalističkom sistemu nije došlo do prijeloma, već je tako reći pravocrtni nastavak industrijskog razvoja doveo do odlučujuće preobrazbe, pomoću koje je kapitalizam došao do svoga kraja. Industrijski kapitalizam pospješuje tehnološke inovacije. To znači da sve više vrijednosti ulaže u tehnologiju, s jedne strane u strojeve, s druge, u istraživanje i razvoj, to znači u intelektualni rad. U neposrednom proizvodnom procesu sve važniji postaje ‘opredmećeni rad’, a to znači mašinerija, dok je živoga rada sve manje. Živi rad, koji sudjeluje u neposrednom proizvodnom procesu, sve je manje tjelesni rad, jer se proizvodnja uspješno automatizira – on preuzima zadatke nadzora i podešavanja u strojevima opredmećenih procesa. Zato je sve važnija organizacija neposrednog proizvodnog procesa, njegova koordinacija s drugim proizvodnim procesima, od kojih je ovisan ili koji su ovisni o njemu – te, na kraju, organizacija društvene sredine u kojoj se odvijaju proizvodni procesi, koordiniraju se i organiziraju. Pored istraživačkog i inovacijskog rada, sve značajniju ulogu dobiva organizacijski rad – ‘management’, ne samo u značenju organizacije i upravljanja u proizvodnim jedinicama i u njihovim povezivanjima, već također sve više i u značenju upravljanja širim društvom.
Čini se dakle da je kapitalistička priroda proizvodnje sve više umjetna spona, suvišno sito, kroz koje se prosijava društvenost da bi postala privatnim vlasništvom, samo zato da bi se potom na tržištu opet mogla podruštveniti. Na svakome koraku danas možemo osjetilno zorno vidjeti temeljno proturječje kapitalističkog proizvodnog načina: društvena priroda proizvodnje se neposredno sukobljava s privatnim prisvajanjem proizvoda
U neposrednom proizvodnom procesu povećava se udio opredmećenog rada (mašinerije) i smanjuje udio živog rada. Prihvatimo li Marxovu tezu da samo živi rad proizvodi vrijednost (dok se vrijednost opredmećena u stroju samo prenosi na proizvod), razvojem industrije sve više se smanjuje stupanj nove vrijednosti, koji se proizvede u neposrednom radnom procesu. Do dobiti je prema tome moguće doći samo tako da se smanji proizvodne troškove ispod nivoa ‘društveno priznatoga’ apstraktnog rada, potrebnog za proizvodnju određenog proizvoda. A to znači, sniženjem količine dodanog živog rada na proizvod. To jest, poboljšanjima u tehnologiji, povećanjem u strojevima ‘opredmećenog’ rada, koji sudjeluje u proizvodnji proizvoda. A to znači, pospješivanjem procesa koji je uopće i prouzročio teškoću. Problem koji za kapitalističku proizvodnju donosi smanjivanje živoga rada, potrebnog za proizvodnju, rješavaju tako da još dalje smanjuju živi rad, potreban za proizvodnju. Rješavanje problema tako vodi u sve teže zaoštravanje problema. – Ali, samo dok je proizvodnja kapitalistička proizvodnja.
Do dobiti je moguće doći i pomoću bolje organizacije proizvodnje i njene šire okoline. A to znači, pomoću društvenosti same. To pak znači da je proizvodnja po sebi sve više društvena – da, dakle, ne treba čekati da se njen proizvod ‘realizira’ na tržištu, da bi proizvodnja dobila društveno priznanje. Ako je proizvodnja ionako već društvena i sve se više podruštvljava, onda je sve besmislenije da ju tlače u okvire robne proizvodnje, a to znači proizvodnje za tržište – gdje se proizvodnja podruštveni tek preko svoga proizvoda robe, naravno, ako se roba proda, ‘realizira’ na tržištu.
Živi rad, koji je na djelu u proizvodnji, sve je više intelektualni rad, istraživanje, inovacija i kreacija, čak afektivni rad itd. A znanstveni rad je, uzmimo, svejedno još udruženi, podruštvljeni rad, u njemu se kristalizira cjelokupno intelektualno iskustvo čovječanstva, svaka misaona djelatnost pretpostavlja kako svu prošlu povijest, tako i svu suvremenu društvenost. Dakle, besmisleno je potiskivati te vrste rada u uske okvire robne proizvodnje, jer njima ne treba čekati tržišnu realizaciju da bi postale društvene. Intelektualno privatno vlasništvo je besmisao, kao što su ‘autorska prava’ institucionalni monstrum.
