Vodstvo osnovne škole i vrtića u Kneževim Vinogradima našlo se prije nekoliko godina pred neočekivanim izazovom. U periodu u kojem se, uslijed masovnijeg iseljavanja mladih obitelji, sve veći broj djece ispisivao iz ovdašnjih obrazovnih ustanova, u njihove su se upisale dvije pridošlice iz inozemstva. Budući da djevojčice nisu znale ni hrvatski ni srpski ni mađarski, jezike na kojima je nastavu moguće pohađati na teritoriju njihove općine, prosvjetni radnici morali su osmisliti kako da ih u što kraćem roku uklope u novu sredinu. I u tome su, govore nam njihovi roditelji, bili iznimno uspješni.

- Toliko da su nam deca u međuvremenu postala prave Suljošanke - kaže Vasilije Vranić, koji se s familijom 2016. iz Švicarske doselio u Hrvatsku.

Iako je Vasilije dijete gastarbajtera porijeklom iz Kneževih Vinograda ili Suljoša, kako to mjesto zovu lokalci, preseljenje je na kraju inicirala njegova supruga, Peruanka Gabriela.

- U Baranju sam se zaljubila odmah, još kada smo Vasilije i ja prvi put tu zajedno došli. Dok smo šetali stazom koja vodi od bazena do škole, svidjele su mi se sve te boje, mirisi, odlično sam se osjećala - prisjeća se Gabriela Lozano Vranić.

Najprije su razmišljali da zapušteno imanje Vranićevih preurede u vikendicu, ali su nakon nekoliko godina ipak prelomili i odlučili da spakiraju kofere i zauvijek napuste Bern.

- Radila sam u farmaceutskoj industriji i skoro me nikada nije bilo kod kuće. Cijele dane sam provodila pred kompjuterom, baveći se papirologijom. Trebala mi je promjena, o tome smo dosta pričali i na kraju sam rekla suprugu: hajde da probamo - govori Gabriela, inženjerka biotehnologije.

U Baranju sam se zaljubila odmah, kada smo Vasilije i ja prvi put tu zajedno došli. Dok smo šetali stazom koja vodi od bazena do škole, svidjele su mi se sve te boje, mirisi, odlično sam se osjećala – prisjeća se Gabriela Lozano Vranić

- Ja sam na preseljenje ipak gledao kritičnije jer mi je ovaj kraj već bio poznat, tu sam redovno dolazio od detinjstva pa je u pozadini svega bila i emocionalna perspektiva. Međutim, najednom su nam se posložile stvari: Gabi je dala otkaz, ja sam bio pri završetku fakulteta, a malene su taman bile pred upisom u školu i vrtić. Na kraju smo zaključili: kada, ako ne sada - dodaje Vasilije.

Vranići su si dali probnih godinu dana da vide što mogu učiniti s velikom, zaraslom parcelom na kojoj su se nalazile dvije kuće, jedna nedovršena i druga stara, napravljena od blata. Prvih tjedana živjeli su bez vode, u nekim prostorijama i bez struje. Hranu su kuhali na podu. Kako su se polako počeli nazirati obrisi njihovog novog doma, shvatili su da preseljenje nije bilo uzaludno. Gabriela je u prvom periodu radila za Švicarce na daljinu, a Vasilije, koji je po struci socijalni radnik, uskoro je dobio posao u osječkoj udruzi Breza, gdje je unutar stambene zajednice pomagao mladima iz disfunkcionalnih obitelji.

- I nikada niste pomislili da odete negdje dalje ili da se vratite u Bern? - pitamo ih.

- Nikada - odgovaraju uglas.

- Ni u prvoj, probnoj godini, a ni kasnije. Odmah smo krenuli aktivno, uređivali smo sve što nas okružuje i stupili u kontakt s ljudima. Moram reći da smo od starta bili jako lijepo prihvaćeni u zajednici - kaže Gabriela koja je u međuvremenu odlično savladala jezik.

Paralelno su radili na podizanju vlastitog obrta. Uz uređenje kuće u kojoj danas žive, bacili su se u potragu za majstorima koji se razumiju u glinenu gradnju. Došli su do stručnjaka iz Italije koji ih je savjetovao kako da saniraju onu staru i u njenom prednjem dijelu otvore apartman. Sada polako uređuju ostatak, koji će prenamijeniti u kuću za odmor i izložbeni prostor.

