Ankica Tuđman, rođena Žumbar 1926. godine, supruga prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, umrla je u četvrtak u 97. godini. Tim povodom iz njezinih medijskih istupa i knjige „Moj život s Francekom“ (Večernji list, Zagreb, 2006.) izdvojili smo pojedine dijelove u kojima govori o životu s Tuđmanom, političkim razmišljanjima, stavovima o novinarstvu, putovanjima kao i, naravno, aferi s imovinskom karticom, među kojima, za početak, izdvajamo onu čuvenu: "Voljela bih da svi u Hrvatskoj budu sposobni kao moja djeca!"
O upoznavanju
"Šef Personalnog odjela u Čazmi bio je major Franjo Tuđman. Čim sam stigla, uputili su me k njemu. Ušla sam u sobu, predstavila se i čekala. On me odmjerio od glave do pete pa sam zbunjena sagnula glavu jer na takvu otvorenost nisam navikla. Učinilo mi se da tišina koja je zavladala sobom nakon mog predstavljanja predugo traje. Pomislila sam, možda mu ostavljam loš dojam, ali opet način na koji me pogledao nije bio odbojan. Konačno je smirenim, ali odlučnim glasom, koji je otkrio da je riječ o ozbiljnoj i odgovornoj osobi, upitao: 'Da li znaš pisati na stroju?'"
(Knjiga „Moj život s Francekom“ 2006.)
O vađenju iz zatvora
"Poštovani i dragi druže Tito, nadam se da će ovo moje pismo stići u Vaše ruke, no znajući za Vašu prezauzetost ja Vas unaprijed molim da nađete toliko vremena da ga pročitate, jer Vi ste jedini čovjek kojemu se, u ovoj za mene najtežoj situaciji u životu, mogu obratiti, koji će me razumjeti i koji će mi htjeti pomoći i pružiti zaštitu... "
(Pismo Josipu Brozu Titu 1972.)
O hajci na obitelj
"Eto, druže Tito, to je ukratko povijest jedne partizanske revolucionarne obitelji koja je nesebično žrtvovala sve svoje snage u ratu i poslije njega za dobrobit svoje domovine, a čijeg supruga i oca se danas optužuje kao kontrarevolucionara, a mene poziva sekretar partijske organizacije Radio-televizije Zagreb gdje radim već osam godina i kaže da se drugovi čude kako to da ja još uvijek radim, a na moj upit tko je postavio to pitanje odgovara SUBNOR Zagreba, i da bi 'briga' za moju obitelj bila potpuna, te hajke nije pošteđen ni moj najstariji sin Miroslav (član SKJ od 18. godine) koji je otpušten s posla iz časopisa 'Pitanja' gdje je bio glavni i odgovorni urednik."
(Pismo Josipu Brozu Titu 1972.)
O skromnosti
"Po mojem mužu treba imenovati Markov trg."
(Jutarnji list, 2006.)
O aferi sa skrivanjem imovine
"Ankica Lepej bila je oruđe u nečijim rukama, a mediji su jedva dočekali da lažnim napadima na obitelj Tuđman podignu nakladu svojih listova."
(Knjiga „Moj život s Francekom“ 2006.)
O aferi još malo
"Nikakav, podvlačim, nikakav drugi novac na mom računu nije bio niti jest. Na tekućem računu je moja mirovina."
(Večernji list, 1998. godina)
I još malo
"A što onda drugo reći nego da su grubi i niti jednom jedinom činjenicom argumentirani napadaji vezani za ispunjenje imovinske kartice mojeg supruga najblaže rečeno nedobronamjerni"
(Večernji list, 1998. godina)
O (ne)snalaženju
"Da sam nešto htjela skriti, mogla sam novac oročiti pod šifrom ili ga uložiti u banci u inozemstvu."
(Knjiga „Moj život s Francekom“ 2006.)
O taštini
"Na svom tradicionalnom natječaju za ženu godine časopis Glorija, koji je također u vlasništvu EPH i Nine Pavića, među deset žena objavio je moj ime i ime Ankice Lepej. Čim je anketa počela, rekla sam Seki: 'Vidjet ćeš, Ankica Lepej prva, a ja zadnja.' Kao što je unaprijed dogovoreno, Ankica Lepej proglašena je ženom 1998. godine, a ja sam 'počašćena odličnim zadnjim mjestom.'
(Knjiga „Moj život s Francekom“ 2006.)
O mrziteljima Hrvatske
"Oni koji ne vole Hrvatsku i pišu neistine od samog početka njezine samostalnosti pokušavaju krivotvoriti povijest."
(Večernji list, 2006. godina)
O kadroviranju
"Moj je suprug, i kao prvi hrvatski predsjednik, a i prije, radeći u drugim institucijama, u suradnicima tražio ono pozitivno, ne odbacujući nikoga. Ako je smatrao da bi u drugoj osobi mogao naći bolje rješenje u radu za dobrobit Hrvatske, birao je nove suradnike, a njihovim prethodnicima povjeravao je poslove za koje je smatrao da ih mogu obavljati."