Na kraju, a što su drugo strojevi nego ‘opredmećeni rad’, kao kristalizacija općega intelekta nekoga društva i njegove uglavljenosti u povijest čovječanstva? Čini se dakle da je kapitalistička priroda proizvodnje sve više umjetna spona, suvišno sito, kroz koje se prosijava društvenost da bi postala privatnim vlasništvom, samo zato da bi se potom na tržištu opet mogla podruštveniti. Na svakome koraku danas možemo osjetilno zorno vidjeti temeljno proturječje kapitalističkog proizvodnog načina: društvena priroda proizvodnje se neposredno sukobljava s privatnim prisvajanjem proizvoda.
Zapravo se smjer toga proturječja već okrenuo: sada mora privatno prisvajanje neprestano loviti proizvodnju u njenoj društvenosti, te ju nasilno zatvarati u svoj kavez. To je potpuno očito u elektronskoj, posebno kompjuterskoj, tehnologiji. Ta tehnologija je društvenost sama, ona je nova oslobođena društvenost čovječanstva – kapitalističke korporacije i njihove državne i naddržavne ustanove moraju si iz dana u dan izmišljati nove nasilne pravne poluge, kojima tu društvenost privatiziraju.
Komunizam je već ovdje. Samo sa krajnjim sredstvima klasne borbe, kapitalistička ga klasa, zajedno sa svojim pomagačima, zadržava da ne zasije nad horizontom čovječanstva.
Ako regulacijska teorija, koja gleda sa stanovišta kapitala, vodi u rezignirani, ako već ne konzervativni, determinizam; te, ako teorija 'radničkoga pogleda' prelazi u aktivizam; - tada možemo reći da teorija koja gleda na kapitalizam kao svjetski-sistem, s teorijskog stajališta, koje je sama uspostavila pomoću postupaka teorijskoga rada, određuje polje u kojemu djeluje determinizam, kao i granice toga polja, gdje je moguć aktivistički zahvat
Ta teorija, po svojoj logici, nužno se prebacuje u teoriju aktivizma: kako djelovati da bismo aktivirali obrnutu stranu sadašnjega kapitalizma, tj. komunizam? Kako se oduprijeti klasnom nasilju, pomoću kojega čuvaju i obnavljaju njegovu sadašnju ‘prednju stranu’?(6)
Teorija svjetskog-sistema(7)
Ako regulacijska teorija, koja gleda sa stanovišta kapitala, vodi u rezignirani, ako već ne konzervativni, determinizam; te, ako teorija ‘radničkoga pogleda’ prelazi u aktivizam; - tada možemo reći da teorija koja gleda na kapitalizam kao svjetski-sistem, s teorijskog stajališta, koje je sama uspostavila pomoću postupaka teorijskoga rada, određuje polje u kojemu djeluje determinizam, kao i granice toga polja, gdje je moguć aktivistički zahvat.
