Da je bliskoistočna regija najkaotičnija u svijetu poznato je i onima koji tek površno prate svjetska zbivanja. Sasvim je jasno i da su Sjedinjene Države izrazito prisutne u toj regiji, a zbog brojnih ratova i prevrata često su na meti kritika. Izuzetak nije ni aktualna američka administracija, ona predsjednika Baracka Obame. Kampanja rušenja sirijskog predsjednika Bašara al-Asada pod pokroviteljstvom SAD-a i njegovih saveznika rezultirala je neuspjehom prvotnoga cilja, a k tome, uvjetno rečeno, stvorila Frankenštajna u obliku tzv. Islamske države. Potkraj prošlog mjeseca američki ministar obrane Chuck Hagel pozicijom je platio nemogućnost i nesposobnost da se obračuna s ISIS-om i riješi problem islamskog fundamentalizma na Bliskom istoku. Vijest o Hagelovoj smjeni prvi je donio ‘New York Times’, a 24. studenoga Obama i Hagel obratili su se novinarima i obznanili kako je došlo do sporazumnog raskida suradnje, no kako će ministar ostati na poziciji dok se na senatskom saslušanju ne potvrdi njegov nasljednik, što bi se trebalo dogoditi početkom sljedeće godine.
Analitičari se slažu da Hagel nikada nije bio dio užega političkoga kruga Baracka Obame i onaj koji je donosio odluke te da je njegova smjena tek kozmetička, a ne stvarna promjena paradigme
Kako to obično biva, smijenjeni je s pozicije ispraćen uz pohvale i hvalospjeve predsjednika i ostalih suradnika, no prema svemu sudeći, ostavku je podnio pod Obaminim pritiskom. Nakon smjene, čak je i izraelski ministar obrane Moshe Yaalon rekao kako je Hagel bio ‘istinski prijatelj Izraela’, unatoč tome što je u prošlosti optuživan za neke protuizraelske izjave, a od pojedinih novinara i za antisemitizam.
Obama je nakon pobjede na izborima 2009. u svjetskoj javnosti dočekan s većim ili barem podjednakim oduševljenjem kao i u SAD-u. Ubrzo nakon izborne pobjede dodijeljena mu je i Nobelova nagrada za mir, kao svojevrstan poticaj za uspostavljanje mira i završavanje američkih ratova u Afganistanu i Iraku. I dok je na unutarnjem planu pokrenuo ekonomski oporavak nakon krize, a u naslijeđe će ostaviti i svoj program zdravstvene zaštite, iz današnje perspektive nije teško zaključiti kako je upravo vanjska politika najlošiji dio Obamina predsjedničkog mandata.
Premda je Chuck Hagel doveden kako bi proveo, a ne osmislio strategiju vanjske politike i obrane, upravo je on svojom pozicijom platio za vanjskopolitičke neuspjehe svog šefa. Kada je Hagel prije nepune dvije godine imenovan ministrom obrane, ključni zadak postavljen pred njega bio je okretanje fokusa američke vanjske politike prema azijsko-pacifičkoj regiji putem politike ‘stožera’, odnosno jačanja vojne prisutnosti u regiji i jačanja vojno-političkih veza s američkim saveznicima kao oponentima Kini. Hagel je bio prvi ratni veteran (služio je u Vijetnamskom ratu) na poziciji ministra obrane i prvi u nešto manje od dva desetljeća kojemu je vojni budžet smanjen. Te su dvije činjenice povezane – Obama je procijenio kako će lakše podnijeti neslaganje i nezadovoljstvo Pentagona rezanjem sredstava ako takvu odluku bude provodio čovjek s upečatljivim vojničkim pedigreom. Treći Hagelov ključni zadatak bio je povlačenje iz Afganistana nakon američke intervencije i dugogodišnjeg rata. Hagel je korektno obavljao postavljene zadatke, no silom prilika prioriteti američke obrambene i vanjske politike, a time i njegovi, postali su ukrajinska kriza i ISIS.
‘To je kao kada vlasnik momčadi nije u stanju napraviti velike promjene na terenu, pa mu jedino preostaje promijeniti trenera i nadati se kako će to bolje izgledati navijačima na tribinama’, sportskom je metaforom slučaj Hagelove smjene komentirao bivši glasnogovornik Bijele kuće P. J. Crowley. Analitičari se slažu da Hagel nikada nije bio dio užega Obamina političkoga kruga i onaj koji je donosio odluke te da je njegova smjena tek kozmetička, a ne stvarna promjena paradigme. ‘Wall Street Journal’ je objavio kako je Hagel prije dva mjeseca poslao privatno pismo Bijeloj kući, od koje je tražio nove mjere protiv Putina i snažnije napore kako bi se uvjerilo europske saveznike da je politika sankcija prema Rusiji ispravna. Nedugo nakon toga uputio je još jedan dopis u kojem od administracije zahtijeva da jasnije formulira strategiju prema Siriji i razjasni je li rušenje Asada još uvijek američki cilj ili su sada sve snage usmjerene isključivo protiv tzv. Islamske države.
Pentagon je bio nezadovoljan Obaminom politikom koju su smatrali retroaktivnom, odnosno time što su vojne intervencije i političke akcije SAD-a na Bliskom istoku stizale tek kao reakcija, a ne preventivno. Uloga SAD-a na Bliskom istoku posljednjih 20-ak godina većinom je bila proaktivna. Upravo su Sjedinjene Države formulirale važnije tokove u regiji i djelovale kako bi, prema mišljenju dijela vojske i politike, u njoj zaštitile svoje nacionalne interese i interese svojih saveznika – Izraela, golfskih zemalja i Turske. Hagel je bio nezadovoljan što je Obama odustao od bombardiranja Asada zbog navodne upotrebe kemijskog oružja, premda je to bila prethodno postavljena crvena linija. Pentagon je pak bio nezadovoljan time što im šef ne može uvjeriti predsjednika da je zračna intervencija protiv Asada nužna, a smanjenje budžeta pogubno. Smanjeni angažman SAD-a na Bliskom istoku nije po volji ni Pentagonu ni američkim saveznicima u regiji.
‘Ne može vam oprez biti opravdanje za nedonošenje odluka’, komentirao je Obaminu politiku Leon Panetta, Hagelov prethodnik na mjestu ministra obrane. Prema anketi CBS-a i ‘New York Timesa’, 57 posto Amerikanaca smatra da je strategija protiv ISIS-a loša. Veliko je pitanje postoji li u američkom vrhu uopće konsenzus oko strategije prema Bliskom istoku, pa i sama strategija. Unatoč tome što je republikanac, jedini u vrhu Obamine administracije, Hagel je bio veliki kritičar Bushovog rata u Iraku, a u konačnici je zbog kaosa u Iraku i Siriji te nemogućnosti da ga spriječi i sam izgubio poziciju. Iz Bijele kuće i dalje izričito odbijaju kopnenu intervenciju protiv ISIS-a, ali ne znaju kako će problem riješiti samo udarima iz zraka, o Asadu nemaju jasno formuliran stav, a nobelovcu Obami preostaje sve manje vremena do isteka drugog mandata.
