Govoriti o marksizmu danas mnogim ljudima zvuči poput posjeta muzeju voštanih vigura. No ponekad kao na filmu, voštane figure ožive i pričaju najluđe priče. Malo tko je očekivao da će nakon trijumfalnog nastupa kapitalizma devedesetih marksizam opet biti interesantan. Knjige se sve bolje prodaju, dok konferencije bilježe ogroman rast interesa. Ono što pobornike kapitalizma najviše brine je to što izgleda kako se ovaj put ne radi samo o marksizmu kao akademskoj teorijskoj disciplini.

Obećanja o meritokraciji, o dobrobiti svih(1) koje su zagovornici kapitalizma prodavali srednjim i radničkim klasama na zapadu, strašeći ih pri tome socijalizmima istočne evrope, imaju sve manje učinka. Prijetnja od terorističkih napada na kratko je popunila rupu dežurnog neprijatelja. No kada se dim razišao i račun za period kolapsa banaka došao na prvu rundu naplate, zabrinutim liberalima je i dalje ideološki teško probavljivo(2) razmotriti opciju da je nepremostivi problem boljoj i egalitarnijoj budućnosti za sve kapitalizam sam po sebi, a ne njegovi pojedinačni aspekti. Stoga ne čudi što se konferencija Ideja Komunizma u Londonu 2009. rasprodala munjevito, okupivši preko 900 ljudi. The Guardian je napisao da je taj tjedan u Londonu karta za konferenciju bila traženija i od Michaela Jacksona.(3)

Malo tko je očekivao da će nakon trijumfalnog nastupa kapitalizma devedesetih marksizam opet biti interesantan. Knjige se sve bolje prodaju, dok konferencije bilježe ogroman rast interesa. Ono što pobornike kapitalizma najviše brine je to što izgleda kako se ovaj put ne radi samo o marksizmu kao akademskoj teorijskoj disciplini

Konferencija je pokazala nekoliko bitnih stvari. Interes za ideje komunizma, ideje materijalne i ravnopravne suradnje – a ne samo formalne, kao u liberalnom kapitalizmu gdje smo svi formalno jednaki pred zakonom ali samo oni koji imaju novaca zapravo imaju koristi od takvog sistema – su opet interesantne. Bez konkretnijih razrada ili vidljivih aplikacija u sferi političke i ekonomske borbe(4), ostao je dojam da se veliki dio izlagača složio oko dvije bitne stavke.

Prvo, što je bila i polazna točka, izvedena iz rada Alaina Badioua, ideje komunizma treba promisliti od početka. Od prošlosti treba učiti, ali nam ona ne smije predstavljati granice promišljanja komunizma danas. Drugo, organizacijske forme kroz koje je izborena većina onoga što sada gubimo kroz stresne i bolne procese (radnička prava, besplatno školstvo i zdravstvo za sve, pravo na pomoć u periodima nezaposlenosti) osiromašivanja većine (krediti, dugovi osobni i državni) i bogaćenja sitne manjine – političke partije, sindikati, strogo hijerahijsko i millitarizirano upravljanje (naređuje se s vrha prema dolje, baza je samo tu da izvršava program) – te forme nam više nisu dovoljno korisne.(5)

Treći bitan zaključak jest da nove forme i borbe ne možemo tražiti na odstojanju od države (kao što Antonio Negri i Badiou čvrsto inzistiraju), nego državu treba iznova sagledati i prenamjeniti. Riječima Slavoja Žižeka sa konferencije: ‘Treba nam država koja se više ne ponaša kao država”. Ili drugačije rečeno: državu trebamo hakirat, rekonstruirat za drugačije potrebe. Njene postojeće forme – parlament, političke stranke, sudstvo – nisu ni osmišljene za društva materijalne jednakosti i ravnopravne suradnje.(6)

E-mail liste i Facebook umjesto partijskih i sindikalnih biltena

Ove tri naizgled jednostavne točke sadrže u sebi bitnu vezu između marksizma starijih i novijih generacija, koju tek treba razviti kroz teoretske i direktno-praktične angažmane. Kod novijih generacija dolazi do široke primjene tehnika i tehnologija za komunikaciju, koordinaciju i odlučivanje. Pokazalo se da e-mail liste i Facebook danas mogu sasvim efikasno ispunjavati dio funkcije koju je nekada imao partijski ili sindikalni bilten, te omogućiti šire, punopravnije i učinkovitije sudjelovanje.