- Od početka smo znali da plac od 7000 kvadrata daleko prelazi naše potrebe, pa smo razmišljali kako da ga otvorimo za javnost, ali da se pritom držimo održivih, alternativnih principa. Prednost je bila to što je Gabi oduvijek imala interesa za estetiku, arhitekturu i dizajn. Tako je 2018. nastala Baranja Alternativa, koja sada ima četiri poslovna stuba: turizam, umjetnost, trgovinu i sociokulturu - objašnjava nam Vasilije dok obilazimo apartman.

Moderno uređen prostor, u kojem je gotovo sve izrađeno ručno od prirodnih materijala, funkcionira i kao galerija u kojoj se mogu kupiti proizvodi lokalnih umjetnika. Gosti su im raznoliki, a ono što im je svima zajedničko je da po dolasku u Baranju prvo uspore, napune baterije, a onda se u nju zaljube.

Kotiramo kao starosjedilačka zajednica i zaista nas se tako tretira – Vladimir Horvat (Foto: Tamara Opačić)

- Mala zajednica kao što je ova mora funkcionirati na principima održivosti. Mi tu jedni drugima ne možemo biti konkurenti nego moramo sarađivati. U samom mestu ima toliko nadarenih ljudi koji prave savršene proizvode, od lončarstva i slika do ajvara i rakije. Bez njih ne bismo mogli imati tako bogatu ponudu - govori Vasilije.

Vranićima, koji i sami potiču iz multietničkih sredina, od starta je bilo važno i to što su Kneževi Vinogradi oduvijek bili sjecište različitih kultura i naroda koji tu žive uz apsolutno međusobno uvažavanje.

- I to točno osjećamo. Ne bih mogla živjeti u nacionalističkom kraju, nikako. To nam je važno i zbog djece koju od malih nogu vodimo na putovanja. Vidjele su da je svijet velik, da u njemu žive ljudi koji su drugačiji od njih. To im je otvorilo prostor za promišljanje i razvijanje kritičnosti - veli Gabriela.

- Velika je prednost što ne moramo ni razmišljati o nacionalizmu. To ovdje nije tema. Uostalom, kulture koje se bave same sobom ne mogu napredovati. Mogu se razvijati tek uz utjecaje drugih i to u Suljošu jako lepo funkcionira - objašnjava nam Vasilije i ističe da je ovdje suživot sve samo ne floskula.

Pored velikog broja međuetničkih brakova, to se najbolje očituje na manifestacijama s nacionalnim predznakom. Recimo, kada mađarska zajednica nešto organizira, dodaje naš domaćin, svi dolaze. Tako je i sa srpskom i hrvatskom, nema iznimke. Jedan od posjećenijih događaja je doček Nove godine po julijanskom kalendaru, a kada Mađari prave fišijadu, svi se zajedno uhvate u užičko kolo. Sve tri nacije zajednički su čak u centru Kneževih Vinograda čekale rezultate posljednjih lokalnih izbora, na kojima je pobjedu ponovno odnio HDZ-ov načelnik Vedran Kramarić. Općinskim vijećem pak vlada koalicija HDZ-a, SDSS-a i mađarske liste nekadašnjeg načelnika Deneša Šoje.

Ovdje 1990-ih nije bilo stradanja pa je samim time sačuvana infrastruktura. Drugo, u općini, kao i samim Kneževim Vinogradima gdje živi najviše Srba, nema nezaposlenih. Važno je i što se ovdje osjećamo slobodno – ističe Vladimir Horvat

Takva društvena atmosfera i dugogodišnja politička suradnja baranjskim Srbima je omogućila da uživaju prava zagarantirana Erdutskim sporazumom, koji je ovdje doslovno zaživio u praksi. Štoviše, općina Kneževi Vinogradi jedina je na razini cijele Hrvatske koja je svojim statutom propisala službenu upotrebu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, i to bez obzira na broj pripadnika te manjinske zajednice. A on godinama ne prelazi Ustavnim zakonom propisanu kvotu od trećine stanovništva, dok ih je nakon posljednjeg popisa 16,5 posto (Hrvata je 39,7, a Mađara 38,7 posto). Na području općine tako su svi javni natpisi ispisani na hrvatskom, a tamo gdje za to postoji interes i na mađarskom te srpskom. Kako to funkcionira u praksi, uvjerili smo se u šetnji centrom mjesta. Uskoro smo naišli na tzv. srpsku ulicu, koja nosi ime po Svetozaru Miletiću, nekadašnjem gradonačelniku Novog Sada. Njen naziv ispisan je ćirilicom, a iz nje se račva latinična Ulica Hrvatske Republike. Dalje se nižu mađarski sokaci.

