Koliko su najave Ivana Penave da će branitelji održati svoje prosvjede u Vukovaru uzburkala duhove u tom gradu?
Vukovar svake godine s približavanjem 18. novembra proživljava ratnu prošlost, pa su najave protesta od strane gradonačelnika samo jedan u nizu pritisaka na srpsku zajednicu. Namera im nije da se ona oslobodi kolektivne krivnje, nego upravo suprotno – njome se dodatno kod nje izazivaju osećaji nesigurnosti, nepoželjnosti i straha. Ulica zasigurno nije dobra adresa za rješavanje osetljivih pitanja. Zalažemo se za to da institucije rade svoj posao, jer bi se onda i ratni zločini nad Srbima počeli rešavati. No vukovarski gradonačelnik o tome ne govori.
Koliko ekonomske poteškoće, posebice nezaposlenost, kumuju takvoj vukovarskoj svakodnevnici?
Ekonomsko stanje je nezavidno svagde u Hrvatskoj, pa tako i u Vukovaru. Nezaposlenost se povećava iz dana u dan, a po pitanju kvalificirane radne snage i do apsurda. To je posljedica konstantne i dugogodišnje atmosfere međunacionalne netrpeljivosti, podgrejavane porukama političara kao da smo još u 1991. godini. Proporcionalne zastupljenosti u gradskoj upravi i tvrtkama još nema usprkos tome što je 34,87 posto stanovništva srpske nacionalnosti. Na primer, od sedmorice gradskih pročelnika nijedan nije pripadnik naše nacionalne zajednice.
Već ste neko vrijeme prvi čovjek gradskog ogranka SDSS-a: koliko je ta stranka utjecajna i vidljiva u Vukovaru?
SDSS je dulje od dva desetljeća jedina ozbiljna politička opcija ovdašnjih Srba: sva kulturna, sportska i verska događanja usko su povezana s našim članovima i aktivnostima. Mi smo adresa kojoj se za pomoć i podršku obraćaju naši građani i naše organizacije. No, vukovarsko Gradsko veće ima 23 većnika, od toga 14 iz HDZ-a i HKS-a. U takvoj atmosferi nije jednostavno imati uticaj, ostvarivati interese i stvarati pozitivnu atmosferu za rešavanje dugoročnih i aktualnih problema pripadnika srpske zajednice. Ipak, u tom gradskom telu delujemo izuzetno otvoreno te bez zadrške govorimo o onome što tišti nas i sve druge građane: ima nas samo troje, iako bi nas po proporcionalnoj zastupljenosti trebalo biti sedmero, no često smo jedini većnici koji neke stvari iznose pred javnost.
Predsjednik ste ZVO-va Odbora za informiranje, medije i vjeru, pa nas zanima što mislite o dosegu i dostupnosti medija na istoku Hrvatske?
Na čelu Odbora sam od njegova osnivanja 2006. Od tada smo pokrenuli niz medijskih projekata, jer je evidentno da je našoj ovdašnjoj zajednici neophodna takva vrsta pažnje, a ona se može osigurati samo kroz medije koji deluju u sklopu ZVO-a. Bez njih bi srpske institucije, organizacije, lokalne samouprave i pojedinci bili zanemareni ili prikazivani isključivo u negativnom kontekstu, kao što to čine npr. u HTV-ovom ‘TV-kalendaru’. Ni lokalni mediji Slavonije i Baranje ne žele prezentirati rad naše zajednice ako im to nije financijski ‘potkrepljeno’. Možemo reći da medijski pluralizam i manjinska zastupljenost u medijima ne postoje, barem kad je o ovdašnjim Srbima reč.
Kako u općinama Borovo, Negoslavci i Markušica napreduje registracija škola s nastavom po modelu A, odnosno prijenos osnivačkih prava po tom pitanju?
Nažalost, nema napretka. Usprkos brojnih obećanja nadležnih institucija, Županije i župana Bože Galića, o tome se nije raspravljalo na septembarskoj sjednici Županijske skupštine. Nije nam poznato zašto se to nije dogodilo. Treba podsetiti da su zahtjevi za prenos osnivačkih prava podneseni još 2015. i da je po zakonu Skuština na njih trebala odgovoriti u roku. Znači, ni posle tri godine nema političke volje da se to pitanje reši, a to je potvrda diskriminacije građana i građanki naše nacionalnosti na ovom području Hrvatske.
