Hrvatski sabor uputio je krajem prošlog tjedna Ustavnom sudu na ocjenu ustavnosti oba pitanja za koja je Mostova referendumska inicijativa još prije četiri mjeseca prikupila dovoljan broj potpisa, odnosno više od 370 hiljada. Ustavni suci imaju trideset dana da donesu odluku jesu li se stekli uvjeti za raspisivanje referenduma na kojem bi se birači izjasnili jesu li za to da se epidemija/pandemija izrijekom uvrsti u članak 17. Ustava među okolnosti u kojima se ljudska prava i slobode mogu ograničavati uz dvotrećinsku većinu u parlamentu, kao i jesu li za to da se, pojednostavljeno, intervenira u Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti na način da se ukine vodeća operativna uloga Stožera civilne zaštite u upravljanju zdravstvenom krizom. Ako Ustavni sud presudi da nema pravnih zapreka za održavanje referenduma o najmanje jednom od dva pitanja, Andrej Plenković i njegovi koalicijski partneri nemaju nikakvog roka za organiziranje građanskog izjašnjavanja: datum mogu odrediti isključivo u skladu sa svojim političkim interesima. Taj element vrlo manjkavog Zakona o referendumu ide na ruku vlasti, no nikako im ne ide u prilog to što na glasanje, kad god se zbilo, teoretski može izići troje građana i odluka će biti ona za koju glasa dvoje od njih, pri čemu treba imati na umu da su za izlazak na referendum načelno zainteresiraniji oni koji su "za". Premda je već četiri-pet godina svjestan problematičnosti spomenutog zakona, Plenković se nije potrudio da ga uskladi sa zdravim razumom i sad je samo pitanje hoće li Ustavni sud spasiti premijera od plaćanja veće ili manje političke cijene za nečinjenje i neobjašnjivo oklijevanje.

Što će učiniti Ustavni sud? Prema onome što se dosad izbistrilo u javnom prostoru, izvjesno je da će pitanje koje se tiče uloge Stožera biti proglašeno neustavnim i da glasači neće imati priliku da kažu što misle o tome, jer se, po svemu sudeći, radi o neutemeljenom zadiranju u ovlasti izvršne vlasti i u Ustavom regulirane odnose Vlade i Sabora. Stvari, međutim, nisu u toj mjeri jasne kad je riječ o referendumskoj inicijativi da se dopuni članak 17. Ustava. Mnogi političari i pravnici, uključujući i predsjednika Milanovića, smatraju da Ustavni sud ne može neustavnim proglasiti ustavotvorni referendum, jer bi to bilo obesmišljavanje demokracije i jer bi to značilo da Ustav mogu promijeniti dvije trećine saborskih zastupnika, ali ne i građani u zakonitoj proceduri. No postoji i osječki ustavni pravnik Mato Palić, a vjerojatno ima i još ponetko, koji tvrdi da je nedopustivo referendumsko unošenje epidemije u članak 17. Ustava. "Kad govorimo o članku 17. Ustava Republike Hrvatske, nisam siguran jesu li organizatori referendumske inicijative to uopće pročitali i razumjeli obrazloženje rješenja Ustavnog suda iz 2020. godine. Tada je Ustavni sud objašnjavao i davao službena tumačenje primjene članka 16. odnosno 17. Ustava, gdje je rekao kako je ograničavanje prava i sloboda koje se odnose i na takvu situaciju, odnosno na ovo sad stanje koje traje već neko vrijeme, citiram 'u isključivoj nadležnosti Hrvatskog sabora'", rekao je Palić u prosincu prošle godine. "Ispada da bi Vlada, proglasivši epidemiju, automatski aktivirala članak Ustava za koji je Ustavni sud rekao da je u isključivoj nadležnosti Hrvatskog sabora. Ako je nešto u isključivo u nadležnosti jednog državnog tijela, to ne može biti predmet referendumske odluke."

Ovaj stav, dakle, bazira se na rješenju Ustavnog suda iz 2020. u kojem zaista piše da Hrvatski sabor, odnosno parlamentarna većina, može samovoljno izabrati hoće li u okolnostima koje nisu redovne posegnuti za člankom 16. ili člankom 17. Ustava. No apsurd tog rješenja, kojem se usprotivilo troje ustavnih sudaca, sastoji se u tome da nema te vlasti koja bi, kad već može birati, odabrala da ljudska prava limitira dvotrećinskom većinom (članak 17.), a ne zakonima koji se izglasavaju natpolovičnim brojem saborskih zastupnika (članak 16.). Ako je zaključivati prema dosadašnjoj praksi, i kako je realno očekivati da Ustavni sud neće sam sebe skakati u usta, većina sudaca Ustavnog suda mogla bi se prikloniti Palićevom razmišljanju za koje se čini da ide u korist HDZ-a, ali u ovoj priči, zapravo, nema ni jednog rješenja koje je povoljno za HDZ, to jest za Plenkovićevu vladu. S druge strane, nema ni jednog rješenja od kojeg Most ne može politički profitirati u većoj ili manjoj mjeri. Proglasi li Ustavni sud oba pitanja ustavnopravno nepodobnima za referendumsko izjašnjavanje, Most će imati argumente da udara po Ustavnom sudu i HDZ-u zbog toga što su narodu uskratili pravo da odlučuje o uvjetima pod kojima se mogu ograničiti ili suspendirati osnovna ljudska prava i slobode. Ukoliko referendum bude dopušten u vezi s dopunom članka 17., HDZ-u će biti pametnije da ugradi pojam epidemije u Ustav uz pomoć dvotrećinske većine u Saboru, većine koju za ovu priliku ne bi bio nikakav problem okupiti, nego da srlja u izgledan poraz na biralištima, neovisno o tome koliko će Covid u vrijeme održavanja referenduma biti društveno relevantna tema: to bi, kad god da se dogodi, bilo glasanje o HDZ-ovoj i Plenkovićevoj vladavini, a kad se radi o referendumu, rekosmo, uvijek su simpatizeri pokretača inicijative zainteresiraniji za glasanje.

