Na čitanom portalu stoji naslov "Dolazi li vrijeme jačanja desnice? Mamić: Ako vidimo njihovo ujedinjenje, možemo vidjeti i smak svijeta". Mamić iz naslova je Ankica Mamić, politička analitičarka, a u kraćem tekstu uz dvije njezine izjave nalazi se još jedna Davora Gjenera, također političkog analitičara. Oni se slažu da je sudbina desnice da bude razjedinjena jer, iako ponekad iznjedri lidere s talentom, nema gospodarski program i teme su joj zastarjele, a nema ni beskonačno veliko biračko tijelo. Za Gjenera ključna stranka desnice je Most, tako da Suverenisti i Domovinski pokret nemaju velike šanse za razvoj, ma tko ih u budućnosti vodio. Članak je nadnaslovljen "Što kažu analitičari", a uzeli smo ga kao uvodni primjer toga kako ta profesija funkcionira.

Politički analitičari se ne bave radničkim pitanjem, radničkim otporom ili propašću pojedinih privrednih jedinica. Njihovo područje su "dvorske spletke": što je rekao predsjednik, što premijer, a što govore i kako se ponašaju ministri?

Jer nezavisni politički analitičari su poseban fenomen na našoj medijskoj sceni, a vidjet ćemo u kojoj su to mjeri i na političkoj. Njih se obično zove u mainstream medije – na TV, radio i internetske portale, ali i u tiskane – da objasne konfliktno prikazanu situaciju, kada treba ocijeniti i procijeniti što će se eventualno presložiti na domaćoj političkoj sceni. Njihovo zlatno vrijeme su izbori, na što višem nivou to bolje, onda razni raspisi za referendume, uspješne i neuspješne, a rjeđe socijalne teme, kao npr. sada pokrenuta diskusija oko promjena Zakona o radu. Analitičari se ne bave radničkim pitanjem, radničkim otporom ili propašću pojedinih privrednih jedinica. Njihovo područje su "dvorske spletke": što je rekao predsjednik, što premijer, a što govore i kako se ponašaju ministri? Oni su u svojim ocjenama oštri, skloni bombastičnosti i prognoziranju, ali i lapidarni, dovoljno dvoznačni da već sljedeći tjedan, kada se neka od njihovih prognoza ne ispuni, elegantno prijeđu preko svog jučerašnjeg viđenja i stvari postave u novi kratkoročni kontekst, koji se u međuvremenu otvorio. Iako su analitičari, za njihove analize kao da nikad nema puno vremena i prostora, (iako tu ima i iznimaka, npr. u specijalnim televizijskim emisijama kada im se da i pola sata ili sat vremena da govore). Oni kao da dolaze iz svemira, poput one neočekivane sile koja se pojavljuje i rješava stvar. Dio su medijskog pogona, ali kao da stoje i jednom nogom izvan njega, a s drugom su obično na nekom fakultetu gdje predaju predmete vezane uz politiku i komunikologiju.

Nisu svi isti i možda bi ih se moglo nekako podijeliti, npr. u neovisne političke analitičare u užem smislu poput Žarka Puhovskog, Davora Gjenera, Dražena Lalića, Ankice Mamić..., komunikologe poput Smiljane Leinert-Novosel, na neki način i Krešimira Macana, koji putem svoje firme Manjgura i prodaje usluge konzultanta, kriznog menadžera i strateškog komunikatora uglavnom strankama koje dobro plate, bez obzira na ideološko usmjerenje. Komunikatori, za razliku od klasičnijih analitičara, idu više na psihologiju i komunikacijske vještine protagonista stranačke scene, uz obaveznu ogradu da uz komunikacijske vještine treba doći i neki realni uspjeh kandidata.

Pa ako za cijelu novinarsku kastu vrijedi da stoji preblizu političarima i stoga i ne može proizvesti pravu političku analizu situacije, to, paradoksalno, još više vrijedi za političke analitičare, koji su "analitični" samo u mjeri koju su sami sebi zadali. Točnije, koju im je zadao političko-medijski kontekst u koji se oni dobrovoljno i bez problema uklapaju. Oni su "ljepotice dana", a na duži rok smo ionako svi mrtvi.