(Večernji list, 2006. godina)
O zaslugama
"Postoje oni koji negiraju zasluge predsjednika Tuđmana pa govore da je zaslužan hrvatski narod, a ne dr. Tuđman."
(Večernji list, 2006. godina)
O imenu stranke
„Kao prvo, možda naziv stranke nije najsretnije rješenje. Ne sviđa mi se zbor, nekako mi je previše kruto."
(Knjiga „Moj život s Francekom“ 2006.)
Još o kadroviranju
"Suprug mi je poslije osnivanja HDZ-a rekao: 'Ti si drugi član po redu'."
(Večernji list, 2006. godina)
O savjetovanju
"Da još uvijek treba moju podršku, uvjerila sam se kad je počeo kući donositi govore tražeći moje mišljenje. (…) Tako sam od suradnika na rukopisima postala savjetnik u kući i osoba koja mu je iskreno govorila što se događa 'iza scene' ili kako to izgleda u očima građana."
(Knjiga „Moj život s Francekom“ 2006.)
O podmetanju
"Ne želim se više opravdavati jer nemam zašto. Svi sponzori uplaćuju novac za djecu direktno na žiroračun Humanitarne zaklade, a za isplatu djeci imaju pravo potpisa samo tajnica Zaklade."
(Večernji list, 1998. godina)
O oduševljenosti
"Predsjednikov govor bio je fantastičan. Stajala sam na pozornici na splitskoj rivi gledajući u narod koji uzvikuje 'Franjo, Franjo' i pitala se kako mu uspijeva držati takve govore s jasnim tijekom misli, bez prekida."
(Knjiga „Moj život s Francekom“ 2006.)
O podmetanju (II)
"Upravo sam pročitala tvoje izlaganje. Dobro si govorio. Previše ti podmeću to dijeljenje Bosne, ne vide činjenice, nego samo ono što im odgovara."
(Knjiga „Moj život s Francekom“ 2006.)
O Haaškom sudu
"I Haag prijeti i optužuje. Željeli bi te pritvoriti isti oni koji su ti sudili u Jugoslaviji, ali sada, eto, imaju i međunarodnu pomoć. Što je previše, previše je – komentirala sam novinske članke. (…) Zgrozio bi se da može vidjeti što se nakon njegove smrti događa s Haagom i kako se hrvatske vlasti ponašaju. Moj je suprug upozoravao na haaške kuhinje i duboku povezanost toga suda s politikom u svijetu."
(Knjiga „Moj život s Francekom“ 2006.)
O obitelji i biznisu
"Danas slobodno mogu reći da im je u radu više smetalo što im je otac i djed bio predsjednik Hrvatske jer ih se u svakom poslovnom kontaktu nastojalo onemogućiti."
(Knjiga „Moj život s Francekom“ 2006.)
O novinarstvu
"Ti isti novinari, koji su bili režimski i napadali te u jugoslavenskim novinama, i danas su glavni, pa što se onda može očekivati. Naslušala sam se njihovih laži i vrijeđanja, ali žao mi djece i unučadi. Pogledaj kako Dejana i Sinišu razvlače. Ozbiljno ti kažem, trebali biste imati barem jedne objektivne hrvatske novine u svojim rukama, u kojima možeš i odgovoriti na besramne laži i uvrede - lamentirala sam dok me Francek pozorno slušao. (…) Ti si jednostavno nepopravljivi optimist i idealist i zato ti sve ovo badava govorim. Za dobra primanja, a bez morala, takvi novinari učinit će sve."
(Knjiga „Moj život s Francekom“ 2006.)
O teškom životu
"Moj suprug ode u Ured već iza 8 sati ujutro, a kratko iza njega i ja u Zakladu. Vraća se kasno uvečer, a i ja sam također zaokupljena zakladinim poslovima praktički cijeli dan. Ono malo što se vidimo ne uspijemo porazgovarati niti o obiteljskim pitanjima, a kamoli da bismo razgovarali o mojem ili njegovom poslu. Ono što je vezano za događaje dana ili politiku doznam iz središnjeg TV Dnevnika koji jedino redovno pratim."
(Večernji list, 1998. godina)
O teroru
"Zar hrvatski branitelji nemaju ista prava kao i svi drugi građani?"
(Večernji list, 2006. godina)
O jezičnim pitanjima
"Prevoditeljica me pogledala i upitala: 'Oprostite, gospođo Tuđman, što je riža?' Tada sam shvatila da je ona prevoditeljica srpskog jezika na kineski, pa sam joj prevela s hrvatskoga na srpski: 'Riža je pirinač'. I onda kažu da su hrvatski i srpski jezik jednaki."
(Knjiga „Moj život s Francekom“ 2006.)