Dok nas kapitalistički ideolozi obasipaju propagandom kako je širenje informatike zaslužno za novi val demokratizacije društva(7), a temeljiti nam marksistički radovi pokazuju kako je informatika vješto iskorištena od strane ekonomskih elita za restauraciju njihove političke i ekonomske moći od 1970-ih naovamo(8), prostor za promišljanje iste je jako sužen. Dok kapitalisti histeriziraju opijeni vlastitim uspjehom, marksisti su zapetljani u beskrajnoj kritici.(9)

Marxov Kapital ne započima slučajno sa dugom uvodnom raspravom o robi. Marx u njoj i njezinoj tržišnoj razmjeni vidi ključnu točku kapitalizma, njegovu neuhvatljivu dušu. Facebook i Google možda možemo sagledat kao nove forme robe i alate u procesu izrade organizacijskih formi. Mada im je prihod temeljen na prodavanju oglašivačkog prostora, u klasičnom modelu oglašivački prostor (televizija, novine) i sadržaj (program, tekstovi) su kreirani od strane kapitala koji kontrolira proizvodnju i radnike u želji za profitom.

Kod Googla imamo nekoliko razlika: sadržaj je kreiran od strane svih kreatora Weba; oglašivački prostor (Web stranica sa rezultatima pretrage) je kreiran iz kombinirane želje Googla za profitom i raznih aktivnosti korisnika. Google ovisi o Webu, a sadržaj Weba je značajnim dijelom kreiran i korišten od strane učesnika koji nisu motivirani profitom. Facebook je još ovisniji o tom aspektu, jer je stvaranje sadržaja još ovisnije o sudionicima ne motiviranim profitom: što je socijalna mreža aktivnija, Facebook ima više mogučnosti za prodaju, i točniji su profili učesnika kojima se tako serviraju što preciznije profilirani oglasi.

Marx je svoje analize vodio zapažanjima da se u kapitalizmu cjelokupni radni process kontrolira od strane kapitala. Sljedeći svoju predatorsku prirodu, kapitalizam se i dalje silovito razvija komodificirajući nove države i sfere društva. Google i Facebook su vrsta kompanija-iznimki, te, uz to, razmjerno minijaturni. No u njima vidimo sljedeći korak razvoja kapitala i društva općenito. Mada se ne radi o promjenama pokrenutim niti razvijenim pod direktnom upravom kapitala i kapitalizma, oni vlastitim resursima i interesima igraju, lukavo koristeći državu, ulogu djelomičnog financijera i dirigenta. Metode samoinicijativne, otvorenije i manje hijerarhijske suradnje na kojima Web počiva sve se šire koriste u kapitalističkim poslovnim teorijama i praksama. (10) Ni britanski konzervativci nisu gluhi na primamljivu mogučnost da želja ljudi za sudjelovanjem u kreiranju društva bude iskorištena kao dio političke strategije stvaranja novih forma robe i ideologija uključivosti: država asistira postavljajući okvir u kojem sudionici uživaju puno veću razinu autonomije, istovremeno formirajući državne usluge kao robu koja se plasira na trište kreirano državnim aktima, te time pod krinkom autonomnijeg i kooperativnijeg modela suradnje ispunjavaju ciljeve kapitala.(11)