Kapitalizam je, tvrdi ta teorija, sistem: to znači da je u sebi sklopljen svijet, koji je sposoban reproducirati se iz vlastite sistemske logike. U suprotnosti spram prijašnjih povijesnih sistema, koji su također bili u sebi sklopljeni ‘svjetovi’, kapitalizam je ekspanzionistički sistem, koji je u sebe zahvatio cijeli planet. Kretanje svakog sistema, dakle i kapitalističkog, odvija se u ciklusima: sistem doduše obnavlja svoju ravnotežu, ali mu to uspijeva sve manje potpuno, sve dok odmaci od uravnoteženog stanja ne postanu toliki da se ravnoteža slomi; ali u tome trenutku se na nekom drugom kraju, u okviru istoga sistema, već začeo novi ciklus, koji preuzima ulogu udešavanja sistema. Ciklično njihanje se ponavlja, sistem gubi ravnotežu i opet se u nju vraća – no svaki povratak je nepotpuniji, neuravnoteženiji, a ciklički njihaji postaju sve kraći – sve dok gibanje ne dođe do točke kada se više nije moguće vratiti u sistemsku ravnotežu. To je točka ‘račvanja’, bifurkacije: otuda dalje, moguće je raznim putovima, uspostaviti će se novi sistem – a kakav će biti taj novi sistem, nije unaprijed odlučeno. Na toj točki mogu imati aktivistički zahvati u povijesne procese puno veće učinke, nego u vremenima kada se sistem još uravnoteženo kreće. A po mišljenju teorije svjetskog-sistema, baš sad živimo u takvom trenutku.(8)
Analitičari svjetskog-sistema općenito se slažu da je svjetski-sistem u krizi, ali tu krizu različito interpretiraju. Immanuel Wallerstein tvrdi da je počela konačna kriza kapitalizma.(9) André Gunder Frank misli da baš sad završava dvostoljetna kriza azijske ekonomije i da zajedno s njom svršava i toliko izmistificirani ‘uspon Zapada’.(10) Pierre-Noël Giraud(11) misli da nestaje samo iznimna posebnost 20. stoljeća: dok su u 20. stoljeću razlike između regija u svijetu dramatično narastale, unutarnje razlike kod bogatih nacija dramatično su se smanjile. Giraud očekuje da će u budućnosti države sa niskim nadnicama i razvijenom tehnologijom (Indija, Kina, Jugoistočna Azija, Istočna Evropa) sve više sustizati sadašnje bogate države, dok će se unutrašnje razlike u bogatim državama opet početi nezaustavljivo povećavati.
Iako sadašnju krizu različito interpretiraju, zajednički im je teorijski horizont, koji svjetski-sistem proučava u njegovim sistemskim ciklusima. U kapitalizmu je za svaki sistemski ciklus karakteristična posebna organizacija proizvodne jedinice, posebna vrsta veze između vojne i političke moći (države) i ekonomskih faktora, te prevlast ili hegemonija neke određene ekonomije i neke određene vojno-političke moći. Cikluse je moguće imenovati po njihovim hegemonijama, a za njih je karakteristično da se prekrivaju (kada je jedan ciklus u fazi zalaska, drugi je ciklus već u fazi uspona). Većina teoretičara govori o tri ciklusa: nizozemski ciklus (od sredine 16. stoljeća, do kraja 18. stoljeća), britanski ciklus (od sredine 18. stoljeća, do početka 20. stoljeća), ciklus SAD (od kasne sredine 19. stoljeća, do konca 20. stoljeća). Giovanni Arrighi(12) dodaje još jedan ciklus: sjevernotalijanski ili ‘genovski’ ciklus, od sredine 14. stoljeća, do prve trećine 17. stoljeća. Taj najraniji sistemski akumulacijski ciklus teorijski je značajan zato što je u njemu ekonomska hegemonija pripadala sjevernoj Italiji, a vojno-politička hegemonija pak Španjolskoj. Ekonomska i vojno-politička hegemonija bile su u prvome kapitalističkom ciklusu doduše odvojene, ali su se povezivale.
Arrighi je sačinio i shemu ‘sistemskog akumulacijskog ciklusa’ u dvije faze – u fazi uspona i u fazi zalaska. Logika Arrighijeve sheme kombinira Marxovu analizu kapitala kao procesa samo-uvećavanja vrijednosti – i Braudelov pojam kapitala kao ‘suprotnosti tržišta’, kao parazitske strukture na tržištu.(13) Po Braudelu, tržišni mehanizam ponude i potražnje ipak u svakom trenutku određuje ‘normalne’ dobiti, koje nije moguće povećavati. Kapital pak traži upravo ‘nenormalno velike’ dobiti. Zato se usmjerava u tržišne niše, gdje je moguće doseći nadnormalne dobiti. U uspinjućoj cikličkoj fazi, niše je moguće naći ponudom novih ili kvalitetnijih proizvoda, to znači u proizvodnji i trgovini. Pošto svi traže niše, te se mogućnosti prije ili kasnije iscrpe, te nastupa faza sutona. U toj fazi moguće je natprosječne dobiti doseći pomoću financijskih transakcija, te se kapital usmjerava u financijske aktivnosti. Faza uspona tako je razdoblje ‘materijalne ekspanzije’, kada prevladavaju proizvodnja i trgovina. Nakon doba materijalne ekspanzije, kada je nosilac kapitalističke akumulacije proizvodnja dobara, u sistemskom njihanju dolazi do razdoblja ‘financijske ekspanzije’, kada su nositelj akumulacije transakcije s kapitalom u ‘novčanoj formi’. Ta druga faza ‘financijske ekspanzije’ nagovještava kraj sistemskog ciklusa, pri kojemu dolazi do opće društvene krize i do prelaska u novi akumulacijski ciklus. Ujedno dolazi do niza povezanih promjena: do promjene u organizaciji kapitalističke proizvodnje, do promjene u sistemu međunarodnih odnosa, promjene u hegemoniji i u načinu vršenja hegemonije.
