Izuzme li se parlamentarno izglasavanje Istanbulske konvencije, dokumenta koji se bavi sprječavanjem nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, i ostavi li se po strani nezadovoljstvo donedavnog šefa ličkog HDZ-a Darka Milinovića, nezadovoljstvo motivirano time što mu je izbijeno iz ruku kadroviranje u Nacionalnom parku Plitvička jezera i time što mu je ukinut dugogodišnji monopol na političko upravljanje Likom, razlozi za sve dosadašnje napade ekstremnijih desnih snaga – onih unutar HDZ-a te onih izvan te stranke i izvan uže shvaćene političke scene – na premijera Andreja Plenkovića i aktualno vodstvo HDZ-a suštinski se mogu svesti na jedno: na činjenicu da HDZ koalira sa Samostalnom demokratskom srpskom strankom, odnosno da bez trojice zastupnika SDSS-a nema ovakve parlamentarne većine i ovakve vlade.
To je kamenčić u cokuli koji žulja i neprestano iritira samoproglašene hrvatske suvereniste, a suverenizam nije ništa drugo nego iskonstruirana terminološka krinka iza koje se nalazi najobičnije antisrpstvo i karamarkovski osjećaj bijesa i srama zbog HDZ-ovog koaliranja sa SDSS-om. To je ujedno i ključ za razumijevanje aktualnog vukovarskog slučaja, to jest prosvjeda koji je Ivan Penava, gradonačelnik Vukovara, zakazao za subotu, 13. listopada, kad će se u tom gradu odvijati HVIDRA-ine sportske igre. Prosvjed, od kojeg Penava i dalje ne odustaje usprkos racionalnim protuargumentima, vjerojatno je zamišljen kao uvertira u nove nacionalističke političke provokacije i demonstracije 18. studenoga, kad se obilježava godišnjica pada Vukovara.
Plenkoviću je jasno da je Vukovar izabran za pokušaj ustanovljenja nove verzije šatora u Savskoj ulici, šatora čije su političke akcije protiv Milanovićeve vlade zdušno ohrabrivali i Plenković i njegova stranka
Za povod je uzeto to što represivna tijela navodno u nedovoljnoj mjeri istražuju i procesuiraju ratne zločine nad vukovarskim Hrvatima, ali meta je Milorad Pupovac, predsjednik SDSS-a, i SDSS u istočnoj Slavoniji, njihovoj najsnažnijoj izbornoj bazi. A napad na Pupovca i SDSS, s parolaškom i ničim potkrijepljenom optužbom da štite srpske ratne zločince u Vukovaru i okolici, rekosmo, udar je na Andreja Plenkovića, jer se naši suverenisti ne mogu dosjetiti ničeg drugog što bi zamjerili postojećem ministarskom sastavu i na čemu bi rušili premijera: ne mogu zato što je ova vlada više-manje ispunila sve njihove želje i prohtjeve. Njih ne zanimaju porezna i mirovinska reforma, zdravstveni sistem, javna uprava i pravosuđe, brodogradnja: jedini cilj te grupacije je političko obezvlašćivanje i obespravljivanje Srba u Hrvatskoj, odnosno pretvaranje Srba u građane drugog reda, te efektivna kontrola nad javnim životom u kojem ne bi smjelo biti mjesta za Srbe i za sve one koji se ne uklapaju u šovinističku viziju jednoumne Hrvatske. U Miloradu Pupovcu i Andreju Plenkoviću vide ključne prepreke uspostavi suverenističkog terora i obijesti kao temeljnih stupova realnog političkog poretka u ovoj zemlji.
