Masovno ubijanje i protjerivanje palestinskog naroda s uspostavom države Izrael 1948. godine na arapskom je poznato kao nakba, "katastrofa". Od ranih 2000-ih taj se termin sve više zamjenjuje onim nakba al-mustamara, "permanentna nakba". Umjesto traumatičnog događaja koji se odigrao u određenom trenutku u prošlosti, nakba se promatra kao proces kojemu nikako da dođe kraj. Osim što se radi o promjeni historiografske paradigme, na stvari je i strukturiranje osjećaja, imenovanje realiteta uslijed kraha pregovaračkih procesa u Oslu i posvemašnje normalizacije nasilja izraelskog režima prema stanovništvu u Gazi i na okupiranoj Zapadnoj obali, kao i prema Arapima koji žive unutar granica Izraela. Blokada Gaze traje od 2007. godine, a najnoviji napadi i bombardiranje enklave šesti su duži period ratovanja od početka blokade (raniji napadi bili su 2008., 2012., 2014., 2021. i 2022.). U jednom od tih perioda, u ljeto 2014. godine, o ratnom stanju u Gazi pisao je Halid Džuma.
Džuma je palestinski pisac i novinar. Rođen je u Rafi u pojasu Gaze 1965. godine i odrastao je u izbjegličkom kampu Al-Šabura. U Gazi je proveo većinu života, osnovao plesnu grupu, vodio radionice kreativnog pisanja za djecu i odrasle, radio za palestinske medije. Prije nekoliko godina preselio se u Ramalu, gdje trenutačno živi i radi. Tekst "Nevidljivi aspekti rata" napisao je za vrijeme izraelskog bombardiranja Gaze 2014. godine, a ovdje ga donosimo u prijevodu na hrvatski.
Pisac i novinar Halid Džuma danas živi u Ramali (Foto: Wikipedia)
* * *
Najopasnija stvar koja se događa u ratu ono je što se ne spominje, što se ne fotografira, o čemu se ne razgovara. Nisu to samo priče koje se povremeno pričaju kako bi pobudile emocije i rasplakale ljude, već pravi zločin protiv čovječnosti: zločin na koji se ne obraća pozornost jer je žamor krvi uvijek glasniji. Tragedija je tragedija, i ona velika jest ogromna, ali ne bi smjela poništiti naš osjećaj za malu tragediju. Ovo nije usporedba onoga što se događa u demokratski naprednim zemljama i onoga što se događa u Palestini, posebno u Gazi, već pokušaj prenošenja slike o tome što znači živjeti u ratnom stanju, čak i ako ti kuća nije bombardirana, sin nije poginuo, supruga nije ozlijeđena.
Prvo o čemu ću govoriti je zvuk projektila i njegova zamišljena težina. Kakav je efekt zvuka projektila iz F-16, čak i ako te ne ubije i ne ozlijedi, projektila teškog najmanje 250, a često i preko tisuću kilograma. Zbog svoje sigurnosti avion se ne može spustiti niže od 2700 metara, pa se zato često ne čuje avionska buka, kao ni zvuk projektila koji ispušta. Međutim, najednom se čuje zvuk koji obično dolazi nakon eksplozije, jer je brzina eksplozije projektila mnogo veća od brzine zvuka. Ne odnosi se to samo na eksploziju, koja daje predodžbu o sudnjem danu, već i na potrese koji se događaju nakon nje. Izrael je testirao karakteristike tih projektila, navodno kako bi uništio tunele u području koje bombardira.
I tako čuješ zvuk, koji isprva zvuči kao grmljavina na pučini, prije nego što nebo na trenutak zasvijetli. Zatim dolaze potresi, i prije nego što se stigneš oporaviti od udara, sljedeći projektil dolazi do tebe. Ne možeš početi brojati da bi znao kada će sve to završiti, jer ih je neograničen broj. Primjerice, jednom su s 13 raketa bombardirali općinsko imanje pokraj moje kuće. Nije važno hoće li te projektil ubiti ili ozlijediti, već je bitno gdje se nalaziš u trenutku eksplozije. Spavaš li? Piješ li čaj? Stojiš li pored prozora? Možda ti se posreći u tome kako ti tijelo reagira. Ponekad padneš na tlo od navale vrućeg zraka što ga donosi projektil. Ili prozor izleti iz zida, označavajući kraj svog otpora. Ili čaj i šećer padaju na tlo s polica. Ili zatekneš susjeda na vratima jer su ga trzaji natjerali da izađe iz kuće. Sve se to odnosi samo na zvuk projektila. A što projektili zapravo rade – ne ostaje nitko tko bi nam mogao ispričati što se događa kada projektil padne blizu tebe.
Drugo je pitanje terora i čekanja, čak i u situacijama kada nema granatiranja. U ratu se mijenja sposobnost tijela da procijeni svoju okolinu, mijenja se oblik očiju, osjetljivost živaca. Sluh postaje izoštreniji, njuh nadmašuje pseći, a koža se aklimatizira. Čak se i koncept vremena mijenja. Te se promjene ne manifestiraju na jednoj razini, vidljive su u dječjem strahu, tvom osobnom strahu, mirisu zraka, u duhovima koji lebde u zraku, užasnoj šutnji majki i brizi očeva koji sve pokušavaju prikriti. U ratu postajemo nešto drugo, negdje između čovjeka i stroja.