U svakom slučaju, odobri li Ustavni sud održavanje referenduma barem u jednom od pitanja, Andreju Plenkoviću slijedi ozbiljan politički poraz. Bit će to – doduše, post festum – simbolički, a donekle i praktični poraz Plenkovićevog koncepta upravljanja korona-krizom. Taj koncept sastojao se u isključivanju svih osim HDZ-ovaca iz kruga onih što donose odluke, kao i efektivno isključivanje svih državnih tijela osim Vlade, to jest Vladinog Stožera civilne zaštite. Tome se pribjeglo iz dva razloga. Prvi je da se neutralizira mogućnost donošenja odluka koje bi bile u suprotnosti s konkretnim HDZ-ovim političkim interesima, a drugi – da se zasluge za uspjehe u protuepidemijskoj borbi mogu pripisati samo Vladi i HDZ-u. Odgovornost za neuspjehe ostala je rezervirana za opasni virus i neposlušne građane, dok je podijeljeni Znanstveni savjet služio kao pokriće za povremene političke manipulacije epidemiološkim mjerama. Takav pristup rezultirao je katastrofom: Hrvatska je među nekoliko zemalja u svijetu s najvišom smrtnosti od Covida-19 u odnosu na broj stanovnika i među tri-četiri države Europske unije s najlošijom procijepljenošću stanovništva, uz tešku netransparentnost u pogledu potrošnje milijardi proračunskih kuna na dvogodišnju borbu sa zarazom. Eventualni referendumski poraz, ili pristanak na dopunu Ustava mimo održavanja referenduma, bio bi nedovoljna politička kazna vladajućoj garnituri za pokazanu nesposobnost, sebičnost i aroganciju, ali i to bi bilo bolje nego ništa, bez obzira na to kojim se i kakvim motivima vodio Most u ovoj političkoj akciji, bez obzira na to kakva je politička i svjetonazorska suština te stranke.

Osujete li ustavni suci održavanje referenduma, za koji se u dva tjedna prosinca prošle godine – podsjetimo – potpisalo više od 370 hiljada građana, čelnici Mosta nagovijestili su pokretanje referendumske inicijative u kojoj bi se tražilo ukidanje institucije Ustavnog suda. To je, naravno, osvetnički refleks koji bi sigurno naišao na negodovanje većeg dijela političke scene, što ne znači da Most ne bi uspio skupiti dovoljan broj potpisa i za takav referendum. Osim nešto pomutnje u političkim i pravosudnim redovima, ne bi bilo odviše štete od prebacivanja nadležnosti Ustavnog suda na, primjerice, ustavno vijeće Vrhovnog suda, ali valjda će HDZ dotad poroditi novi Zakon o referendumu koji bi, u najmanju ruku, trebao definirati minimalnu izlaznost birača e da bi se referendumska volja mogla pretočiti u Ustav ili u zakone.

 

Muke zbog Banožića i Tramišak

Prošla su, evo, dva tjedna otkako je premijer Plenković objavio da se upušta u proces promišljanja o opsežnoj rekonstrukciji svoje ministarske postave, no još uvijek nema ničega, osim Plenkovićeve izjave da će se promjene dogoditi kad on završi razmišljanja i konzultacije, a kad će to biti – ne zna se. Ne spominju se ni imena eventualnih novih kandidata za napuštanje Vlade, pored onih sedam-osam koja se vrte već mjesecima, s tim da se za taj krug sve uvjerljivije kvalificira i Ivan Paladina, tek imenovani ministar graditeljstva, prostornog uređenja i obnove, zbog novinarskih otkrića o porijeklu njegove enormne privatne imovine. Prema onome što dolazi iz izvora bliskih vrhu HDZ-a, premijeru najveće muke zadaju pozicije Marija Banožića, ministra obrane, i Nataše Tramišak, ministrice regionalnog razvoja i fondova EU-a. Što se tiče Banožića, premijer bi ga najradije zadržao na sadašnjoj funkciji, jer mu je ovaj slijepo odan i jer ne želi da ispadne kako je popustio zahtjevima Zorana Milanovića, ali naprosto nema argumenata za takvu odluku, uključujući i izrazito neraspoloženje javnosti prema Banožićevom ostanku u Vladi. S ministricom Tramišak situacija je obrnuta: nju bi Plenković rado smijenio, jer joj je politički zaštitnik Ivan Anušić, Plenkovićev najozbiljniji unutarstranački oponent, no nedostaje mu kvalitetnih i konkretnih argumenata za takav potez.