I prije nego što je službeno postao Trumpov državni tajnik, Rex Tillerson najavio je mogućnost da SAD prizna Krim kao dio teritorija Rusije, a da se sukobi u istočnoj Ukrajini riješe u pregovorima Kijeva i Moskve. Hoće li se to novo miješanje karata dogoditi može se samo nagađati, ali ako SAD doista prizna Krim kao dio Rusije, onda se princip nepovredivosti državnih granica definitivno seli u povijest, i u Europi i diljem svijeta. U tom bi slučaju i Srbija mogla izgubiti Rusiju kao jednog od svojih najmoćnijih saveznika u sprječavanju Kosova da definitivno postane samostalna i suverena država, a time i mogućnost da na sve moguće načine permanentno utječe na unutarnje kosovske procese, pa i s ciljem da prouzroči njegovu podjelu, ako drukčije ne može ostvariti makar minimum svojih nacionalnih ciljeva.

Je li sve izvjesnija mogućnost američko-ruskog dogovora o etničko-teritorijalnom prekrajanju granica pojedinih država nagnala Vučićevu Srbiju da započne problematizirati položaj Srba na Kosovu, ali i u BiH, Crnoj Gori, pa i Hrvatskoj? Jesu li zbog toga i pojedini istaknuti albanski lideri opet počeli sve otvorenije govoriti o konačnom stvaranju Velike Albanije? Koliko god se danas činilo da velike sile, a pogotovo EU, ne mogu nakon svega dopustiti neko novo prekrajanje granica na Balkanu, u mnogim regionalnim političkim glavama opet su oživjeli stari snovi o iscrtavanju etničkih državnih granica. Henry Kissinger još je 1993. javno tvrdio da bi to bilo trajnije, ako ne i bolje rješenje od onoga koje je EU kroz Badinterovu komisiju kreirala kao izlaz iz krvavog raspada Jugoslavije i formiranja novih nacionalnih država na Balkanu.

Kad su SAD i EU odlučili kazniti Miloševićevu Srbiju zbog ratova koje je vodila na Balkanu oduzimanjem Kosova iz njezina sastava, tvrdili su da će to biti presedan koji se nigdje drugdje neće ponoviti. No dogodio se zasad u Ukrajini, na Krimu, a novih sličnih žarišta ima uzduž i poprijeko Europe te još više na azijskom i afričkom kontinentu. SAD i EU do sada nisu dopuštali da se kosovska gruda zakotrlja i pretvori u lavinu etničkog prekrajanja granica, ali ako Trumpova administracija s Putinovom Rusijom zaigra tu igru u Ukrajini, pojedini dijelovi Balkana opet će uzavreti, ponajprije Kosovo koje je i do sada bilo izuzetak od Badinterovih pravila. O tome svjedoče i ratne igre koje su proteklog vikenda zaigrali Beograd i Priština oko vlaka koji je, oblijepljen porukama da je Kosovo Srbija, krenuo put Kosovske Mitrovice s očitom namjerom da isprovocira najradikalnije reakcije kosovskih vlasti. Očekivanja su se ostvarila: kosovski specijalci poslani su na sjevernu granicu, na područje s većinskim srpskim stanovništvom, da i uz pomoć oružja spriječe ulazak vlaka na kosovski teritorij, a nekoliko je sati bilo dvojbeno hoće li i srpske vlasti potegnuti vojnu silu kako bi vlaku raskrčile put do Kosovske Mitrovice. No Vučićeva vlada ovaj put nije imala namjeru ići do kraja: vlak je poslužio samo za testiranje živaca srpske i kosovske javnosti, ali i međunarodnih protektora na Kosovu, koji su već oguglali na suverenističke igre Beograda i Prištine, pa više kao i da ne računaju na mogućnost obnavljanja oružanih sukoba na Kosovu jer su uvjereni da su ih posve onemogućili upornom realizacijom Briselskog sporazuma i eurotesanjem Srbije i Kosova u pristupnim pregovorima za članstvo u EU-u. Zato i ne čudi javna zahvala Federice Mogherini Vučiću što je odlučio vlak vratiti u Beograd kako bi spriječio oružani sukob na sjeveru Kosova.