‘Tražimo da predsjednik Sabora otvori tematsku sjednicu s pitanjem kojim putem ide Hrvatska, jer svjedočimo da ide onim krivim. Tražit ćemo da se u demokratskoj parlamentarnoj raspravi postavi pitanje čiju to politiku zastupa Milorad Pupovac. Želimo razgovarati, jer šutnja i neupozoravanje na probleme mogu dovesti do većeg zla, ne daj Bože više sukoba na ovim prostorima’, kazao je Zoran Maras, predsjednik Udruge specijalne policije iz Domovinskog rata, jedne od utjecajnijih grupacija u braniteljskom spektru. Zajedno s mnogim drugim veteranskim šefovima, podržao je, naravno, Penavin neartikulirani prosvjed u Vukovaru. Maras nije objasnio nagli skok sa zahtjeva da se otkriju i kazne počinitelji ratnih zločina s vukovarskog područja na Pupovčev odnos prema politici srpskog predsjednika Aleksandra Vučića i prema Domovinskom ratu, ali bio je vrlo eksplicitan: ‘Želimo odlazak Pupovca, jer smatramo da više šteti nego doprinosi normalizaciji odnosa sa Srbijom i demokratizaciji hrvatskog društva. Vjerujem da će ova vlada naći rješenje i modele da ne ovisi o jednom zastupniku, a bude li drukčije, neka hrvatski narod odluči što će biti.’ Udruga specijalne policije, eto, odjednom vodi računa o normalizaciji odnosa sa Srbijom i o demokratizaciji hrvatskog društva!?
Premijer bi se nevolja mogao riješiti, ili pokušati riješiti, zakazivanjem izvanrednih parlamentarnih izbora za kasnu jesen. To je opcija koju zagovara ministar unutarnjih poslova Davor Božinović
Jasno je o čemu se ovdje zapravo radi. Penava, Maras i njihovi politički istomišljenici i mentori – u rasponu od Željke Markić do Velimira Bujanca, od Zlatka Hasanbegovića do Davora Ive Stiera, od Nina Raspudića do Nikole Grmoje – iznuđuju od Plenkovića razvrgavanje savezništva s Pupovcem i njegovom strankom, pa makar to dovelo do pada vlade i izvanrednih parlamentarnih izbora, premda bi im vjerojatno bilo draže da se trojicu SDSS-ovaca u Saboru zamijeni, primjerice, Neovisnima za Hrvatsku, a da onda ta skupina – mimo ikakvog političkog napora – i na državnoj razini dođe do pozicije koju trenutačno ima u zagrebačkoj vlasti. To je trgovačka pozicija u kojoj Hasanbegovića i društvo zanima isključivo konzumiranje moći i samovolje u onim područjima koja su im naročito privlačna: to su kultura te ljudska i manjinska prava, uz dodatak revizionističkog mlataranja po medijima i imenima gradskih ulica i trgova. A tko zna, možda im ne bi bilo mrsko ni treće iskušavanje sreće s Mostom nezavisnih lista, čiji su stavovi o SDSS-u, Pupovcu i političkim pravima Srba u Hrvatskoj identični stavovima rečenih suverenista?
Plenković je svjestan što se valja iza vukovarskog okupljanja. ‘Neće meni nitko kao predsjedniku HDZ-a birati partnere i određivati tko će biti parlamentarna većina. To je ono što je sto posto i na tome stojim čvrsto da ne mogu biti čvršći. Bez obzira od koga, kada i na koji način dolazi do toga’, uzvratio je na provokacije Ivana Penave i njegovog braniteljsko-medijskog društva, ali je svejedno od tog časa, a to je bilo krajem prošlog tjedna, počeo poduzimati ozbiljne napore da se ublaži intenzitet vukovarskog udara i da se smanje razmjeri potencijalne štete od suverenističko-antisrpskog okupljanja. Jasno mu je da je Vukovar izabran za pokušaj ustanovljenja nove verzije šatora u Savskoj ulici, šatora čije su političke akcije protiv vlade Zorana Milanovića zdušno ohrabrivali i Plenković i njegova stranka: nakon što je pala Milanovićeva ‘izdajnička’ i ‘nenarodna’ vlast, i nakon što je veteransko-stradalnička populacija dodatno materijalno i politički namirena, novi šator u nastajanju diže letvicu i želi konkretno utjecati na to tko može a tko ne može biti u hrvatskoj vlasti, želi preuzeti izdavanje certifikata o podobnosti za bavljenje politikom i javnim poslovima. ‘Inicijativa gospodina Penave koristi se u javnom prostoru i za neke druge ciljeve koji nisu nužno samo pronalaženje odgovornih za ratne zločine, već postoje jasni napori da se pokuša destabilizirati stabilnost vlade, osobito s ciljem odnosa prema SDSS-u kao jednom od koalicijskih partnera’, rekao je šef HDZ-a u utorak navečer te je otklonio mogućnost da se u Saboru raspravlja o Pupovčevoj politici.
