U okviru programa edukacije "Antisemitizam, holokaust i stradanja: Prošlost u sadašnjosti" Centar za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na Holokaust organizirao je 27. aprila jednodnevni dukacijski web seminar (webinar) na temu tretmana Holokausta i stradanja u kulturnom stvaralaštvu, od književnosti do filma.
O zloupotrebi likovne, odnosno vizualne umjetnosti u ideološke svrhe poticanja genocida i Holokausta nad Židovima govorila je povjesničarka umjetnosti Barbara Vujanović, viša kustosica "Ateliera Meštrović" u Zagrebu.
- Politički sistemi nakon Prvog svjetskog rata Židove prikazuju karikaturalno, a njihovu umjetnost kao izopačenu, o čemu je 1937. u Minhenu organizirana dobro posjećena izložba "Izopačena umjetnost". U NDH nisu zaostajali za svojim nacističkim uzorima, pa se tako javljaju priče da su Židovi (i pokoji arijevac koji nije bio Hrvat) držali sve tvornice u Hrvatskoj, kao i da Karađorđevići imaju židovsko porijeklo - rekla je Barbara Vujanović.
Tako je 1942. priređena izložba "Židovi: izložba o razvoju židovstva i njihovog rušilačkog rada u Hrvatskoj prije 10. 4. 1941. rješenje židovskog pitanja u NDH" koja je uz Zagreb obišla i neke značajnije gradove – Osijek, Zemun, Sarajevo…
Zlouporabom vizualnih medija uoči i nakon rata služe se određene neonacističke, rasističke i antimigracijske skupine u Europi i SAD-u, a antisemitizam se mogao iščitati i u nizu evropskih zemalja, uključujući i one socijalističke kao SSSR, istaknula je Vujanović.
Analizirala je radove modernih i suvremenih hrvatskih umjetnika, poput Ivana Meštrovića i Zlatka Boureka, naglasivši da su u 90-im uništeni mnogi spomenici vezani uz antifašističku borbu naroda Jugoslavije, koji su bili posvećeni stradalima, uključujući i Židove.
U tom smislu, izdvojila je praksu postavljanja kamena spoticanja (njem. Stolpersteine), koje je Centar za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na Holokaust 2020. godine pokrenuo u Zagrebu i do sada postavio 41 kamen u spomen pojedinim Židovima i Romina, a ove godine planiraju i 20 takvih u spomen Hrvatima. Podsjetila je i da se inicijativa podizanja spomenika stradalima u Holokaustu koji je otkrivan na Glavnom kolodvoru pojavila na Festivalu suvremenog židovskog filma 2016. godine.
U diskusiji se pojavila dilema da li takve antisemitske prikaze, koji su stari i po nekoliko vijekova, ukloniti ili ih ostaviti kako bi bili tema proučavanja, ali je prevladao stav da trebaju ostati "jer ako ih izbrišemo, onda i same žrtve dovodimo u pitanje", kao i stav o potrebi zalaganja za rasprave i pojašnjenja, a ne za "kulturu otkazivanja".
O zagrebačkom kazalištu kao središnjem mjestu "kulturne revolucije" u NDH govorila je
kazališna redateljica i profesorica na Akademiji dramskih umjetnosti Snježana Banović.
- Cjelokupna društvena djelatnost u NDH morala je biti uređena prema Ustaškim načelima, temeljnom programskom dokumentu koji je 1933. u emigraciji sastavio sam Ante Pavelić i čiji je cilj bio stvaranje nove prosvjete, propagande i etike. Put za novu ustašku kulturnu politiku trasirao je Mile Budak, koji je istaknuo da NDH ima neprijatelje koji nisu članovi zajednice hrvatskog naroda – Srbe, Židove i komuniste – kazala je Snježana Banović.
Intendant HNK Dušan Žanko provodio je "čišćenje" kazališta i publike od "nepoćudnih elemenata". Uklanjani su Srbi i Židovi, kao i oni koji su im bili bračni drugovi, a za ulaske na predstavu publika je morala imati dokumente. Žanka, koji je bio gorljiv čuvar ustaškog režima, od 90-ih revizionisti pokušavaju prikazati kao humanista koji je od HNK radio prostor slobode i vodio brigu o svima.
Dotakla se Banović i Zdenke Heršak koja je kao balerina bila popularna u NDH, a koja je poslije postala doajenka kazališta Gavella, Bele Krleže, žene Miroslava Krleže koja je igrala sve predstave iako se znalo da je Srpkinja, i Tita Strozzija koji je bio kritičan prema režimu. U HNK su se stalno održavale priredbe i prigodne predstave i svečanosti za saveznike NDH i ustaške organizacije, a zanimljivo je da je Pavelić u HNK bio samo četiri puta, nikad na kompletnoj predstavi. Cilj kulturne politike bio je i osigurati širenje postulata NDH izvan prostora države, odnosno ne prikazivati Hrvatsku kao zemlju koja je samo turistička destinacija nego kao zemlju hrabrih ratnika koja je ravnomjeran faktor u svjetskoj povijesti.
Gabor T. Szantó, mađarski romanopisac, esejist i glavni urednik "Szombat", židovskog političkog i kulturnog mjesečnika govorio je o Holokaustu i stradanjima u Mađarskoj kroz analizu djela Imre Kertésza i njegovih djela "Čovjek bez sudbine" i "Fijasko" na bazi iskustava druge generacije preživjelih u Mađarskoj.
- Holokaust je bio opterećenje duša onih koji su ga preživjeli, pa je svjedočenje bilo prvo reakcija. Mnogi koji su preživjeli Holokaust kasnije su počinili samoubojstvo kad su to pokušavali ispričati jer im je to bilo preveliko opterećenje - rekao je Santo, koji je istaknuo da Kertesz u svojim djelima bilježi svjedočanstva članova vlastite obitelji i njihovim iskustvima u postratnoj Mađarskoj 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka.
Povjesničar filma i filmski kritičar Daniel Rafaelić govorio je o filmskoj propagandi u kinematografiji nacističke Njemačke i NDH, a Tonči Bilić, dirigent i predsjednik Hrvatske glazbene mladeži o utjecaju Holokausta i stradanja na muzička ostvarenja u svijetu i Hrvatskoj.