Ono što Kneževe Vinograde razlikuje od drugih krajeva u kojima u značajnijem postotku žive Srbi je i iznenađujuće blag pad udjela srpskog stanovništva u odnosu na popis iz 2011. Proporcionalno je pao s brojem pripadnika drugih nacionalnosti koje žive na teritoriju općine i iznosi svega jedan posto, što debelo odudara od stanja u Lici i Dalmaciji, na Baniji i Kordunu, pa i u obližnjoj Slavoniji. Predsjednika lokalnog Vijeća srpske nacionalne manjine Vladimira Horvata pitamo kako to objašnjava.

- Ovdje 1990-ih nije bilo stradanja pa je samim time sačuvana i infrastruktura koja se nastavila razvijati u godinama nakon rata. Drugo, u općini, kao i samim Kneževim Vinogradima gdje živi najviše Srba, nema nezaposlenih. Onaj tko nije mogao dobiti posao npr. u Belju, zaposlio se kod privatnika, otvorio vlastiti obrt ili je uzeo da radi na djedovoj zemlji i danas dogurao do 150-200 hektara - odgovara 33-godišnji Horvat i dodaje da ljudi koji nisu otišli nakon reintegracije 1997. kasnije nisu imali razloga da to učine.

- Važno je i što se u ovom selu osjećamo slobodno. Recimo, imali smo litije, okupilo se čudo naroda i bio je zaustavljen promet. Sve je prošlo bez ijednog negativnog komentara. Kotiramo kao starosjedilačka zajednica i zaista nas se tako tretira, dobivamo poštovanje koje i zaslužujemo - veli on.

Trzavica nije bilo ni u prvim godinama nakon rata jer je pomirenje provedeno na konto idiličnih odnosa koji su vladali među starijim generacijama.

Vratio se iz Njemačke i u Vinogradima otvorio obrt – Jožef Balog (Foto: Privatna arhiva)

- Ovdje nije bilo zle krvi, niti se selo nalazilo na liniji ikakvog fronta. Uostalom, ako tokom godina u više navrata na slavama, rođendanima i krštenjima imate punu kuću različitih ljudi, itekako ćete paziti kako se ponašate, drugačije ćete i odrastati. Na ovom prostoru ima 12 narodnosti i samim time nitko ne može da glumi nacionalistu jer će dobiti negativan feedback čim izađe na ulicu, iz prostog razloga što svojim ponašanjem vrijeđa barem troje-četvero ljudi. A to što smo tolerantni, ne znači da smo nacionalno neosviješteni, dapače - dodaje diplomirani pravnik, koji sebe opisuje kao patriota i rodoljuba.

- Na kraju dana, svaki pravi rodoljub bi trebao tražiti različitosti u svojoj zajednici, štoviše, poticati ih, jer je to jedina zdrava osnova za razvoj društva. Ako smo svi rodoljubi koji ne bježe od tradicije, koja nam jedina podjela preostaje? Na ljude i neljude. To je logika na kojoj počivaju odnosi u našem selu. Zahvaljujući njoj ostvarili smo i prava koja nam pripadaju. Pritom smo uvijek bili kvalitetan partner na razini lokalne samouprave, a predstavnike smo imali i na razini županije, pa i države. Zbog toga smo imali kapacitet da povučemo velike investicije u selo, pa su nacionalni simboli, kao što je ćirilica, lokalnim vlastima zapravo predstavljali sitnicu. Doduše, zamjeramo što u selu nikada nije obnovljen antifašistički spomenik stradalima u Drugom svjetskom ratu, ali vjerujem da bi se i to moglo promijeniti - govori Vladimir, uz konstataciju da su jedino što nedostaje u cijeloj priči mladi, školovani ljudi koji su se raselili od ulaska Hrvatske u EU.

Taj problem nije zaobišao ni mađarsku zajednicu, govori nam 27-godišnji Jožef Balog, koji se nakon tri godine rada na zapadu odlučio vratiti u Baranju. Njemačku, gdje je za tamošnji telekom ispitivao ispravnost mreža, prošao je uzduž i poprijeko. Na kraju, kada je sve troškove stavio na papir, shvatio je da ni tamo nije baš tako bajno.