O Seki
"Iz zrakoplova bismo uletjeli u hotel. Odmah sam morala raspakirati suprugovu prtljagu, jer se trebao presvući za susret koji bi obično počinjao za deset-petnaest minuta. U isto vrijeme trebala sam se i sama spremiti – presvući, počešljati, urediti. Zato sam tražila da na tim putovanjima uz mene bude Seka, jer je ona istodobno pripremala sve i meni i sebi. Mnogi su kritizirali prisutnost moje kćeri na tim putovanjima, ne znajući, ili bolje reći ne želeći znati zašto i ona putuje. (…) Ne znam bih li mogla imati bolju pratilju od svoje energične, brze i snalažljive kćeri."
(Knjiga „Moj život s Francekom“ 2006.)
O prozračnosti
"Ne mogu reći da je pomagao u kućanskim poslovima, jer mu to ne bih ni dopustila, ali kad smo imali više gostiju, a samo povremenu pomoć u kući, uvijek je poslije njihova odlaska najprije očistio pepeljare i zračio stan jer nije podnosio miris opušaka, a pomagao mi je brisati čaše, kojih je uvijek bilo napretek."
(Večernji list, 2006. godina)
O principijelnosti
"Vjerojatno je kod mene djelovao i odgoj mojih skromnih i poštenih roditelja. A Francek, kao iznimno principijelan čovjek, bio je rezolutno protiv uzimanja nečijih stvari, makar ti ljudi i nisu više bili živi."
(Knjiga „Moj život s Francekom“ 2006.)
O stambenom pitanju
"Od 1953. godine imali smo dobro riješeno stambeno pitanje. Uselili smo se u drugi, lijepi, veliki peterosobni stan od gotovo 200 četvornih metara u središtu Beograda."
(Knjiga „Moj život s Francekom“ 2006.)
O oduševljenosti (II)
"Francek i ja nismo bili skloni svađama jer oboje smo više od svega voljeli mir u kući i oko nas. (…) Cijenila sam njegove osobine: uvijek je održao riječ, nikad nije kasnio, što je tražio i od drugih, nikoga nije mrzio i nikada nije opsovao."
(Knjiga „Moj život s Francekom“ 2006.)
O financijskoj pismenosti
"U slučaju neke veće kućne investicije, ja sam silno bila protiv kredita, vidjevši u tome svakog mjeseca izdatak više u obliku otplate. Francek me morao uvjeravati da su krediti jedina dobra rješenja u eri velike inflacije kakva je bila."
(Knjiga „Moj život s Francekom“ 2006.)
O urednosti
"Od mladalačkih dana, kao prava Zagrepčanka, uvijek sam pazila da budem uredno i ukusno odjevena i počešljana."
(Knjiga „Moj život s Francekom“ 2006.)
Nije se smjelo, ali …
"I u našem braku od prvih dana, premda je to bilo u komunizmu zabranjeno, poštovali smo katoličku tradiciju te s djecom obilježavali najveće kršćanke blagdane Božić i Uskrs i slavili crkvene imendane."
(Knjiga „Moj život s Francekom“ 2006.)
O papi
"Sjetila sam se tog trenutka svoje pokojne mame, koja je svake nedjelje odlazila u crkvu i znala reći 'da mi je barem jednom otići u Rim i vidjeti papu'. Da je sada živa, bila bi ponosna na mojeg Franceka, koji je, eto, njezinu kćer doveo u Vatikan."
(Knjiga „Moj život s Francekom“ 2006.)
O kulinarstvu
"Gospođa Šušak nas je posluživala i bila vesela kao da nije rodila prije nekoliko dana. Ispričavala sam se što smo je svojim posjetom izvukli iz kreveta. 'Nema kod Hercegovaca odmora za ženu kad rodi. Zar to niste čuli?', šalila se Đurđa. Tek kad su se vratili u Hrvatsku i kad smo se zbližile, priznala mi je kako je imala veliku tremu smatrajući da nije dovoljno dobra kuharica za tako važne goste. A Francek ju je hvalio: 'Đurđa, ručak je bio odličan, a juha posebno dobra. Ankice, uzmi dobra. Ankice, uzmi recept!"
(Knjiga „Moj život s Francekom“ 2006.)
O Maorima, Gregoryu Pecku i kušleku
Ma nisi ti videl kaj se sve dogodilo. Pokušala sam se skriti iza naših da ne uđem u krug pozdravljanja, ali nije mi uspjelo. A onda onaj pretposljednji Maor, umjesto da pritisne svoj nos na moj, on me lepo kušne u usta. Da je bio Gregory Peck, bila bih sretna, al ovak!"
(Knjiga „Moj život s Francekom“ 2006.)
O Hrvatskoj i braku
"Najveći je problem u našem braku Hrvatska, koje se čvrsto utaborila između nas. Otkad te znam, Hrvatska ti je bila i ispred i iznad svega. Kad bi se mogle zbrajati kruške i jabuke, rekla bih da ti je bila ispred svih nas, pa čak i ispred unuka koje jako voliš…"
(Knjiga „Moj život s Francekom“ 2006.)
