Zašto Kolinda Grabar-Kitarović pljuje po Franji Tuđmanu?
Stvar je utoliko manje razumljiva znamo li da aktualna predsjednica Hrvatske rado i često ističe prvoga predsjednika Hrvatske kao svoga idola i uzora. Pitanje je stoga nešto šire: Zašto Kolinda Grabar-Kitarović pljuje po Franji Tuđmanu dok se u njega zaklinje? Otkud ta navada da u ekspilicitnim porukama svojih javnih nastupa Velikog Utemeljitelja bez mjere adorira, dok ga u onim implicitnim bez milosti masakrira?
Drski i podli napad dogodio se u ponedjeljak, netom nakon što se gospođa Grabar-Kitarović vratila sa samita NATO saveza u Bruxellesu, gdje je nastupila u svojstvu prpošne koker španijelke američkog predsjednika Donalda Trumpa, ugrizavši tom prilikom za potkoljenice nekoliko državnika koji su joj stajali na putu do gazde. Sada, sudjelovala je na konferenciji pod naslovom ‘Hrvatska kakvu trebamo’ u Zagrebu, apsolviravši temu ‘brendiranja Hrvatske’ u svome uvodnom izlaganju.
Predsjednica Hrvatske na spomenutoj je konferenciji odvažno lupala o koječemu. Naglasila je, primjerice, kako ‘ne smijemo dopustiti da nam susjedne države definiraju imidž’, a to se ‘počelo događati u odnosu na Drugi svjetski i Domovinski rat’. Spomenula je također negativni primjer filma ‘Borat’, ‘zbog kojeg je Kazahstan dobio imidž nazadne i ksenofobne države’, pa je ta zemlja ‘morala uložiti goleme napore u rebrendiranje’. Navela je i negativan primjer Danske koja je ‘objavom karikatura Muhameda izazvala tolike reakcije u svijetu da je izvoz danskih proizvoda u većinu država arapskog i muslimanskog svijeta pao doslovno preko noći’.
U kakvoj su faktičkoj vezi ‘Drugi’ i ‘Domovinski’ rat s filmom ‘Borat’ i karikaturama Muhameda, gospođa Grabar-Kitarović nije stigla pojasniti – a nije u tom kontekstu stigla spomenuti ni svoj kokeršpanijelski nastup u Bruxellesu, gdje je ‘definirala imidž Hrvatske’ laktajući se i ujedajući ne bi li dospjela do Trumpovih skuta – jer je prešla na pozitivne primjere, barem ako je vjerovati izvještaju Večernjeg lista. Naime: ‘Kao pozitivni primjer navela je rebrendiranje Španjolske nakon pada Francisca Franca.’
Najprije će biti da je Predsjednica Hrvatske htjela reći kako se, ‘nakon pada Francisca Franca’, Španjolska iz mračne fašističke diktature ‘rebrendirala’ u demokratsku zemlju. Tekovine strahovlade i apsolutna moć tiranina odbačene su zarad liberalnih sloboda, poštivanja ljudskih prava i uzornoga parlamentarnog sustava. Preduvjet za ‘rebrendiranje’ Španjolske u modernu i dopadljivu zemlju, državu koja će se priključiti slobodnijemu dijelu svijeta, smatra gospođa Grabar-Kitarović, bio je njena defrankizacija.
Nema sumnje da se tog trenutka Franjo Tuđman prevrnuo u grobu. Dokad će na moja pokojna pleća nasrtati moji idolopoklonici? – možda se bijesno pitao. – Dokad će se u Hrvatskoj moje tekovine glorificirati tako što se prokazuju, gaze i javno pljuju?
Jer upravo je Franjo Tuđman, dok je ‘definirao imidž’ tek nastale države Hrvatske, neumorno isticao djelo Francisca Franca kao vrhovni ideal. Upravo je on ‘rebrendirao’ Hrvatsku nastojeći Francove ingeniozne ideje provesti u suri balkanski život, makar je uzor već bio pod zemljom. Upravo je njegova slavna ‘svenacionalna pomirba’ predstavljala snažan frankistički iskorak hrvatske državotvorne ideologije – pa je ‘rebrendiranje’ Hrvatske podrazumijevalo frankizaciju i nje i njena namrgođena vladara – i to u času kada je daleka Španjolska odavno bila defrankizirana.
S kakvom je krajnjom namjerom gospođa Grabar-Kitarović, dok pobožno zaziva ime Velikog Utemeljitelja, to previdjela?