Svaki analitičar ima svoje zlatne trenutke, kada je jako tražen i popularan, ali ta popularnost obično ne traje dugo. Gdje su danas Ivan Rimac ili Anđelko Milardović? Jedina je iznimka donekle Žarko Puhovski, koji ustrajava u svojoj sveprisutnosti

Tehnički to izgleda kao spremnost da se uvijek bude na raspolaganju novinarima i urednicima, da obično imate dvije-tri teze koje rafalno izbacite u eter i još po mogućnosti neku efektnu parolu, koja će se dati upotrijebiti za najavu razgovora ili naslov na portalu i u novinama. Baš poput onoga s početka našeg članka da je ujedinjenje desnice vjerojatno poput smaka svijeta. Oni od političara traže da budu politični, no što to znači ako se nikada ne napušta samozadani okvir naše trenutačne ideologije okoline? Uzalud ćemo tu tražiti neki pravi agonizam, pravo sučeljavanje konzervativnih, liberalnih i socijalističkih ideologija, osim u negativnom smislu, kao vapaja da njega u nas nema. Tako politički analitičari stalno raspiruju buru, ali ona se uvijek pokazuje kao ona poslovična u čaši vode.

Svaki od njih ima svoje zlatne trenutke, kada je jako tražen i popularan, ali ta popularnost obično ne traje dugo. Rijetko koji izdrži više od par sezona u ringu ili se onda pokazuje kao rezerva. Gdje su danas Ivan Rimac ili Anđelko Milardović? Vidimo i čujemo ih rijetko, iako su prije iskakali iz paštete. Jedina je iznimka donekle Žarko Puhovski koji, jednom kada se odlučio za karijeru prave posvuduše i nezavisnog političkog analitičara, a to je bilo po prilici u vrijeme umirovljenja na njegovom matičnom Filozofskom fakultetu, ustrajava u toj svojoj sveprisutnosti. Čemu to zahvaliti? Spletu okolnosti, ta bio je bačen u nemilost zbog sukoba s predsjednikom Milanovićem, ali se dočekao na noge, naročito zbog činjenice da se u međuvremenu ovaj posvađao sa svima, pa je nastala inflacija uvreda i protuuvreda na relaciji analitičari – predsjednik. Ili pak činjenici da on ipak i kaže nešto što nadilazi temu dana, pa makar u toj svojoj analizi jednom pogodio, a drugi put omanuo. Možemo li reći da se tragovi profesorskog znanja ipak isplate i u medijskom poslu? Ili je tajna u njegovoj beskompromisno liberalnoj poziciji, u kojoj je liberalizam izjednačen s pluralizmom, a ovaj s višestranačjem? U nas je pluralizam uvijek ugrožen, sve se vrti oko HDZ-a, a za pluralizam i konstituciju političkog puka smo se i borili kada smo raspisivali višestranačke izbore u Hrvatskoj, pa je to valjda vrijednost za koju se i sada vrijedi boriti. Interesantno je kako neka skučena varijacija liberalizma ipak ima prođu u mainstream medijima, naročito onim privatnim i komercijalnim, iako stranke s liberalnim predznakom nemaju puno šanse na našim izborima. I to odavno, od zlatnog doba HSLS-a i liberalnih doajena poput pokojnog Vlade Gotovca. Razloge tome treba tražiti ipak u širem kontekstu, jer je i u doba neoliberalne globalizacije još uvijek dominantna ideologija svjetskih institucija ona liberalna. I to u formuli liberalna demokracija (čitaj: višestranačje) plus slobodna trgovina (čitaj: prevlast velikih monopola, sa središtima u moćnim državama ili u malim poreznim rajevima). To je onaj svijet za koji još od vremena Margaret Thatcher i Ronalda Reagana vrijedi krilatica T.I.N.A. (engleski akronim da nema alternative). U našoj provincijalnoj situaciji svako odstupanje od te zadatosti, a naročito ako je ono lijevo, odmah se tumači kao obećanje "krvi do koljena", do čega bi npr. socijalistička alternativa navodno dovela. A to je i posthladnoratovska projekcija o i dalje "slobodnom svijetu" zapada i totalitarnoj prošlosti, ali i sadašnjim nagnućima istoka. Uostalom, to je i službena politika EU-a, sa svom onom njezinom bagažom o dva totalitarizma koji su nas već jednom ugrozili, pa bi mogli i ponovno, ne budemo li čuvali svoje "evropske vrijednosti".

