U srijedu navečer, u 21 sat, na portalu tjednika Novosti, emitirali smo drugu epizodu serijala Kodex Al Jazeera televizije pod nazivom "Teret Mirka Graorca". Novinar Branimir Zekić više mjeseci snimao je jednosatni dokumentarac o nepravdi počinjenoj Mirku Graorcu koji se prikazao na toj televiziji.

Da podsjetimo, Graorac je do rata bio prometni policajac, koji je sa suprugom i djecom živio u Splitu. Početkom 1992. otišao je u rodne Bajince, u Bosnu i Hercegovinu, kako bi njegovao bolesne roditelje. Nakon njihove smrti, u ratnim okolnostima na jedvite jade uspio se preko Srbije i Mađarske 1994. godine vratiti u Split.

Više od godinu dana nakon povratka, policija mu kuca na vrata, odvodi ga na saslušanje, danima biva premlaćivan, a Državno odvjetništvo u Splitu protiv Graorca podiže optužnicu za ratni zločin, tereteći ga da je bio zapovjednik vanjske straže u logoru Manjača, te da je fizički zlostavljao zarobljenike i drugima izdavao naredbe da ih zlostavljaju.

U dva sudska postupka Graorac je osuđen najprije na 20, a potom na 15 godina zatvorske kazne. Međunarodna organizacija Amnesty International, koja je pratila suđenja, imala je brojne primjedbe na pristranost postupka i sprečavanje Graorčeve obrane da dokaže njegovu nevinost. Osim svjedočenja nekolicine civila i pripadnika hrvatskih formacija, koji su bili zarobljeni u Manjači, do danas ne postoji nijedan materijalni dokaz da je Graorac u ratu bio zapovjednik logorske vanjske straže.

Novinar Al Jazeere Branimir Zekić je u višemjesečnom istraživanju došao do novih svjedočenja zarobljenika Manjače, koji su spremni u novom postupku potvrditi da su svjedoci optužbe iznosili lažne iskaze. Graorac i dalje, više od 25 godina nakon hapšenja, tvrdi da je nevin i da je žrtva montiranog političkog procesa, dok svjedoci optužbe o "slučaju Graorac" odbijaju govoriti.

- Do ideje da snimam dokumentarni film o Mirku Graorcu zapravo sam došao sasvim slučajno. Na YouTubeu sam pregledavao materijale o nekim drugim presudama za ratni zločin u BiH i kao jedna od poveznica pojavio se Graorčev slučaj. Priča me odmah zaintrigirala, pamtim je u magli s naslovnica Slobodne Dalmacije iz sredine devedesetih kad je intenzivnom medijskom kampanjom i prije početka suđenja stvoren dojam da je Mirko Graorac ratni zločinac iz logora Manjača. Odluku da krenem snimati priču donio sam nakon dugog razgovora s predsjednikom Građanskog odbora za ljudska prava Zoranom Pusićem. Graorčevim se slučajem bavi zadnjih dvadeset godina i kroz godine je prikupio tisuće stranica dokumenata, na osnovu kojih je ne nedvosmisleno utvrdio da je Graorac osuđen nevin – kaže Zekić za Novosti.

Definitivnu odluku da krene u snimanje donio je nakon iščitavanja pravomoćnih presuda u kojima je Graorac najprije osuđen na dvadeset, a potom na petnaest godina zatvora. Prema njegovim riječima, presude su obilovale proturječnim iskazima svjedoka optužbe, nigdje nije bilo ni jednog materijalnog dokaza da je Graorac zaista bio na Manjači, a obrana je sustavno sabotirana u dovođenju svjedoka koji bi tome posvjedočili.

- Naravno da me dodatno intrigiralo što Graorac i danas, dvadeset godina nakon presude tvrdi da je nevin i o tome želi govoriti javno, dok su svjedoci optužbe zbog čijih je iskaza osuđen - bježali od kamere. Bio mi je to dodatni motiv da dođem do novih svjedoka koji su na Manjači bili u vrijeme za koje se Graorca teretilo. Sa svakim novim svjedokom bio sam uvjereniji da je Graorcu proces namješten. Danas u to nemam nikakve dvojbe, što će se, vjerujem, vidjeti u priči Al Jazeere Kodex – kazao je Zekić.

Novosti su više puta pisale o nepravdi napravljenoj Graorcu koji je još 1964. godine, kao 22-godišnjak, došao raditi u Split da bi 29. travnja 1995. godine bio pritvoren u centru SZUP-a, kako se tada zvala tajna služba.

"Tukli su me cijeli dan, bio sam sav modar i u krvi. Maleš me tjerao da pjevam “Juru i Bobana”. Sljedećeg dana, odveden sam kod istražnog suca B. Jurišića, ali on me vratio na Katalinića brig. Tukli su me ponovno cijeli dan i ja nisam znao kako se neke od tih osoba zovu. Tek kasnije, kada me prepoznao Vlado Ugrin, tadašnji šef SIS-a u Splitu, ja sam njega prepoznao kao jednu od osoba, koja me premlaćivala. Iako sam uglavnom morao biti okrenut prema zidu, vidio sam da je Maleš doveo nekog s videokamerom. Uperili su mi pištolj u usta i tjerali da ližem krv, vješali za ruke i tukli me gologa i tražili da priznam da sam u ratu u BIH-u bio na srpskoj strani. Ja sam ponavljao da nisam bio ni u kakvom ratu. Jedan policajac, kojeg nisam znao, govorio mi je da će mi tu noć ubiti ženu i sina i silovati kćer. Te noći Maleš dovodi u moju ćeliju nekoliko ljudi i kaže: ‘Pogledaj dobro! Pogledaj dobro!’ Među njima je bila osoba za koju sam kasnije saznao da se zove Žarko Tole…”, izjavio je na suđenju 17. travnja 1996. Tek nakon mučenja, Graorac dolazi pred istražnog suca, gdje saznaje da je u ljeto i jesen 1992. zapovijedao vanjskom stražom logora Manjača, premda – kako je i rekao na suđenju – na Manjači uopće nije bio, a sve to uz jaku medijsku podršku HTV-a i Slobodne Dalmacije koja je donosila i ovakve naslove: "U Manjači zločinac, u Splitu dragi susjed"…

Graorac na suđenju tvrdi kako nikada nije bio u Manjači, koja je od njegova sela udaljena sedamdesetak kilometara zračne linije, te da bi i njegovi susjedi, koji su bili spremni svjedočiti, uočili da ga nema u Bajincima; međutim, u uzavreloj medijskoj atmosferi, a i s nedovoljnom potrebom da pošteno sudi jednom bosanskom Srbinu, suci ne dopuštaju dolazak svjedoka obrane iz BIH. Odbijen je i iskaz člana banjolučkog HDZ-a, koji je trebao potvrditi da je Graorac tražio njegovu pomoć da se vrati u Split, nakon smrti roditelja. Sud nije imao nijedan materijalni dokaz da je Graorac bio u logoru.

Usprkos svemu, Mirko Graorac je odslužio kaznu. I dalje tvrdi da je nevin i traži da se to službeno potvrdi.