Hrvatsku predsjednicu, premda to nema naročita smisla, vrijedi podsjetiti da se Tuđman otvoreno pozivao na Franca kada je iznosio zamisao o gradnji monumentalne grobnice u Jasenovcu, gdje su trebale biti izmiješane kosti palih ustaša i njihovih žrtava. U travnju 1996., recimo, Hina izvještava ovako: ‘U tim nastojanjima nismo sasvim usamljeni, kazao je dr. Tuđman, podsjetivši da je i Franco, kada je pokraj Toleda izgradio kapelicu u spomen žrtvama španjolskog građanskog rata i tu pokopao neke od njih, rekao – falangisti i komunisti su se borili za Španjolsku, svaki pod svojom zastavom, pa trebaju biti zajedno pokopani.’
No ljubav datira od ranije. Još u srpnju 1990. Tuđman u intervjuu berlinskome Tageszeitungu kaže: ‘U Hrvatskoj su se Hrvati borili za slobodnu zemlju pod različitim zastavama. Čak je i general Franco to spoznao i prije 30 godina zajedno sahranio fašističke i komunističke žrtve. Samo na temelju te vrste izmirenja može se doći do demokratskog društva u kojemu više nema zaraćenih strana.’
A godinu dana kasnije, u intervjuu Startu, obrazlažući zbog čega je bilo ‘pametno’ ukloniti naziv Trga Žrtava fašizma u Zagrebu (čime je na praktičan način potvrdio da je njegova ‘pomirba’ tek krinka za zatiranje partizanskog atifašizma i reafirmaciju ustaštva), iznova papagajski recitira odu najdražem učitelju: ‘Jedna Španjolska je, u Francu, imala hrabrosti i mudrosti kazati kako su se španjolski komunisti i španjolski falangisti borili za Španjolsku, svaki pod svojim zastavama. To se isto događalo i na hrvatskom tlu.’
Kako onda tumačiti to da je Kolinda Grabar-Kitarović – sudjelujući na konferenciji pod nazivom ‘Hrvatska kakvu trebamo’, držeći poduži referat s temom ‘brendiranja Hrvatske’ – ‘kao pozitivan primjer navela rebrendiranje Španjolske nakon pada Francisca Franca’?
Tako da je pljunula na Tuđmanovo djelo, da je kao sramotno zastranjenje prikazala najdublja uvjerenja i političku praksu Velikog Utemeljitelja, a u isto vrijeme njegovom ulaštenom bistom ukrasila svoj ured, potvrđujući time pravilo da najljući neprijatelji nacionalnih mesija stasavaju u redovima obožavalaca.
Jer ‘Hrvatska kakvu trebamo’ za Tuđmana nije bila usporediva sa Španjolskom ‘nakon pada Francisca Franca’, već sa Španjolskom iz doba dok je ovaj bio u punoj profašističkoj snazi. Španjolska ‘nakon pada Francisca Franca’ ne samo što za njega nije mogla predstavljati ‘pozitivan primjer’, nego ga je takvo ‘rebrendiranje’ – gdje više nisu u prvome planu rojevi istih nacionalnih jedinki pod različitim zastavama, što će onda u neživome stanju biti postrojeni u istoj grobnici, da bi krenuli u posmrtnu ofenzivu pod istim državnim stijegom – moralo ispunjati najdubljim gnušanjem.
A sad njegova nasljednica, Trumpova koker španijelka, dipli nešto posve suprotno: da je defrankizacija ideal za Hrvatsku koju je njezin osnivač s toliko mara i organiziranog nasilja nastojao frankizirati…
Istini za volju, u Hrvatskoj nije neobično u isti mah veličati Tuđmana i provizorno koriti Franca – sam Poglavarko, uostalom, nije volio da ga nazivaju frankistom dok se deklarirao kao Francov sljedbenik – kao što nije neobično u isti mah ceremonijalno osuđivati genocid u Jasenovcu i postavljati spomen ploču s ustaškim pozdravom u neposrednoj blizini nekadašnjeg logora.
Radi toga valja biti oprezan. Ako se naime prvi hrvatski predsjednik, osupnut istupima aktualne hrvatske predsjednice, zasta okreće u grobu, možda je na stvari tek novo ‘rebrendiranje’, posthumni napor da se dosegne ‘Hrvatska kakvu trebamo’? Možda se Veliki Utemeljitelj samo namješta tako da napravi mjesta za još ponekog?
Tekst prenosimo s Peščanika
