Najbolji pisac je mrtav pisac, i to onaj koji je mrtav barem koje desetljeće. Takvoga pisca ili spisateljicu moguće je prigodno citirati, adaptirati, izvlačit iz konteksta, brendirati, čitati u ključu koji ne otvara nijednu bravu, ali otvara srca većine, prišit mu i šta je i šta nije, ostrugat s njega sve nezgrapno, neugodno, nepodobno, okupat ga, počešljat, namirisat, preobuć u misnu robu, u nešto šta svima paše ili barem nikome puno ne smeta, zamotat i objavit sve to na društvenim mrežama. Mrtav pisac je gotovo bezopasan, s njim ste sigurni. Prema ovome bi se možda moglo zaključiti da i među živim piscima ima mrtvih, ali, kao što rekoh, takvi su najbolji. Miljenku Smoji je, recimo, trebalo skoro trideset godina da bude dovoljno mrtav da bi se među najbolje vratio. Kako je upravo aktualna stogodišnjica Smojina rođenja, započela je godina slavlja, kojoj se ova čitateljica od srca veseli – a veselim se najviše zato što se trud onih ljudi koji ga sve ove godine nisu prepustili ni blaćenju ni zaboravu nije pokazao uzaludnim. Ipak, nadam se da ovaj antiprotivni splitski velikan neće sa svog stogodišnjeg rođendanskog partija izaći sa faceliftingom da bi se uklopio u neku sliku idealiziranog Splita, jer to bi bilo u suprotnosti s onim što je pisao i živio.
Rodila sam se taman u doba da ne mogu sa sigurnošću znati je li Split stvorio Smoju ili Smoje Split, dajući mu u širem diskursu jedan identitet grezog, ali nikad vulgarnog, zavodljivog i privlačnog pučkog mediteranskog grada – osebujnog kakav uistinu jest i prčevitog, kakav već odavno nije. Kako je Smoje, kao kroničar grada i Dalmacije, uzimao ravno iz života, tako su i čitatelji njegovih novinskih priča i reportaža, ili gledatelji slavnih serija "Malo misto" i "Velo misto" snimljenih prema njegovim scenarijima, uzimali njega zdravo za gotovo. Danas će to, oni koji su ga pratili i čitali, komentirati ovako: "Svi smo ga čitali i bilo nam je zanimljivo i mislili smo da je to sad tako i da će trajat zauvik. Ali zapravo smo tek kasnije shvatili da je Smoje bio genijalan i nije se ponovio." Na takav način uistinu nije. Smojina slika Splita nije bila idealizirana, kao kod Tijardovića, iako je imala romantiku koju je nosilo određeno vrijeme. I mimo političkih okolnosti ili usprkos njima, duh tog vremena više odgovara žanru humoreske negoli satire, a Smojina se slika podneblja uvelike preklapala s neslanim, ali vitalnim smislom za humor te opipljivim sentimentom pa je u tom smislu poetički i mentalitetski bliži Tomi Bebiću ili Momčilu Popadiću negoli autoru omiljenih opereta. Kasnije, naravno, i Feralovcima, Mosoru, Ivaniševiću, TBF-u..., a izravnu nastavljačicu ima i u Tisji Kljaković Braić koja je kroz svoje likove nazvane Ona i On dala uvid u Njenu perspektivu – koja je kod Smoje često izostajala. Smojini su ženski likovi u bogatoj galeriji ipak više podlijegali tipovima, ako izuzmemo živu i nepokolebljivu Onu inspiriranu likom i djelom njegove supruge Lepe, legendarne voditeljice splitskog plesnog centra za mlade Mozaik i, igrom slučaja, moje višegodišnje susjede sa splitskog Dražanca.
Mimo Nje, koja je i na papiru živi lik, među Smojinim ženskim tipovima najdraži mi je bio onaj pazaruše Mare Mulice koja bi svakome, a posebno gradskim gospojama, skresala u lice šta ih ide, začinjeno velikom količinom beštimanja, a sve u pratnji papige Kokola. Mislim da od Trogira do Omiša nije bilo ulice u kojoj osamdesetih nisu živila bar dva Kokola. Mare Mulica je sebi uzela ono šta ostale žene u "Malom" i "Velom mistu" ili nisu smile ili nisu znale, a to je sloboda. One su i hrabre i predane i drage, ali najčešće svedene na ulogu pratilje nekog punokrvnijeg muškog lika. Zato me osobito zanima kako će se snaći Smojini ženski likovi u novim interpretacijama, a i u svjetlu nekih novih, da ne kažem tu šporku rič, FEMINISTIČKIH čitanja.