Vučićeva vlada je ruski vlak s porukama da je Kosovo Srbija poslala put Kosovske Mitrovice neposredno učio pregovora s Prištinom o sporazumu o željezničkom prometu koji je dio paketa Briselskog sporazuma, pa je i to jedan od razloga zaoštravanja odnosa s Prištinom. Naime, sporazum o željezničkom prometu trebao bi biti nastavak niza dogovorenih sporazuma kojima su definirana slična pitanja i problemi u odnosima Beograda i Prištine, kroz koje se isprepliću svakodnevni život kosovskog stanovništva i pitanje suvereniteta srpske i kosovske države. Zbog tih sporazuma čelnici Unije na sva su usta hvalili Vučićevu vladu, tapšući je po ramenima zbog uloženog truda u normaliziranje odnosa s Prištinom. No istovremeno su iz Vučićeva kabineta, a još više iz njegova okruženja, zaredale primjedbe da EU dopušta kosovskim vlastima opstrukciju potpisanih sporazuma, od onih kojima je definirano osnivanje Zajednice srpskih općina, Kosovskog suda za ratne zločine, uključivanje srpskih predstavnika u kosovske državne i pravosudne institucije, izdavanje dokumenata, pa do uklanjanja barikada na mostu na Ibru, odnosno sporazuma o prekrivanju državnih simbola na automobilskim registracijama kad prelaze s jednog na drugi državni teritorij.

I srpske i kosovske vlasti u sve te sporazume nastoje ugraditi nove dokaze o suverenitetu Srbije, odnosno Kosova na kosovskom teritoriju. Svaki od potpisanih sporazuma izazivao je u tamošnjim javnostima nove rasprave o tome tko je bio uspješniji u dokazivanju suvereniteta na Kosovu, a kako se i Srbija i Kosovo svako malo suočavaju s redovnim i izvanrednim parlamentarnim, predsjedničkim i lokalnim izborima, ‘suverenističke’ rasprave dodatno se rasplamsavaju u permanentnim izbornim kampanjama. Srbija će uskoro izaći na predsjedničke, a možda i na još jedne izvanredne parlamentarne izbore, a i na Kosovu su sve izvjesniji izvanredni izbori. Stoga je i ruski vlak bez voznog reda za Kosovsku Mitrovicu zapravo bio oblijepljen izbornim plakatima i porukama kojima su vladajuće srpske stranke, predvođene Vučićevim naprednjacima, krenule u izbornu kampanju za predsjedničke, a možda i parlamentarne izbore.

S druge strane kosovske vlasti su izložene sve većem pritisku oporbe da potpisujući sporazume s Beogradom u okviru realizacije Briselskog sporazuma svaki put makar djelomično priznaju suverenitet Srbije na Kosovu, umjesto da štite i provode puni suverenitet kosovske države, kojeg zapravo nema sve dok Kosovo ne priznaju sve članice EU-a i dok ne bude primljeno u članstvo UN-a, sa ili bez suglasnosti Srbije. Tako se koncem prošle godine opozicija drvljem i kamenjem nabacivala na kosovske vlasti jer su pristale da Kosovo dobije međunarodni pozivni telefonski broj uz blagoslov Srbije kao članice Međunarodne telekomunikacijske organizacije, a ne kao ostale suverene države pristupanjem u njezino članstvo, što je nemoguće dok Kosovo ne uđe u članstvo UN-a. Kosovo ima međunarodni pozivni telefonski broj, ali se telefoniranje između gradova na Kosovu i Srbiji obavlja kao interni međugradski, a ne međunarodni promet. Usto je Telekomu Srbije dopušteno da preko svoje kosovske tvrtke kćeri ravnopravno posluje na Kosovu.

U mnogo čemu se dakle život između Srbije i Kosova već odvija slično ili jednako kao što se odvija među državama članicama EU-a, pa čak dijelom i u željezničkom prometu, i to skoro čitavo desetljeće. No kad nahrupe izbori ili velike sile, ponajprije SAD i Rusija, tragom svojih interesa odluče mijenjati ustaljena međunarodna pravila i crtati neke nove državne granice u pojedinim dijelovima svijeta, i vlakovi preko noći postaju vjesnici novih sukoba i ratova, a vrlo lako i povodi za njihovo izbijanje i rasplamsavanje.