Suradnja, komunikacija i želja za suodlučivanjem

No orkestar u pozadini ovih promjena nije lako kompatibilan sa kapitalizmom. Veliki dio tehnologije koje Google, Facebook, te većina firmi u Web sektoru koriste je Slobodni softver (poznat široko i pod kapitalističkim pokretom i imenom Otvoreni kod, stvorenim specifično za uvođenje zajednica software i mrežnih inžinjera i hakera pod okrilje i kontrolu kapitala(12)), izrađen početno od strane volontera, a danas kombinacijom volontera i uglavnom dobro plaćenih programera.(13) Nije stoga čudno što se nove direktno demokratske forme dijelom intezivno koriste organizacijskim metodama i alatima hakerskih korijena i duha. Niti je slučajno što se duhom srodnim besplatnom softveru traži besplatno školstvo. Ovdje nam klasični marksizam ili njegova liberalna akademska lijepa duša ne mogu više biti od pomoći, iako kritika prema kojoj je osnovna poteškoća Marxovog Kapitala koju moramo ispraviti to što je pisan previše iz perspektive kapitala (u kojeg je Marx morao ući u potpunosti da bi napisao tako vjerodostojnu analizu) može biti izuzetno korisna za daljni rad.(14)

Marxov Kapital ne započima slučajno sa dugom uvodnom raspravom o robi. Marx u njoj i njezinoj tržišnoj razmjeni vidi ključnu točku kapitalizma, njegovu neuhvatljivu dušu. Facebook i Google možda možemo sagledat kao nove forme robe i alate u procesu izrade organizacijskih formi

Oni koji ponavljaju kapitalistički slogan ‘Ne postoji besplatni ručak” su samo djelomično u pravu: energija ne nastaje iz ničega. Što ne znači da joj je cijena uvijek izreciva. Dapače, u okvirima kapitalizma je ponekad besmislena, odnosno do nje se ne može smisleno doći. Drugim riječima, osim indirektne koristi poboljšavanja vlastitih znanja i time potencijalne vrijednosti za kapital, slobodni softver se proizvodi jer ima dovoljno ljudi sa dovoljno vremena, želje i znanja koji u tome uživaju(15), a ne moraju se previše brinuti oko vlastite egzistencije. Dakle, slobodni ručak uz koji programiraju (slično kao i onih koji besplatno studiraju) nije bez vrijednosti, ali mu mjerilima temeljenim na kapitalističkom modelu robe, tržišta i na privatnom vlasništvu ne možemo odrediti cijenu.

Vrijednost koju takav ručak sadrži je vrijednost sveukupnog, zajedničkog bogatstva društva. Ono se u društvima jednakosti definira kao aksiomatski postulat (dakle bez da se objašnjava zašto)(16), slično kao što kapitalizam definira svoje aksiome, privatno vlasništvo i specifične oblike tržišta. Slobodni softver je simptom dubljih i korijenitijih dugoročnih promjena. Tu prvenstveno mislim na opće povećanu razinu materijalnog bogatstva (efikasnija proizvodnja hrane, ljekova, drastično povećana mehanizacija) te eksploziju alata koji povećavaju produktivnost u mnogim sektorima.

U novonastaloj situaciji, vođenoj pohlepom i silinom kapitalizma, vidi se da novi oblici robe, proizvodnje i političkog rada ne moraju nužno biti vođeni od strane kapitala i političkih partija.

Suradnja, komunikacija i želja za suodlučivanjem u središtu ovih promjena jesu težnje oprečne ideologiji sebičnosti, pohlepe i gramzljivosti koju kapitalizam provodi svom silinom kroz sve pore društva na kojima počiva.

Hoćemo li jednog dana retrospektivno moći reći da se radilo o težnji za određenim aspektima komunizma, ne možemo još reći. Ne zato što nam nedostaju logične veze između ideja komunizma i spomenutih promjena, već zato što kapitalističke tvornice ideologije rade punom parom ne bi li te težnje i promjene pokorile, mjenjajući pri tom neke vlastite ideološke postavke i prakse.(17) Jedan od središnjih principa na kojemu kapitalizam počiva jest privatna imovina i tajnost komercijalnih informacija zbog osiguranja monopolne pozicije.(18) U ime toga se striktno drže u tajnosti ugovori koje država potpisuje sa privatnim firmama. Istovremeno, suočen sa eksplozijom otvorenosti, kapitalizam se našao u paradoksalnoj situaciji da mora integrirati otvorenost u proizvodne i ideološke aspekte, a istvoremeno zaštititi tajnost firmi i privatne imovine.

