Već 880 dana, ili gotovo dvije i pol godine, građani i građanke ne mogu se slobodno prošetati Markovim trgom niti se približiti zgradama Vlade, Sabora i Ustavnog suda. Na snazi su i dalje mjere uvedene 12. listopada 2020., na dan kada je 22-godišnji Danijel Bezuk iz automatske puške zapucao po Banskim dvorima, ranio jednog policajca i potom si oduzeo život. Na Markov trg, koji je opasan metalnim ogradama, otad mogu samo saborski zastupnici, članovi Vlade, ostali funkcioneri te njihovi vozači i pomoćnici, a javna površina, preko koje su ranije milili turisti, sada je prenamijenjena u elitni parking. Ostali smrtnici mogu joj prići jedino preko policijskih punktova, i to pod uvjetom da su stanari okolnih zgrada ili za to imaju neki drugi opravdani razlog.
Kako su ujesen 2020. objasnili iz MUP-a, "cilj i svrha uspostavljenih mjera osiguranja i zaštite je prevencija sigurnosnih prijetnji, otklanjanje različitih oblika ugrožavanja i odbijanja napada na štićene osobe, objekte i prostore", uz napomenu da će ograničavanje pristupa i kretanja trajati sve dok se "ne postignu uvjeti za uvođenje trajnijeg osiguranja". Pozivajući se na procjene Sigurnosno-obavještajne agencije, vlast je čitavom trgu, ujedno i sjedištu najviših državnih institucija, dodijelila oznaku štićenog prostora prve kategorije. Javnosti pritom nikada nisu objašnjeni razmjeri i priroda opasnosti od novih napada koji se spominju u SOA-inoj procjeni, upozoravaju iz Gonga, udruge koja je u više navrata zatražila ponovno otvaranje te javne površine. Posljednji put to su učinili prije nekoliko dana putem apela upućenog premijeru Andreju Plenkoviću i ministru unutarnjih poslova Davoru Božinoviću koji je supotpisalo dvadesetak organizacija civilnog društva.
Dok je Markov trg zatvoren ogradama, sjednice Vlade održavaju se u NSK-u, gdje ne postoje tako snažne sigurnosne mjere. Zato se pitamo je li stanje sigurnosti zaista tako ugroženo da zahtijeva ovakve mjere koje zadiru u temeljna prava na slobodu okupljanja – veli Oriana Ivković Novokmet
- Ukoliko i dalje postoji ozbiljna opasnost za život ljudi, javnost o tome treba biti informirana. Međutim, nikada nismo dobili adekvatno objašnjenje. U veljači ove godine na Gongov upit iz SOA-e su odgovorili da je posljednja sigurnosna procjena provedena u studenom 2022. Nisu otkrili njene detalje, ustvrdivši da je riječ o klasificiranim podacima koje je SOA poslala na odgovarajuću adresu u MUP-u. A iz MUP-a nam, mjesec dana nakon upita, nisu potvrdili čak ni postojanje nove sigurnosne procjene - govori Oriana Ivković Novokmet, izvršna direktorica Gonga.
Dodaje da vladajući moraju pronaći način kako da dužnosnicima zajamče sigurnost, a istovremeno ne ugroze demokratska prava građana.
- Dok je Markov trg zatvoren ogradama, sjednice Vlade istovremeno se održavaju u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, gdje ne postoje tako snažne sigurnosne mjere. Zbog toga se s pravom pitamo je li stanje sigurnosti zaista tako ugroženo da zahtijeva ovakve mjere koje zadiru u temeljna prava na slobodu okupljanja - veli Ivković Novokmet.
Iako je javna okupljanja na Markovom trgu i dalje moguće prijaviti, vlast u tome obeshrabruje građane, na različite načine otežava organizaciju prosvjeda na mjestu na kojem su ključne demokratske institucije i tako već dvije i pol godine ozbiljno ograničava njihovo Ustavom zagarantirano pravo na okupljanje, kaže izvršna direktorica Gonga. Primjerice, policija je za prosvjede održane na trgu okruženom barikadama do sada oslobađala najviše 400 kvadratnih metara, a na jednom je bilo otvoreno samo 200 kvadrata.
Oriana Ivković Novokmet (Foto: Goran Stanzl/PIXSELL)
Pritom za sve prosvjede vrijedi ona "daleko od očiju, daleko od srca", tumači nam Sara Lalić, programska voditeljica Centra za mirovne studije, i dodaje da je temeljni smisao prava na javno okupljanje kolektivno komuniciranje određene poruke političkim i drugim akterima koji odlučuju o nekom pitanju u javnom prostoru.