Za razliku od Mare Mulice, omiljena Bepina mi je u svakoj od bezbrojnih repriza "Malog mista" išla na nerve. Iako sam ih u životu puno srela i svaku volila, požrtvovni submisivni ženski likovi, na ekranu ili na papiru bili su mi teško podnošljivi. Sigurno bi bili podnošljiviji da je bilo i nekih drugačijih ženskih likova. Ali da je borbenih gospođa bilo u stvarnom životu, svjedoči i ova anegdota iz pera samoga Smoje: "Najviše su pisama šavali radi Bepine. Gospe moja, šta sve nisu pisali! Da šta je više ne udan, da šta mi je bidna Bepina kriva, umrit će pri nego se uda… A, tek onda su poludili! Ubojico, pizda ti materina, ubija si Bepinu! Šta ti je bidna Bepina bila kriva? Sićan se, završila je serija, i izaša san na Rivu malo prošetat, a padala je kišica. I gredu prema meni dva starija para, i vidu mene. A te dvi žene kad su me vidile, popizdile! Ravno prema meni i udri! Udri lumbrelan po meni! Ča van je? Ča je bilo? Lupežu, kurbin sine, ubija si Bepinu! I tučedu me lumbrelan! Razbojniče, ubojico! Ubile bi me da nisan uteka."
Netko bi pomislio da Smoje uveličava, ali, iako je serija starija od mene, sjećam se da su žene revoltirano reagirale i nakon repriza, kad više nije bilo autora da ga nabiju lumbrelama. Tražile su pravdu za Bepinu, ali njoj je bidnoj sudbina odavno bila zapečaćena.
Postoji još jedan lik čija je smrt u ono doba izazvala revolt publike. Bila je to smrt Servantesa, poete i prevoditelja donkihotovskog tipa, koji je poginuo spašavajući rukopis u požaru. Kritiziran je i prikaz dalmatinskih malomišćana, koje je Smoje pokazao krivima za smrt Servantesa i pasivnima u trenutku nesreće. Iako smo mi mlađi, koji ga nismo sreli, Smoju tražili u bonvivanu doturu Luigiju, kroničaru pošćeru Bombišti ili možda Meštru u čijoj se brijačnici pretresaju gradske aktualnosti, ispalo je da ga je na neki način snašla upravo sudbina Servantesa – kad su mu znanci, kolege i sugrađani devedesetih okrenuli leđa. A slična je sudbina odbacivanja snašla i glumca Ivicu Vidovića koji je za vječnost otjelovio Smojina tužnog hidalga.
Zato proslavu Smojine stogodišnjice nije moguće ne vidjeti i kao pokušaj da Split oprosti samome sebi.
U jednom od svojih intervjua Miljenko Smoje oduševljeno priča o Hajduku koji je jedan priobalni gradić, kako kaže, upisao na kartu svijeta. Kako nisam nogometni fan, sve u vezi s tim smatram pretjerivanjem, ali je jasno da Smoje ne govori i ne piše o nogometašima i manekenkama, nego o težačkoj i ribarskoj djeci koja su se kroz sport emancipirala. I tu je skrivena tajna koja i dandanas čini njegove likove bliskima i koja je kroz Smojin rukopis Split, pa i splićanistiku, upisala zlatnim slovima, možda ne na kartu cijelog svijeta, ali barem ovog dijela svijeta koji se još uvijek prilično dobro razumije. Svoje je pisanje zvao primijenjenom, angažiranom literaturom, a pisao je o klasi puno prije nego što su svi pročitali Eribona i Ernaux; samo to je oni naš Smoje, a pravi pisac mora bit neka distancirana nedodirljiva figura, ne netko koga možeš sresti u ondašnjeg Fife, kao što samog sebe sretneš u ogledalu. Također, Smoje je, ne misleći da piše visoku književnost i ne težeći tome, u suvremenu literaturu uveo onovremenu čakavštinu kao jezični ekvivalent standardu i kao jezik običnog svita, pa je tako u praksi pokazao da govorni jezik ulice živo funkcionira i u novinskom tekstu i u književnom djelu.
"To što bi za druge bilo skandalozno, mi smo sve razumjeli", rekla je jednom prilikom Lepa Smoje, opisujući brak s piscem i novinarom. A sve razumjeti, a ipak zauvijek ostati u Splitu, biti Split, to ne može baš svatko.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