Društvena teorija danas može biti samo teoretizacija društvene prakse: preletimo li historiju društvene teorije, vidimo da nikada i nije bila nešto drugo. Zato je prilika suvremene teorije upravo u aktivizmu, u žestokoj raspravi, kada nužda pritišće, a vremena je premalo, u petljavoj žurbi djelovanja, uvjeravanja, zapitanosti. Teorija se danas piše u trku, između manifestacija i mobilizacija
Upravo se završava jedan takav kapitalski akumulacijski ciklus (koji je počeo sredinom 19. stoljeća), za njega je karakteristična organizacija bila ‘slobodno poduzeće’ (što je dovelo do nastanka transnacionalki), svjetski hegemon bile su SAD. Ovaj put iz niza razloga nije jasno hoće li kriza svršiti u početku novog kapitalskog ciklusa – ili će doći do raspada svjetskog kapitalističkog sistema i do prijelaza u neki drugi sistem.
Po teoriji svjetskog-sistema, kapitalizam ne može postojati bez povezanosti između države i kapitala. U ciklusu, koji sada svršava, SAD su udruživale ekonomsku i vojno-političku hegemoniju. Politički i vojno još uvijek dominiraju, međutim kapital se u međuvremenu pomaknuo u istočnu Aziju. Budu li se država i kapital, iako nisu na jednom te istom kraju svijeta, opet povezali, vjerojatno će početi novi kapitalistički ciklus. Ako se to ne dogodi, biti će kraj kapitalizmu. Novi sistem mogao bi biti imperij bez tržišta ili tržište bez imperija.
Ili će biti nešto treće: ako čovječanstvo ne dopusti da naša budućnost bude samo zgarište kapitalizma, moći će se izmaknuti toj neobećavajućoj trilemi.
Značenje aktivističke teorije
Baš zato su u sadašnjem trenutku tako jako važna djela koji povezuju teoriju i aktivizam. Društvena teorija danas može biti samo teoretizacija društvene prakse: preletimo li historiju društvene teorije, vidimo da nikada i nije bila nešto drugo. Ako si možemo priuštiti opću frazu, možemo reći da se teorija proizvodi u suočenju s otporom materije. Eksperimentalne znanosti organiziraju otpor materije pomoću eksperimenata. U ljudskim stvarima se otpor materije pokazuje samo kroz praksu. Razmišljanje o čovjeku i društvu teoriju je od nekoć povezivalo sa praksom. Samo što je moderna, nakon što se riješila samoniklog tehničkog jedinstva teorije i prakse, tako karakterističnog za Stare i još za zadnjega humanista i prvog protu-kartezijanca Giambattista Vica, odnos između teorije i prakse shvaćala u mistificiranom ideološkom prosvjetiteljskom, pozitivističkom ili scijentističkom obliku: od prakse je zahtijevala da ‘primjenjuje’ teoriju. Morao je doći Freud da bi razumijevanje odnosa između teorije i prakse postavio na noge: praksa nije prakticiranje teorije – već je teorija teoretizacija prakse.
Baš u društvenoj historijskoj praksi naime spotičemo se na otpor društvene povijesne materije: na otpor koji omogućava i zahtijeva nastanak teorije. Taj otpor materije ne pokazuje se samo u udaru na liniji razgraničenja povijesnog sukoba: na liniji klasne borbe ili na razdjelnici između sistema i anti-sistemskih pokreta. Metafora barikade nije samo zastarjela, već je uvijek bila zavodnička: otpor materije pokazuje se u tome što ‘barikada’ ne izgleda jednako, gledamo li ju s jedne ili s druge strane. Otpor materije pokazuje se u tome što ju nije moguće totalizirati, što ju je uvijek moguće zahvatiti samo djelomičnim pogledom, pogledom koji određuje i ograničava njegovo gledište, a ono je materijalne društveno-povijesne prirode.
