Na desetke organizacija i pojedinaca iz Hrvatske i regije otvorenim pismom podržalo je ‘Zarez’, dvotjednik za kulturu, čiji je nastavak izlaženja ovih dana doveden u pitanje. Pismo prenosimo u cijelosti:
Na Trgovačkom sudu u Zagrebu održano je u srijedu, prvog aprila – baš kao u lošoj šali – prvo ročište u kojem Državno odvjetništvo u ime države traži povrat 1,2 milijuna kuna za financiranje ‘Zareza’, dvotjednog časopisa za kulturu i društvena zbivanja u 2012. i 2013. godini zbog optužbi za sukob interesa na račun sada već bivše ministrice kulture Andree Zlatar Violić. Kao što je na održanom ročištu istaknuo odvjetnik Druge strane – nakladnika ‘Zareza’, ovaj se predmet ne može svoditi isključivo na pravno pitanje. Pogotovo ne onda kada se radi o mrtvom slovu na papiru, kao što je slučaj s pozicijom bivše ministrice u ‘Zarezu’. Činjenica da Andrea Zlatar Violić nije bila izbrisana iz službenih dokumenata ‘Zareza’ stvar je obične indolencije, a ne kakve eventualne materijalne koristi koju bi bivša ministrica imala od rada ove firme. Pravni epilog te indolencije doznat ćemo po okončanju sudskog slučaja. U međuvremenu, želimo podsjetiti na nekoliko činjenica koje se u medijskom izvještavanju o tom slučaju uporno, tendenciozno i maliciozno prešućuju, vjerojatno zato što se ne uklapaju u standardne senzacionalističke konstrukcije o krađi, korupciji i parazitiranju na državnom budžetu.
Časopis već godinama posluje jedva držeći glavu iznad vode. Suvlasništvo u ‘Zarezu’ stoga je prije svega suvlasništvo u dugovima i u besplatno doniranom radu redakcije i brojnih autora. Pokrivaju se tek osnovni troškovi koji se u prvom redu svode na troškove računovodstva i tiskanja. Tako se prošlog četvrtka, 27. ožujka 2015., nakon 16 kontinuiranih godina i 404. broja, ostvario najgori scenarij na koji je redakcija ‘Zareza’ višestruko upozoravala na svojim stranicama, te se časopis po prvi puta nije pojavio na kioscima. Razlog tome je kroničan nedostatak novca. Unatoč tome što su u siječnju ove godine napokon uspjeli podmiriti cjelokupni dug tiskari ‘Slobodne Dalmacije’, za financiranje sljedećih otisnutih brojeva opet nije bilo sredstava. Još jedne novine upisale su se tako u popis poslovnih partnera s kojima je rizik poslovanja postao prevelik. Vijest o prekidu šesnaestogodišnjeg kontinuiteta jedne kulturne institucije u medijima, međutim, nije dobila ni približno toliko pažnje kao što će, nekoliko dana kasnije, dobiti vijest o novom nastavku sudske trakavice. Eventualno je bila nadopisana uz nju, kao manje-više nevažna fusnota. Takav prikaz nesumnjivo odgovara dominantnoj hijerarhiji kulturnih i medijskih tema, hijerarhiji protiv koje se ‘Zarez’ sa svojih marginalnih pozicija od samoga početka borio. Kao što je, u javnom istupu nakon neizlaženja broja, upozorilo uredništvo časopisa: ‘Usprkos činjenici da neizlaženje ‘Zareza’ naizgled koincidira s preslagivanjem snaga u Ministarstvu kulture, o poveznicama između dva događaja može se govoriti isključivo osvrnemo li se na širi plan: sektor kulture je i dalje marginaliziran, podfinanciran, narušen tržišnom logikom unutar koje ne može funkcionirati i obilježen krajnjom nesigurnošću kako svojih proizvoda, tako i svojih radnika.’