Da je Plenković popustio pred iznudama novih šatoraša, odnosno da je ostao nijem na javno mrcvarenje Milorada Pupovca i pristao na sumanuti zahtjev da se institucionalno preispituje Pupovčevo političko djelovanje, to bi značilo da se premijer odrekao vlasti i presudne uloge u donošenju političkih odluka, bez obzira na to da li bi ostao na sadašnjoj funkciji. On je u izjavama tvrdo povukao crtu preko koje ne misli dopustiti upliv braniteljskih organizacija na konkretnu politiku HDZ-a i Vlade, ali potezi koji su naknadno uslijedili kazuju da nastoji izbjeći otvorenu konfrontaciju s krugom koji mu intenzivno pokušava zagorčati život izmišljanjem problema, a iza čega se krije pokušaj legalizacije političkog iživljavanja nad Srbima. Tome je tako zato što Plenković, unatoč svemu, nije gospodar situacije i nije potpuni vladar svoje političke sudbine. Njegova centralna nevolja nije toliko u tankoj parlamentarnoj većini i u diverzantskim akcijama desnijih od HDZ-a: krupniji je problem njegova nesigurnost u raspoloženje u vlastitim redovima. Stier, Milinović, Penava, Kovač, Culej, Tomašević… Sve je veći broj pobunjenih i izbačenih, a u parlamentarnom klubu HDZ-a najmanje je petnaestak zastupnika čija je lojalnost Plenkoviću krajnje upitna.
Premijer bi se nevolja mogao riješiti, ili pokušati riješiti, zakazivanjem izvanrednih parlamentarnih izbora za kasnu jesen ove godine. To je opcija koju, prema našim sugovornicima, zagovara ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, jedan od najbližih Plenkovićevih suradnika. Ima argumenata za tu opciju: SDP je iznutra razvaljen, HDZ-ov rejting prilično je visok, ekonomski pokazatelji su pozitivni, slučaj Agrokor je zatvoren barem na idućih nekoliko mjeseci, radikalnija desnica nije se okupila i organizirala… No veliko je pitanje može li Plenković prikupiti najmanje sedamdeset i šest zastupničkih ruku za samoraspuštanje Sabora, što je preduvjet za raspisivanje prijevremenih izbora. Koliko bi mu SDP-ovih zastupnika, osim Davora Bernardića i ponekog njegovog miljenika, dalo glas za takav potez? Zar bi za to glasali i oni HDZ-ovi zastupnici koji znaju da ne bi zauzeli ‘ulazna’ mjesta na Plenkovićevim izbornim listama? Zar bi takav čin podržali nezavisni zastupnici, od kojih velika većina više sigurno neće vidjeti saborske klupe? Ili mostovci, koji uvijek mogu reći da neće podržati samoraspuštanje Sabora jer ne žele olakšavati Plenkoviću unutarstranačko manevriranje? Iz Plenkovićeve perspektive, izazivanje prijevremenih izbora bilo bi vrlo komplicirana operacija, čiji je ishod neizvjestan, a koja bi neminovno zaoštrila i razbuktala sukobe u HDZ-u.
Druga solucija je izvjesnija, i to ne samo zato što je zagovara predsjednik Sabora i glavni tajnik HDZ-a Gordan Jandroković, također čovjek iz najbližeg premijerovog okruženja. To je solucija odolijevanja udarima zdesna prakticiranjem desnih skretanja, solucija taktičkog nadmudrivanja te prolongiranja parlamentarnih izbora do krajnjeg roka i svim sredstvima. Takav rasplet, osim daljnjeg osujećivanja suverenističkog terora, jamči i generalno tapkanje na mjestu: u okolnostima unutrašnjeg čekanja ili priželjkivanja njegove fatalne pogreške, Plenkoviću nedostaje energije i političke snage za išta više od grčevitog održavanja na vlasti, od statusa quo, od toga da ne bude gore.