Pojasnimo si to pomoću aktualnog primjera: elastičnost tržišta radne snage ili ‘prekarizacija’ života. Sa stajališta kapitala, gibljivost na tržištu radne snage znači konkurentsku prednost za zemlju koja osigurava takvu pružljivost; znači da će se kapital moći brže kretati, da će lakše preskakati iz jedne proizvodne grane u drugu, iz kraja u kraj, da bi uvijek mogao zaposliti najjeftiniju radnu snagu pod najboljim najamnim uvjetima. Sa stajališta kapitala, gibljivost radne snage faktor je privrednoga rasta, povećavanja bogatstva i, zašto da ne, nekakvog društvenog blagostanja. – U očima nosilaca ili ponuđača radne snage, to znači radnice i radnika, pružljivost njihove radne snage pokazuje se kao ‘prekarnost’ njihovoga rada i života. Pokazuje se kao nestalnost zaposlenja, prijetnja nezaposlenošću i siromaštvom, nesigurna budućnost za njih i njihovu djecu, kao gubitak nekadašnjih prava, kao odricanje od materinstva i očinstva, kao neprestana svakidašnja strka i zabrinutost, kao nesretna mladost, opora zrelost i gorka starost… Kapitalski pogled svoju valjanost može dokazati pomoću statistika, grafova, modela. Radnički također.
Pa ipak se ovisnost pogleda od gledišta, topičnost razumijevanja društvenih i ljudskih stvari, ne potvrđuje samo uzduž velikih strukturnih prekretnica. ‘Barikada’, ako možemo tako reći, i sa iste strane ne izgleda jednako. Različiti pogledi ne vide ju niti na istome mjestu. Zato bez međusobnih razlika anti-kapitalistički pokreti uopće ne mogu biti uspješni. A uspješni su samo u mjeri u kojoj međusobne razlike izriču i artikuliraju, ako dakle prakticiraju teorijsku diskusiju. Samo suočavanjem različitih pogleda moguće je uopće nešto vidjeti. Dokle svako samo gleda sa svojega posebnog gledišta, ostaje tup i slijep zarobljenik svoje ideološke perspektive. Ostaje domorodac urođeničkog pogleda. Tek suočavanjem različitih ‘kućnih pogleda’, tj. ideoloških shvaćanja, moguće je početi proizvoditi polje teorijske problematike. Tek u diskusiji, kroz koju se proizvodi teorija, moguće je odvojiti se od samonikle samorazumljivosti ideološkog idiotizma. Svoju vlastitu praksu ne možemo teoretizirati dok ne možemo na nju pogledati kroz pogled drugoga: tek ako pri svome pogledu prakticiramo i još neki drugačiji pogled, dobivamo mogućnost da će nam se, kroz razliku među topičnim pogledima, kroz neusklađenost različitih ideoloških shvaćanja, otvoriti zijev, u kojemu će biti moguće početi s proizvodnjom teorije.
Zato je prilika suvremene teorije upravo u aktivizmu, u žestokoj raspravi, kada nužda pritišće, a vremena je premalo, u petljavoj žurbi djelovanja, uvjeravanja, zapitanosti. Teorija se danas piše u trku, između manifestacija i mobilizacija.
Kraj Sa slovenskog preveo Srećko Pulig Rastko Močnik – slovenski sociolog, teoretičar književnosti, prevodilac i politički aktivist. Zajedno sa Slavojem Žižekom i Mladenom Dolarom smatra se jednim od suosnivača Ljubljanske škole psihoanalize.Bio je zadnji urednik Perspektiva prije njihovog gašenja, urednik časopisa Problemi, te novinar u Delu, prije no što je 1984. g. postao profesor sociologije na FF-u Ljubljani. Bavi se teorijom ideologije, teorijskom psihoanalizom, semiotikom, lingvistikom i epistemologijom humanističkih i društvenih znanosti. U burnom razdoblju između 1989. i 1991. protivio se slovenskom odcjepljenju od Jugoslavije, te bio član UJDI-ja. Aktiv br. 2, Novosti br. 571, 26.11.2010.: Marksizam / marksizmi; Prema kraju kapitalizma, tekst br. 5(b)