Zašto smatramo da je takav, podfinanciran i marginalan ‘Zarez’ ipak značajan? Zato što je u dugom vijeku izlaženja odradio iznimno važan dio posla u afirmiranju mladih, neafirmiranih autora koji su često donosili nove perspektive, uviđali nove momente u kritičkoj teoriji i kulturnim praksama te ih uvodili u medijski mainstream. Jednim dijelom i zbog nedostatka financiranja te mogućnosti plaćanja honorara autorima, a drugim dijelom zbog toga što je ‘Zarez’ prepoznao važnost otvorenosti kulturnog polja, trudio se otvarati prostor različitim diskursima unutar jednog medijskog okvira preispitujući govor u kulturi stavljanjem kulturnih djelatnosti u kontekst društvenih fenomena, javnih politika i općedruštvenih kretanja. Kao što sami kažu: oblikovanje vrsnih autora s društveno-humanističkom pozadinom zahtijeva iscrpan i dugotrajan rad s urednicima koji odvajaju vrijeme kako bi stilski i sadržajno radili na edukaciji budućih radnika u medijima, unatoč aktualnoj medijskoj krizi.
Za opstanak medija poput ‘Zareza’ koji ne podliježu profitnoj logici te koji nisu i nikad neće biti komercijalno isplativi nužno je javno financiranje. Također, kriza kroz koju prolazi ‘Zarez’ nije ni po čemu kriza u kojoj se nalazi samo ‘Zarez’: prodaja i oglašavanje, kao i broj novinarskih radnih mjesta u hrvatskim su se medijima zadnjih godina doslovce prepolovili. Uzme li se u obzir da država raznim oblicima subvencija poput snižavanja PDV-a i koncesijskih naknada te omogućavanjem predstečajnih nagodbi, olakšava poslovanje komercijalnim i profitabilnim medijima, može se zaključiti da financiranje ‘Zareza’ ali i ostalih medija trećeg sektora nije nikakav hir aktualne vlasti, nego javna potreba i nužnost, želimo li i dalje imati medije koji služe informiranju i educiranju javnosti, a ne samo proizvodnji jeftinog zabavnog sadržaja. Mnogobrojni su primjeri novina koje je ugasilo tržište, hoćemo li sada imati i primjer novina koje je ugasio križarski pohod protiv takozvanog sukoba interesa? ‘Zarez’ je među posljednjim listovima za kulturu, a ujedno i posljednji iz pedesetogodišnje tradicije novina koje su otvarale prostor mladim autorima da bi se oni kasnije mogli afirmirati u mainstreamu, donoseći mu nove teme i žanrove. Tradicija je to koja je počela s ‘Omladinskim tjednikom’, nastavila se ‘Studentskim listom’, ‘Poletom’ te u novije doba ‘Feral Tribunom’ i ‘Arkzinom’, a nadamo se da sa ‘Zarezom’ neće završiti.
Za kraj, još nešto o onome što je ‘Zarez’ dao javnosti, boreći se iz godine u godinu s problemima osnovnog preživljavanja. Davao je prostor nebrojenim grupama, inicijativama, organizacijama, pokretima i manifestacijama koje su često bile medijski gotovo nevidljive. Skoro nijedan oglas za festival, radionicu ili promociju ‘Zarez’ nije naplaćivao, znajući da oni koje promovira rade u podjednako nezavidnim uvjetima. Davao je velike tematske blokove autorima koji nisu imali gdje predstaviti svoje opsežnije projekte. Davao je prostor za prve pjesničke, prozne i dizajnerske pokušaje. Davao je, kada bi zatrebalo, čak i besplatne računovodstvene usluge drugim manjim medijima. Sve je to činio iz temeljnog osjećaja solidarnosti koji se provlačio kao kontinuitet redakcijske politike dok su se uredničke generacije smjenjivale. Nije bilo puno, ali je bilo u skladu s mogućnostima časopisa i onim što se od njega tražilo. Nadamo se da će makar dio onih koji su u prošlih šesnaest godina dobili djelić ‘Zarezovog’ prostora sada iskazati svoju podršku časopisu, neovisno o raspletu sudskog slučaja za koji baš nikakvu odgovornost ne snose oni koji svojim radom omogućuju njegovo postojanje.
Popis potpisnika pisma solidarnosti možete pročitati ovdje.
