Je li ulijevanje akumulatorske kiseline u usta manje opasno od pretakanja H2SO4 u mozak, recimo putem sadističkih novinskih tekstova? Je li pak stvaranje sloja potkoženih kapitalista u izravnoj relaciji s opisanim tretmanom mučenja, tj. bi li njih danas uopće bilo da nije bilo akumulatorske kiseline i selotejpa? Uostalom, nije li čak i kiselina zdravija od papira po kojem netko učestalo vrši ideološku veliku nuždu?

U ‘Jutarnjem listu’ objavljen je ridikulozno pretenciozni ‘Manifest’ Šime Đodana korporativnog kapitalizma, burzovnog mešetara Nenada Bakića. U istom se Bakić po 1245. put okomljuje na – socijalizam. Kao i svaki okorjeli velegradski snob koji ne vidi dalje od dlačica vlastitog nosa, autor u duboko znanstvenoj ekonomskoj analizi najprije zaključuje da je kriza na izmaku jer su ‘veće adventske gužve’ i ‘značajno je više poslovnih partyja i mnogi su veći od prošlogodišnjih’!

No sve bi bilo začinjeno još masnijim fritulama i kobasicama kad ne bi bilo tog prokletog ‘mentalnog naslijeđa socijalizma’, pa su tupave narodne mase još uvijek pesimistične i ne shvaćaju da zapravo sjajno žive. Još manje razumiju kako je dobro biti na kvalitetnom poslovnom partyju – pogotovo kad se Bakićevi japiji napiju Dom Perignona, našmrču bijelog i natrpaju sushijem, pa se uz glazbu di-džeja Siniše Šveca uhvate u vlakić i stanu skakutati event-dvoranom poput napaljenih tapira u predpubertetu.

‘Hrvatska je možda i metalno najsocijalističkija zemlja u EU-u’ pa trpi pod terorom ideologije depresivne preraspodjele, nastavlja Bakić. Sveprisutni su negativizam i zavist prema lijepim, pametnim i uspješnim likovima poput njega samog. ‘Depresivni socijalistički mentalitet može se izliječiti tek pravim lomom’, jer tek bi ‘propast značila osvještavanje kao kod drugih europskih naroda koji su živjeli u socijalizmu’, navodi ovaj apologet doktrine šoka.

Priprostom čitatelju, u čijoj glavi još uvijek bubnjaju tam-tamovi iz džungle socijalizma, nameće se glupavo pitanje: Zašto Bakić iza svakog ugla vidi Edvarda Kardelja, ali ne piše na primjer o Mirku Norcu, Branimiru Glavašu i Tomislavu Merčepu? Odgovor stiže: autor manifesta poentira da privatizacija, provođena upravo u vrijeme ovih tipova, nije glavni uzrok žaljenja za SFRJ, već je ona samo izgovor za antikapitalističko raspoloženje. Unatoč nekim brutalnim nepravdama, privatizacija je ‘u suštini vrlo koristan proces’.

No kako i ne bi bila kad joj je put utrt akumulatorskom kiselinom? Jer ako je Mirko Norac ugledni građanin, zašto onda Nenad Bakić ne bi bio cijenjeni burzovni špekulant?