Fifty-seven channels and nothin’ on – pjevao je Bruce Springsteen još 1992. godine, dok su nama ispirali mozgove putem bijedna dva programa državne televizije. Dvadeset pet godina i pedeset sedam kanala kasnije, kad čovjek ne može pogledati ništa korisno osim povremenih dokumentaraca o prirodi i serijala ‘Stambeno pitanje’ Silvane Menđušić, ogrezli smo u hiperprodukciji programa. Torpediraju nas vijestima koje blagog palca nemaju veze sa životom, dok prvih 27 stranica novina okupira u prosjeku 67 portreta političara.
Nesretnici koji proteklog vikenda nisu izašli na svjež zrak i proljetno sunce bili su tri dana napastovani još jednom izmišljenom krizom vladajuće koalicije. Pokušat ćemo smisleno prepričati besmisao: HDZ-ov militant Josip Đakić napao je partnere iz Mosta da su ‘podlom odlukom’ zaposlili dvije službenice iz vodstva SDP-a. Ministar uprave Ivan ‘ko vas jebe’ Kovačić zatražio je preko Mostovog mističnog kateheta i svog službenog trbuhozborca Ivice ‘obraz nema cijenu’ Relkovića ispriku – u suprotnom izlazi iz Vlade. Đakić je ispriku odbio dati, da bi Kovačić na prijetnju ostavkom zaboravio jer ga je u međuvremenu nazvao predsjednik Vlade Plenković. Mostov mistični kateheta i Kovačićev službeni trbuhozborac Ivica ‘obraz nema cijenu’ Relković na abnormalnoj tiskovnoj konferenciji, ničim izazvan, konfabulirao je o tome da nikad nije pjevao ustaške pjesme. Ludilo je eskaliralo kad su se Relković i Kovačić stali ispričavati likovima od kojih su 24 sata ranije tražili isprike.
Eskalacija! Kriza! Raspad! zapomagali su čitavog vikenda TV voditelji i vrištale naslovnice. Urednici vijesti bili su presretni jer su dobili još jednu izliku da zaborave na bilo kakve priče iz naroda i života. Bio je tu i analitičar Krešimir Macan. Uslijedile su krajnje duuuubinske analize. Što stoji iza sukoba partnera u Vladi? Otpor spektakularnoj reformi javne uprave? Pozicioniranje uoči lokalnih izbora, na koje će ionako izaći 43,2 posto glasača? Ustavna načela supsidijarnosti i decentralizacije? Nastojanje HDZ-ovog nedonoščeta Mosta da još jednom dokaže kako je drugačije od mame i tate, ali da istovremeno ostane u vlasti, odnosno da opći s javnošću a da mu mikrofon, ovaj, pa… ne uđe.
Na kraju Springsteenove pjesme iz uvoda glavni lik kupuje Magnum 44. Kao što je to učinio drogirani Elvis Presley u sobi hotela ‘International’ u Las Vegasu tamo negdje 1975., junak songa upuca glupi televizor i prijemnik se posve zasluženo raspada u paramparčad. Odveden pred suca, odgovara na pitanje: ‘Sinko, što imaš kazati u svoju obranu?’ ‘Jebi ga, džadž, pedeset sedam kanala, a na njima kurcu ničega.’