- Upravo je taj fizički prostor, odnosno lokacija, nekada i ključ komunikacije, i zato postoji i pravno načelo da država mora osigurati da se prosvjedi održavaju na prostorima gdje ih njihov adresat može vidjeti i čuti. Zbog toga je bitno da građani mogu prosvjedovati baš na Markovom trgu, gdje je sjedište Vlade i Sabora, koliko god pojedini saborski zastupnici ne žele čuti kritike na svoj rad i koliko god to šteti slici Hrvatske kao zemlje kojom teku med i mlijeko, a koju se Plenković trudi odaslati u svijet. Istina, bolno je direktno čuti kritike na svoj rad, ali to je svima koji zasjednu u fotelje na Markovom trgu u opisu posla - govori Lalić.
Do zaključenja ovog broja Novosti nisu nam iz Vlade i MUP-a odgovorili planiraju li u skorije vrijeme Markov trg ponovno otvoriti za javnost. No aktualnom premijeru i njegovoj sviti jedno se mora priznati – odlukom da građanima i doslovno ograniče pristup ključnim institucijama vlasti ostali su dosljedni HDZ-ovoj politici. A ona se po pitanu javnih okupljanja od 1990-ih naovamo temelji na jasnom principu: kada su na poziciji, zatiru svaku mogućnost pobune na Markovom trgu, a kada su u opoziciji, s njega (ne)posredno zazivaju državni udar.
Upravo je fizički prostor, odnosno lokacija, nekada i ključ komunikacije, i zato postoji pravno načelo da država mora osigurati da se prosvjedi održavaju na prostorima gdje ih njihov adresat može vidjeti i čuti – ističe Sara Lalić
Riječima sindikalista koji su 1990-ih organizirali masovne prosvjede, za vrijeme Franje Tuđmana na Markov trg se nije moglo ni pomisliti. Uoči najave bilo kojeg većeg događaja sve ulice koje vode do središta Gornjeg grada bile su blokirane. U veljači 1996. godine 70-ak članova Sveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) uputilo se prema toj zabranjenoj zoni na pregovore o plaćama. Njihova šetnja bila je praćena policijskim patrolama i policajcima u civilu koji su, po već ustaljenom modelu, sindikalce zaustavili na Kamenitim vratima, podsjeća portal Radnička prava. SSSH je zbog toga podnio kaznenu prijavu protiv tadašnjeg načelnika PU zagrebačke – Tomislava Karamarka. Sličan scenarij ponovio se 1999., kada se na stotine radnika Name i Budućnosti pokušavalo probiti na Gornji grad pod izlikom odlaska na jutarnju misu. U tom slučaju povorka je zaustavljena na vrhu Radićeve.
Sindikati su prvi put na Markov trg došli u vrijeme koalicijske vlade Ivice Račana, kada je na snagu stupio novi Zakon o javnom okupljanju. Uskoro su imali priliku vidjeti kako njegove odredbe funkcioniraju u praksi: zbog masovnih otpuštanja u policiji i najave daljnjih reformi u tom sektoru, pod prozre im se sjatilo dvjestotinjak bivših policajaca. Podržale su ih sve desne stranke predvođene HDZ-om, u nadi da će na valu socijalnog nezadovoljstva isprovocirati prijevremene izbore i tako se vratiti na vlast. "Na Markovom trgu se taborilo godinu i pol dana. Tada su ih HDZ-ovci hranili, a prosvjednici su tom hranom gađali premijera i članove Vlade", prisjetila se svojevremeno Ingrid Antičević-Marinović, ministrica u Račanovoj vladi.
Čim je HDZ na narednim parlamentarnim izborima došao na vlast, ponovno je uvedena zabrana prosvjedovanja na Markovu trgu. Tadašnji premijer Ivo Sanader obrazložio ju je "potrebom jačanja mjera sigurnosti nakon 11. rujna 2001. godine", a sve se dogodilo nakon višemjesečnog kampiranja radnika propale mesne industrije Sljeme pred Banskim dvorima i hapšenja odbjeglog Ante Gotovine, zbog čega je dio prosvjednika zgradu Vlade zasuo kamenjem.
Sara Lalić (Foto: Marko Lukunić/PIXSELL)
Prve izmjene Zakona o javnom okupljanju donesene su u srpnju 2005., kada je uvedena odredba prema kojoj se brane javni prosvjedi na udaljenosti manjoj od sto metara od objekata u kojima su smješteni ili zasjedaju Sabor, Vlada, Ustavni sud i predsjednik Republike. Te je izmjene Ustavni sud u studenom iste godine ukinuo, ali samo zbog formalnih razloga, jer nisu donesene potrebnom većinom glasova u Saboru. Ubrzo je HDZ-ova većina ponovno izglasala istovjetnu zabranu koja je ostala na snazi sve do 2012. i koju je i sama prekršila u nekoliko navrata: organizacijom skupova na Markovom trgu u povodu dolaska američkog predsjednika Georgea W. Busha i predsjedničke inauguracije Ive Josipovića. U tih sedam godina pokrenuto je više prekršajnih postupaka protiv onih koji su se nekako uspjeli probiti do zabranjenog trga. Među njima su bili aktivisti i aktivistkinje građanske inicijative Matija Gubec.