Treće pitanje se odnosi na osjećaj sigurnosti, jer u svim ratovima postoje različite strane. Svatko tko nije strana u ratu može se osjećati relativno sigurno. Ali u Gazi nema takvog luksuza. Izložen si smrti ako si uključen u borbu, ako si susjed nekoga tko je uključen u borbu ili pak susjed prijatelja čiji je nećak uključen u borbu. Naravno, bombardiranje neće biti spriječeno čak ni ako nijedan od tih faktora nije prisutan, kao što je bio slučaj s četvero djece Bakr, ubijene pred očima velikog skupa stranih novinara (Mohamed Ramiz Bakr /11/, Ahed Atef Bakr /10/, Zakarija Ahed Bakr /10/ i Ismail Mahmud Bakr /9/ ubijeni su u raketnom napadu na plaži u Gazi u ljeto 2014. godine, op. prev.).
Četvrto pitanje odnosi se na to da se osjećaš kao da si se transformirao iz žrtve u krvnika. Kako biste se osjećali da su vam bombardirali kuću i da vidite da je u zapadnim vijestima prikazana kao kuća siromašnog Izraelca, raznesena projektilima koji dolaze iz Gaze? Ukradena ti je tragedija bivanja bombardiranim i ubijanim, onemogućeno ti je da vrištiš. U ratu se osjećaš kao da si sam. Ništa nije s tobom. Nitko nije s tobom. Od ulaznih vrata do televizije, od ljudi do gomile. To je najuočljivije kada čuješ izraze poput: "Izrael ima pravo da se brani."
Peto je ono što se događa nakon bombardiranja kuća. Ako i preživiš projektil, kuća je dom, mjesto u kojem si odrastao, u kojem su nastajale tvoje uspomene. U tom smislu, kada Izrael bombardira kuće, to ubija živote stanovnika čak i ako u tom trenutku nisu kod kuće. Zar uništavanje uspomena s kojima smo odrasli nije uništavanje nas? Ne bismo li uništavanje mjesta na kojima smo odrasli trebali smatrati uništenjem dijelova naših tijela, baš kao što su to naše ruke, glave ili srca?
Kada postoji mjesto s kojim si povezan, a koje je Izrael bombardirao i uništio, godinama kasnije ne možeš reći svom prijatelju "igrao sam se ovdje" ili "studirao sam ovdje", jer "ovdje" više ne postoji
Šesto je pitanje ranjenika. Primjerice, tijekom masakra obitelji Al Batš (u bombardiranju Gaze u ljeto 2014. poginulo je 18 članova obitelji Al Batš, op. prev.) u istom je napadu ozlijeđeno 50 ljudi. Te su ozljede uključivale 32 osobe kojima su morali biti amputirani udovi. Međutim, budući da je broj mrtvih bio tako velik, te su ozljede gotovo zanemarene. Nakon svakog rata u Gazi uopće se ne spominju tisuće osoba s invaliditetom, osim kao statistika.
Sedmo pitanje tiče se psihološkog faktora. Možete li zamisliti situaciju u kojoj ljudi koji su podvrgnuti enormnom pritisku ne mogu vrištati ili plakati? Bilo da se radi o onima koji izgube svijest od zvuka projektila ili onima koji su izgubili svoju djecu, roditelje, prijatelje, poznanike ili možda sve navedeno? Imam prijatelja čiju je knjižnicu uništio požar nakon što su mu tenkovi granatirali kuću 2008. godine. Iako je obrazovan i itekako svjestan situacije, još se nije oporavio od te traume i suze mu naviru kada god se to spomene. Kakva će onda biti situacija glede naše djece? Oni ne razumiju što znači riječ "Izrael" ili značenje riječi "smrt". Oni samo znaju – kao što mi je dijete jednom reklo – "Zašto nas Bog ne voli?"
Osmo je nešto što je povezano s konceptom koji je Carl Gustav Jung nazvao "krizno skladištenje". Priroda ovog koncepta povezana je s obrambenim mehanizmom koji je tijelo osmislilo za opasne situacije, posebno pred djecom kako ih se ne bi prestrašilo. Nakon završetka opasne situacije, tijelo se odjednom prisjeća svih strahova i zbunjenosti, što dovodi do nesreća koje samo Bog poznaje, a koje često proizvode neprimjetne abnormalnosti. Sjećam se da su mi nakon rata 2012. godine mnogi ljudi govorili: "Čudno je da nas nije bilo strah tijekom rata, ali nakon što je završio osjećamo se prestravljeno." Upravo je to koncept "kriznog skladištenja".
Deveto pitanje je pitanje gubitka geografskog pamćenja. Kada postoji mjesto s kojim si povezan, a koje je Izrael bombardirao i uništio, godinama kasnije ne možeš reći svom prijatelju "igrao sam se ovdje" ili "studirao sam ovdje", jer "ovdje" više ne postoji. Došlo je do brisanja geografske memorije, a Izrael pokušava izbrisati naše veze s ovom zemljom.
Deseto je gubitak sigurnosti i povjerenja u majke i očeve zbog njihove nesposobnosti da zaštite svoju djecu. To kasnije dovodi do raspada odnosa između roditelja i njihove djece.
Rat je okrutan, iskrivljuje ljudske osobine u nama, bez obzira na našu sposobnost da izdržimo. Prije nego što itko počne razmišljati o obnovi i rekonstrukciji Gaze nakon rata, mora ozbiljno razmisliti o načinu na koji će obnoviti živote ljudi u Gazi i zakrpati rupe koje su u njima, jer ono što Izrael na kraju ima za cilj je poubijati nas ili barem uništiti naš duh, našu sposobnost da živimo.