Svijet je danas prepun incijativa za otvorenost (otvoreni podaci, otvoreni pristup, otvoreni kod, otvorena vlada …itd).(19) Sve one za sada ostaju u okvirima kapitalizma, ne dovodeći u opasnost njegove osnove. No postoji jedan oblik otvorenosti za koji mi se čini da ga kapitalizam teško može apsorbirati: otvorenost procesa.(20)

Ako su svi bitni društveni procesi otvoreni – računovodstvo, matematičke fomule kojima se nove forme novca (derivati) uvode i čime im se dinamički određuje vrijednost (puno dinamičnije i decentraliziranije nego valutama), državni ugovori, osobne plaće, bitne stavke osobne imovine (nekretnine, kapital, svi oblici novca) i troškova (krediti, svi veliki računi, poput struje, mobitela, plina, itd) – stvaraju se snažni preduvjeti za nadjačavanje kapitalizma.

U takvim okolnostima ne bi bilo teško izračunati za koliko je vlada osiromašila Hrvatsku prodajom telekomunikacija T-mobilu i prodajom banaka. Niti bi koga zbunjivalo zašto su brodogradilišta pred nestajanjem dok stotine inžinjera školovanih u hrvatskoj rade u uspješnim koreanskim škverovima. No dva središnja pitanja ostala bi i dalje neriješena.

Prvo, kapitaliste nije briga kave su organizacijske forme proizvodnje, niti kako se njima upravlja, sve dok su oni ti koji ubiru stvoreni višak vrijednosti.

Kapitaliste nije briga kave su organizacijske forme proizvodnje, niti kako se njima upravlja, sve dok su oni ti koji ubiru stvoreni višak vrijednosti. Alokacija resursa i raspodjela viška vrijednosti se u kapitalizmu osiguravaju kroz državu i zakone koji štite i razvijaju privatno vlasništvo i kapitalističko tržište, te status ljudskog rada kao apstraktne robe odvojene od društvenih pitanja koja nisu u interesu kapitalu

Drugo, alokacija resursa i raspodjela viška vrijednosti se u kapitalizmu osiguravaju kroz državu i zakone koji štite i razvijaju privatno vlasništvo i kapitalističko tržište, te status ljudskog rada kao apstraktne robe odvojene od društvenih pitanja koja nisu u interesu kapitalu. U tom svjetlu treba gledati engleski povijesni presedan Browne izvještaja(21): prijedlog za potpuno ukidanje državnog financiranja univerzitetskih odjela umjetnosti te društvenih i humanističkih znanosti je direktni napad kapitalista na mjesta iz kojih ih se kritizira.

Bez obzira što je neoklasična ekonomija ideološka i fiktivna konstrukcija(22), dakle počiva na osnovama za koje znamo da nisu istinite ali su široko prihvaćene i imaju bitnu ulogu u društvenim odnosima dominacije, te što znamo da je ona prvenstveno politički manifest kapitalizma danas, ona je ipak osnova ekspandirajućoj i uspješnoj cirkulaciji roba. Marksizam i ideje komunizma nemaju za sada plauzibilan odgovor na ova pitanja.

Komunističke forme robe i tržišta, bez obzira kako ih formalno nazvali, možda su rješenje kojim bi se promjene u društvu mogle osmisliti i ostvariti u pravcu nadjačavanja kapitalizma. Duh otvorenosti jest duh komunizma. Komu(o)nizam je komunizam hakiran otvorenim procesima.

Toni Prug – u Londonu radi kao antiglobalizacijski web-aktivist. Bavio se muzikom, pa profesionalno računalnom tehnologijom i programiranjem. Nakon toga studirao je i sociologiju (Goldsmiths University of London) gdje je sada doktorand iz područja političke filozofije.

Aktiv br. 2, Novosti br. 571, 26.11.2010.: Marksizam / marksizmi; Komu(o)nizam: Google, Facebook, robe i tržišta otvorenih procesa, tekst br. 6