- Iz tog vremena sjećam se sit-ina pred Kamenitim vratima na dan kada je stupio na snagu restriktivni Zakon o javnom okupljanju pod mimikrijom borbe protiv terorizma. Sjećam se zbunjenih policajaca koji su i sami bili živčani i stisnuti jer im je zabrana djelovala naprasno. Najviše se sjećam otpora na ulici, i to u vidu hommagea akcijama inicijative Svaruna za slobodu govora iz kasnih 1980-ih, poput "Čovječe, ne ljuti se" sa živim igračima: građaninom, policajcem, političarom i sucem, na mjestu gdje je prema legendi i pogubljen Matija Gubec, naš pučki borac za pravice. I stranih turista koji su nas pritom fotografirali potpuno nesvjesni da su u tom trenutku oni jedini koji se slobodno šeću trgom koji je simbol građanskih sloboda naše zemlje - govori Marina Škrabalo, borkinja za ljudska prava koja je bila aktivna u spomenutoj inicijativi.
Škrabalo ističe da se svaka vlast u nekom trenu boji javnosti i da "stranka koja je toliko često obnaša mora da je taj angst doživjela više puta, u različitim intenzitetu".
- Strah od javnosti odavno je poznat kao pokazatelj autoritarnih tendencija režima, pa bi tako HDZ, u svrhu vlastitog političkog zdravlja, baš kao i svaka druga stranka u toj poziciji, trebao predano nadzirati svoj puls straha od javnosti, a to znači i medija, želi li ostati – i to vjerodostojno – na kolosijeku europske demokratske vladavine – kaže Škrabalo iz inicijative Matija Gubec, čiji su aktivisti udruženi s Nezavisnim hrvatskim sindikatima svojevremeno podnijeli prijedlog za ocjenu ustavnosti sporne odredbe zakona iz Sanaderove ere.
Marina Škrabalo (Foto: Marko Prpić/PIXSELL)
Ustavni sud ju je ukinuo 2011., ali s rokom odgode od godinu dana. Iako je civilno društvo zagovaralo potpuno ukidanje ograničenja prosvjedovanja na Markovom trgu, vlada Zorana Milanovića na kraju je donijela izmjene i dopune Zakona o javnom okupljanju koje propisuju maksimalan broj sudionika prosvjeda (1500), udaljenost od zgrade Vlade, Sabora i Ustavnog suda (deset, odnosno 20 metara), vrijeme održavanja prosvjeda (od 8 do 22 sati), pa čak i trasu dolaska prosvjednika. Međutim, ni sve to nije spriječilo branitelje iz Savske da u proljeće 2015. okupiraju Markov trg te da se nakon spomenuta 22 sata i dolaska interventne policije zabarikadiraju u crkvu. U isto vrijeme, njihovi drugovi koji su ostali u šatoru ispred Ministarstva branitelja iznijeli su na ulicu plinske boce i prijetili detonacijama.
- Tadašnja SDP-ova vlada predlagala je i strože uvjete, tako da ne bih rekla da je ukidanje zabrane bila njihova zasluga. Oni su ove odredbe morali liberalizirati jer je tako odredio Ustavni sud i upravo zahvaljujući njima imamo neopravdana ograničenja, koja bi bila još gora da nisu naišli na pritisak javnosti i civilnog društva. Pritom moram naglasiti da se zakonom može propisati ograničenje prava na javno okupljanja, ali samo ako je to nužno radi zaštite sloboda i prava drugih ljudi, pravnog poretka, javnog morala i zdravlja, i tad ta ograničenja moraju biti proporcionalna cilju koji se želi postići. Mislim da izmjene zakona iz 2012. taj test nisu prošle, odnosno da su zakonska ograničenja neopravdana - kaže Sara Lalić.
Utoliko su, dodaje ona, još i gora ograničenja nametnuta ujesen 2020. Ona, objašnjava programska voditeljica CMS-a, nisu definirana zakonom, a donesena su temeljem netransparentnih ili u najmanju ruku javnosti dubiozno predstavljenih sigurnosnih pokazatelja.
- U teoriji, danas imamo neograničene mogućnosti za komunikaciju svojih nezadovoljstava i zahtjeva: od institucionalnih mehanizama poput konzultacija sa zainteresiranom javnošću, preko raznih medija, pa do društvenih mreža. No znamo i koliko su postojeći mehanizmi participacije pro forma, koliko su mainstream mediji pod utjecajem privatnih i političkih interesa i koja su sve ograničenja društvenih mreža. Fizički javni prostor zato je ponekad jedini stvarni medij za direktno prenošenje poruka prema onima koji drže političku moć i donose odluke u naše ime. Umjesto toga, Markov trg je od simbolički i politički najvažnijeg javnog prostora u zemlji prenamijenjen u parking crnih limuzina. Ironično, možda upravo to najbolje ocrtava odnos vlasti prema javnom dobru zadnjih nekoliko desetljeća - zaključuje Sara Lalić.
