Reče, nema tome davno, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić kako je izjava velikog Nikole Tesle o tome da se ponosi srpskim rodom i hrvatskom domovinom lažna, da je to ‘komunistička izmišljotina’.
Reče, ima tome već nekoliko mjeseci, predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović kako ‘Hrvatska i Rumunjska dijele zajedničko iskustvo života iza željezne zavjese’.
Reče, a prošlo je od tada malo manje od pola godine, britanska premijerka Theresa May da je Rusija odgovorna za trovanje bivšeg ruskog obavještajca i njegove kćeri na tlu Britanije, jer ‘drugog prihvatljivog objašnjenja – nema’.
Reče, evo ovih dana, utjecajna američka senatorica kako se Rusija miješala u američke predsjedničke izbore 2016. i kako će se miješati i u izbore za polovicu članova Senata i Predstavničkog doma ove jeseni.
Reče, a ima tome već više od desetljeća, američki ministar vanjskih poslova u Vijeću sigurnosti UN-a da Sjedinjene Države raspolažu neporecivim dokazima o tome kako irački diktator Sadam Husein proizvodi oružja masovnog uništenja koja su opasnost za cijeli svijet.
I reče, prije dobrih osam desetljeća, zloglasni nacistički ministar propagande Joseph Goebbels da sto puta ponovljena laž postaje istinom. Zašto sada Goebbels i kakve on ima veze s ‘velikanima’ našega vremena? Odgovor je jednostavan. Zato što svijet u kojemu živimo funkcionira upravo po receptu nacističkog propagandista. Mi naime živimo u svijetu laži koje prijete da cijeli svijet pretvore u – lažni svijet, u takav u kojemu će laž postati svakodnevna pojava, oprobano i prihvaćeno sredstvo vođenja politike i ubitačni otrov što se putem mainstream medija i golemog broja društvenih mreža (ne svih!) slijeva u mozgove tzv. običnih ljudi, onih što ih malo sofisticiranije nazivamo konzumentima informacija. Proces pretvaranja informacija u dezinformacije, zamjenjivanja povijesnih, na činjenicama i dokazima temeljenih istina s onime što se naziva ‘alternativnim činjenicama’ ili jednostavno fake news, doveden je gotovo do samoga završetka. Građanin ‘obični’, bez obzira na to gdje živio, ali u zemljama zapadne demokracije i u tzv. tranzicijskim zemljama osobito, izvrgnut je plimi informacija i ‘informacija’, zatrpan takvom gomilom efemernih i potpuno nevažnih podataka da se u toj poplavi vijesti (koje to objektivno nisu) ne može više snaći. I ne može razlučiti bitno od nebitnoga, pod pretpostavkom da mu ono bitno već u startu nije prešućeno. Ciljano ga se gura u smjeru estradizacije javnoga prostora, na područje crne kronike i skandala svake vrste, kako bi mu u onome ostatku ‘informativnog kolača’ bilo lakše servirati poluistine, dezinformacije i potpune laži. I kako bi ih on lakše prihvatio kao istinu.
Podastiranje dokaza za izrečeno ili napisano, to pripada nekim drugim, prohujalim vremenima. Odgovornost za izrečenu ili napisanu riječ, to je zaboravljena kategorija, a ako je se netko ipak još sjeti, suočit će se s činjenicom da se ta odgovornost procjenjuje ne po onome što je rečeno ili napisano, nego po tome tko je to rekao ili napisao. Pa će hrvatska predsjednica javno obznanjen poziv na ubijanje novinara jednog internetskog portala proglasiti ‘izražavanjem nezadovoljstva’ pisanjem tog portala (a nezadovoljan je branitelj), baš kao što je nema tome tako dugo prijetnje pripadnicima manjine (srpske, naravno) pripisala onome što oni rade (zlobnici bi rekli: tome što postoje) pa, eto, moraju računati i s takvim reakcijama.