Uspješno plivaju u bazenu kapitalizma – Krešimir Macan i Nenad Bakić (Foto: Jurica Galoić/PIXSELL)

Otuda i osjećaj skučenosti i kada je u pitanju politika "širokog svijeta" koji i sam, u centrima moći, pleše na jednoj žici. A ako su svi političari koje još zovemo realnima danas neoliberalni, o kakvoj politici u njih možemo govoriti? Ta oni su samo činovnici jednog poretka, njegov "zabavni ešalon" iza kojega stoje suviše stabilni centri ekonomsko-političke moći. U našoj situaciji, kada smo zemlja evropske periferije koju je centar kolonizirao, mi i u političara imamo posla samo s jednom kastom izvršilaca. Riječima sociologa Rastka Močnika, s kompradorskom birokracijom koja se ne pretvara u klasu, nego služi vladajućim klasama, uglavnom stranima. Ako ostavimo po strani pitanje je li birokracija ili pak menadžment u socijalizmu tendirao tome da postane "nova klasa", sada je sigurno da to našoj današnjoj birokraciji, pa ni domaćem menadžmentu, nije uspjelo. Otuda i njihov "kratak pogled" slugu, čak i kada glume suvereniste (iz čega ne izvlače i ekonomske zaključke, usprkos aktualnoj desničarskoj inicijativi za referendum o spašavanju kune). A ako pravu, agonističku politiku ne možemo naći ni u onih koje zovemo političarima, kako da je nađemo u medijskom svijetu koji uglavnom izvana financiraju centri moći? Ta on je prilagođen svojim gospodarima (i doslovno – vlasnicima), koji na svaku pojavu alternative gledaju neprijateljski. I kao na strano tijelo. Otuda i stranke koje se proglašavaju ili jesu lijeve nailaze na zid netrpeljivosti, koji samo čeka priliku da ih prokaže. To vrijedi i za platformu Možemo!, bez obzira na to koliko njihova politika bila ili ne bila stvarno lijeva. Na djelu je paradoks da što više i uspješnije budu dirnuli u stvarne kanale ekonomske i političke moći, reducirano shvaćene kao problem jednog korumpiranog gradonačelnika, koji "svoj" imperij nije mogao izgraditi sam i bez odobrenja centralnih vlasti u državi, to će više naići na otpor i podmetanje te iste vlasti kojoj će previše kvariti nove poslove.

Sastavni dio medijskog mainstreama – Ankica Mamić (Foto: Petar Glebov/PIXSELL)

U svemu tome su tzv. nezavisni politički analitičari dakle tek treći derivat jednoznačno konstituirane sfere moći. Prvi derivat su sami političari, drugi medijski svijet moćnika, a tek treći junaci naše današnje teme – oni koji bi svijet politički analizirali, ali tako da se u njemu ništa bitno ne promjeni.

Zato im ne treba zavidjeti na poziciji. Oni "zabavljaju" javnost dvorskim spletkama, a da pritom ne mogu reći gdje su stvarni dvorci. Kralj kapital ne spominje se među dvorjanima drugačije nego pozitivno. On je ona samorazumljivost koja sve obasjava, a da se njegovo ime rijetko izgovara. Manje metaforično: kapitalizam nije tema naših političkih analitičara, on je bazen u kojem svi oni manje ili više uspješno plivaju. A kada je već tako, onda nema smisla ispitivati rubove bazena, a kamoli načine izlaska iz njega.

A tek tu počinje uistinu lijeva politika. Politika koja vidi alternativu postojećoj proizvodnji svijeta. A za tu politiku u stvarnom smislu potrebni su nam i stvarniji analitičari od onih koje smo opisali. Analitičari koji se ne bi bojali propitivanja stvarnih proturječja svijeta u kojem živimo, a koji je suviše kapitalistički. Takvih analitičara ima na margini našeg društva, no njih se ne poziva u mainstream medije. Naročito ne na dnevnoj bazi. Da budemo jasniji, uzmimo primjer iz svijeta. I to onog "razvijenog", koji se domaćim analitičarima uglavnom doima idealnim (Puhovskom se kao jedinom u svijetu naših "neovisnih" mora priznati da je kritičar američke NATO politike). Kada Noama Chomskog pripuste u neki od mainstream američkih medija, to je samo na par minuta, kako bi nas prevarili da oni, eto, uvažavaju i druge poglede na američku politiku.

Možemo zaključiti da naša marksistička ljevica, u konstelaciji snaga kakve su na djelu gotovo posvuda u "zapadnom" svijetu, nema šanse da dobije svog nezavisnog političkog analitičara u mainstream medijima. Za njih je namijenjena druga uloga. Oni mogu kritizirati svijet, ali samo na margini za koju su se ili sami medijski izborili ili im je nekako dodijeljena.