- U Njemačkoj se drugačije živi, doslovno se sve svodi na posao i kuću. Nema druženja s komšijama, toga da zapalite roštilj pa se svi zabavljate. Doslovno moraš preokrenuti svoj način života u svim njegovim aspektima, a meni se to nije svidjelo. Pokupio sam neki kapital, vratio se nazad i ovdje otvorio obrt za elektroinstalacijske radove. I nimalo ne žalim zbog toga - kaže Jožef i domeće da u mjestu ima još onih koji su se vratili.

- Ali njih se gotovo ne spominje, stalno je fokus na onima koji odlaze. Doduše, oni su i dalje u većini, a tako će biti sve dok se nešto ne preokrene. Na razini cijele države pričamo samo o turizmu jer smo u industriji, pogotovo u usporedbi s onom prijeratnom, ništa, čista nula. Kod nas se proizvode ni šibice, a kamoli nešto drugo.

Jožef nam potvrđuje sve što smo ranije čuli o idiličnom suživotu. U Vinogradima su, kaže, ljudi toliko pomiješani da "tu može biti samo teškog rata ili mira".

- A mi smo se opredijelili za mir i kao takvi stvarno možemo biti primjer drugima. Istovremeno smo i veliki lokalpatrioti, koji rade na dobrobit svih u zajednici - dodaje.

Na tim osnovama je prije godinu i pol pokrenuta udruga Fantast, koja okuplja nekolicinu mladih. Jožef nam otkriva da motor udruge čine dvojica njegovih drugova – Vladimir i Vasilije. Osnovali su je s ciljem da selu daju ono što mu nedostaje, a to je kulturni identitet koji se ne svodi samo na gastronomiju i enologiju, po čemu je ovaj kraj najpoznatiji. Fantast shvaćaju kao platformu putem koje povezuju ljude i kanaliziraju energiju i tako Vinograde obogaćuju sadržajima i manifestacijama. Zasad su ih, što samostalno, što kroz različita partnerstva, organizirali desetak. U javnosti je najviše odjeknula suradnja s Turističkom zajednicom Baranje, zahvaljujući kojoj su proljetos na poznati vidikovac, usred vinograda, doveli DJ-a Mladena Banovića. Digli su dronove u zrak, čekali zalazak sunca i u svijet poslali impozantnu video-razglednicu koja, pored elektro muzike, sadrži prekrasne prizore iz Baranje, poput memorijalnog kompleksa Batinskoj bitci na granici s Dunavom.

U Fantastu su jako ponosni i na nedavno održan Festival gline i čovjeka – GlinArt i Dane baranjskog Bauhausa, kroz koje su zajednici približili radove tekstilne dizajnerice Ottilije Berger, arhitekta Farkasa Molnara te kazališnog urednika i glazbenika Andora Weiningera. Sve ih spaja baranjsko porijeklo kao i vrijeme provedeno u svjetski poznatoj umjetničkoj školi Bauhaus.

- Ottilia je bila prva žena koja je patentirala tkaninu na svoje ime, a da to ovdje gotovo nitko nije znao. Dakle, imamo globalno poznatu dizajnericu koja se stalno vraćala u Baranju, odakle je kao Židovka, nažalost, deportirana u Auschwitz. Ona je najbolji dokaz da ovaj kraj ima mnogo više toga za ponuditi nego što smo mi svesni. Na njen rad itekako je utjecalo sve ono što imamo i danas: boje, zvukovi, mirisi, pa i multietničnost. To nam može biti dobar temelj i za daljnji razvoj - kaže Vasilije Vranić.

Vasilije i Vladimir uvjereni su da je priča o Fantastu na početku, da će se za nju tek čuti. Želja im je da udrugu transformiraju u svojevrstan magnet koji će sve kulture i narode nanovo objedinjavati u zajedničkim projektima.

- To je dobar put da se i naša srpska zajednica etablira kao jednaka. Ako sami ne vodimo računa o sebi, nitko drugi neće. U suštini, koristimo sve kanale da podižemo naše selo, koje su gradile i naše familije. A ako nas životi odvedu nekamo drugud, makar ćemo znati da smo dali sve od sebe - zaključuje Vladimir Horvat.