No vratimo se početku ovoga teksta, ostavljajući po strani povijesni revizionizam u odnosu na Drugi svjetski rat, jer to je priča za sebe. Zaključivati valja uvijek na temelju činjenica, a one izgledaju ovako. Primjer prvi: Teslina izjava kako se ponosi srpskim rodom i hrvatskom domovinom nije nikakva komunistička izmišljotina. Ona je autentična, a sadržana je u Teslinom odgovoru na čestitku koju mu je prigodom njegovog 80. rođendana uputio čelnik tada vrlo utjecajne Hrvatske seljačke stranke Vladko Maček. Prvi haesesovac pisao je naime kako mu se obraća ‘kao sinu srpskoga roda i hrvatske domovine’, na što je Tesla uzvratio rekavši da se ponosi i jednim i drugim. Gdje su tu komunisti, to valjda samo Vučić zna. Primjer drugi: Hrvatska i Rumunjska nikako ne mogu dijeliti zajednička iskustva života iza željezne zavjese (tj. u bloku država sovjetskih satelita), jer dok je Rumunjska zaista bila iza željezne zavjese, Hrvatska je – kao dio samostalne Jugoslavije – živjela, razvijala se i napredovala s one druge strane te zavjese. Što KGK vrlo dobro zna iz vlastitoga iskustva jer je ona iz te Jugoslavije poslana na školovanje u SAD, što se nekoj njezinoj tadašnjoj vršnjakinji iz Rumunjske ni slučajno nije moglo dogoditi. Primjer treći: tko stoji iza trovanja bivšega sovjetskoga obavještajca i njegove kćeri u Britaniji pouzdano se ne zna do dana današnjega. Osim što je sada svima koji to žele znati savršeno jasno kako bojnim otrovom tipa ‘novičok’ (razvijenim 1980-ih u Sovjetskom Savezu) raspolažu (i eksperimentiraju) i neke zapadne zemlje. Predsjednik Češke to je javno priznao! A tvrditi da je nešto naprosto tako jer ‘drugog prihvatljivog objašnjenja nema’ u najmanju je ruku neozbiljno, dok je prihvaćanje te tvrdnje krajnje opasno, što potvrđuje i najava novih ‘paklenih’ američkih sankcija protiv Rusije, a sve zbog (nerazjašnjenog) trovanja Skripalovih. Primjer četvrti: optužbe da se Rusija miješala u američke predsjedničke izbore 2016. i da će se miješati u predstojeće parlamentarne izbore također nikada i ničim nisu dokazane, osim ako ‘dokaz’ nisu izvještaji američkih obavještajnih službi koji vrve izrazima poput ‘smatramo’, ‘uvjereni smo da’, ‘zaključujemo’, ‘sve govori u prilog tome da’… Mada čvrstih, opipljivih dokaza nema, ta je optužba postala općim mjestom u raspravama o odnosima Istok – Zapad. Primjer peti: Sadam Husein je možda u neko vrijeme i imao planove za proizvodnju oružja masovnog uništenja, ali Irak takvo oružje nije ni u jednom trenutku proizvodio, niti su Amerikanci, kada su sa svojom ‘koalicijom voljnih’ okupirali Irak, našli i jedan jedini dokaz što bi opravdao vojnu operaciju čiji je rezultat, doslovno, uništenje jedne zemlje i trajna destabilizacija Srednjeg istoka.
Pa bismo tu iz recentne povijesti mogli još dodati Libiju i Siriju, svakako i Ukrajinu, a iz one malo dalje Vijetnam, Čile i Panamu. Primjera napretek, a svi oni potvrđuju osnovnu tezu da se u međunarodnim odnosima, nakon što su sustavno i ciljano srušeni temelji na kojima su se oni desetljećima zasnivali, svjesno (i nekažnjeno) laže i obmanjuje. Nerijetko, u osnovi je tih laži antikomunizam, odnosno borba protiv komunizma (kojega niti gdje ima, niti ga je ikada bilo), protiv same ideje komunizma (utopije što je po svojoj prirodi neizrecivo privlačna potlačenima, obespravljenima i izrabljivanima, a time i smrtna opasnost za liberalni kapitalizam i imperijalizam), pa onda i protiv ‘ostataka komunističkog mentaliteta’. Današnji antikomunizam naslanja se na onaj iz vremena neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, baš kao što je i politika ‘obuzdavanja’ Rusije koju se vodi širenjem Atlantskoga pakta prema njezinim granicama kopija istoimene politike iz razdoblja hladnoga rata. Putin, doduše, nije Staljin, niti je današnja Rusija isto što i ondašnji Sovjetski Savez. No to očito malo koga zanima. Baš kao ni činjenica da se borba za demokraciju i ljudska prava sve češće i bezobzirnije pretvara u sredstvo uspostavljanja utjecaja i prevlasti onih koji su zaključili, ma kako to pogrešno bilo, da su padom Berlinskog zida izvojevali povijesnu pobjedu i da su njihova današnja (ne)djela samo ubiranje plodova te pobjede. U svijetu laži na to se (a to jest istina) malo tko obazire. Osim onih sve rjeđih koji pokušavaju, ali sve slabijim glasom, uzviknuti: Car je gol! Da, car jest gol i, da, mi živimo u svijetu laži koji se pretvara u lažni svijet. I? Jedini je odgovor: Joseph Goebbels napokon je pobijedio, pune 73 godine nakon što se ubio usred ruševina Hitlerove Reichskancelarije u Berlinu. A Goebbels je bio…?
