Karijera
Od našeg prošlog pojavljivanja na kioscima otkriven je i osuđen hrvatski špijun u Beogradu. Eto u kako dinamičnim vremenima živimo. U petak je objavljeno da su srpske sigurnosne službe uhapsile osobu koja je za potrebe Republike Hrvatske prikupljala obavještajno zanimljive podatke: zove se Čedo Čolović, rodom je iz Tepljuha u okolici Drniša. Medijski prikazi uhapšenoga donekle su pokolebali hrvatski ponos, jer Čolović nije prikazan kao frajer i atleta koji zbunjenim Srbima godinama pred nosom krade najveće državne tajne i dostavlja ih službenom Agramu, nego kao nespretni čudak, koji je godinu-dvije bio u krajinskoj vojsci, da bi se nakon ranjavanja skrasio u Srbiji. Povremeno je navraćao u rodni kraj, baš je krenuo prema beogradskom autobusnom kolodvoru kad su ga zaskočili srpski agenti. Sumnjiv im je bio odavno, jer je od prijatelja oficira vrlo naivno pokušavao iskamčiti tajne podatke, a neke je, navodno, vrbovao na suradnju s Hrvatskom. Već u ponedjeljak emitirana je vijest da je priznao krivicu i nagodio se s tužiteljima te je osuđen na tri godine zatvora.
Kako se i zašto čovjek predstavljan u medijima kao srpski Forrest Gump preobrazio u hrvatskog Jamesa Bonda spada u veće misterije našega vijeka. Navodno su ga u Hrvatskoj ucjenjivali pokretanjem sudskog postupka zbog uloge u ratu ne bude li špijunirao po Srbiji. Ali što Hrvatska o Srbiji može doznati jedino špijunažom tipičnijom za hladni rat i velike vojno-industrijske sile nego za dvije neambiciozne i ne baš perspektivne tranzicijske države? Mnoga su pitanja bez odgovora, ali ćemo svejedno ovaj dio rubrike okončati spektakularnim otkrićem. Čolović je, naime, svjedočili su upućeni novinski reporteri, do rata bio zaposlen kao knjigovođa u drniškoj firmi Udarnik. U teškoj dalmatinskoj provinciji radio je ne baš uzbudljiv posao i vjerojatno mu se do danas ništa u životu ne bi promijenilo da se nije ozbiljno zapucalo.
No Smiljan Reljić, penzionirana i u režimu Franje Tuđmana visokorangirana uhoda, novinama je izjavio da je Čolović ‘prije 90-ih pripadao partijskim strukturama i na temelju toga je gradio karijeru’. Ako je radno mjesto knjigovođe mjera karijernog uspjeha pripadnika predratne partije, što reći za one koji su nakon 1990-ih, zahvaljujući pripadanju stranačkim strukturama, gradili karijere u državnom aparatu? Što reći o Smiljanu Reljiću kojega je predsjedanje drniškim HDZ-om preporučilo za vođenje Tuđmanove poluprivatne agenture čije su mete bile opozicijski prvaci, nezavisni novinari? Što reći istinito, a neutuživo? Možda je najbolje šutjeti, samo što to, nažalost, Reljić nije shvatio.
Komunizam
Od svih čudnih običaja prisutnih po bogomoljama, poput jedenja Boga ili pijenja njegove krvi, najčudniji nalaže suzdržavanje od izravnog stranačkog agitiranja. Ništa popovi u Hrvata desetljećima ne rade tako predano i vjerno poput agitiranja za HDZ, a protiv SDP-a, samo što iz nekog razloga ne smiju spomenuti ni omiljenu, ni omraženu stranku, pa svoju zadaću moraju odrađivati zaobilazno, a opet što konkretnije, da netko gluplji iz pastve nešto ne skopča krivo i ne zaokruži, ne daj bože, ono što ne treba.
I tako, od izbora do izbora, siroti sluga Božji Vlado Košić smišlja kako se napiti krvi prokletim komunističkim krvolocima, banditima, zlotvorima, huljama, bezbožnicima, antikristima, vampirima, sotonama, ubojicama, krivokletnicima, potomcima partizanskih zlikovaca… a ne spomenuti SDP. Na proslavi Presvete krvi Kristove u Ludbregu prošlog je vikenda izvolio zapaziti da ne treba dati glas onima ‘koji i danas ponižavaju nas vjernike i našu vjeru’.
Nije to dovoljno. Mogao bi netko zaključiti kako vjeru i vjernika ponižava HDZ, na primjer, stranka koju tužitelji gone zbog osnovane sumnje da je prekršila Božju zapovijed ‘ne ukradi’. Zato je dobri biskup ubacio i prijekor što na izložbi, misi i konferenciji o Stepincu u Bruxellesu ‘nisu sudjelovali naši europarlamentarci iz redova tzv. političke ljevice’. Zar to ne govori puno o njima, pitao se i, opreza nikad dosta, dodatno precizirao napadom na one koji su prije četiri godine ukinuli saborsko pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu, tj. one koji su na branitelje na Trgu sv. Marka u Zagrebu poslali specijalnu policiju, a nije zaboravio ni tzv. lex Perković. Kako, uostalom, zaboraviti lex Perković, nije lex Perković Reihl-Kir da ga se zaboravlja.
Hrvatsko nogometno prvenstvo neizvjesnije je od sadržaja Košićevih propovijedi, a valjda ništa nije izvjesno kao hrvatsko nogometno prvenstvo. Crkva ga baš zato gura na oltar u kampanjama – Košića, ne prvenstvo – a on zbog glupog običaja prešućivanja političkih stranaka ne može jednostavno zapjeniti: Ne glasajte za SDP!!!
Šteta. Njemu bi bilo lakše, a i najstariji fanovi socijaldemokrata dobili bi potvrdu kako još netko, ispod debelih slojeva domobranskog oportunizma i kurvanja s nacionalizmom, u SDP-u vidi komunizam.
Kistanje
Upravni sud u Splitu u petak je ukinuo rješenje Ministarstva zaštite okoliša i prirode o prihvatljivosti Studije utjecaja na okoliš izgradnje sportsko-rekreacijskog centra s golf igralištem na Srđu. Zamorna birokratska formulacija budi nadu da će projekt koji je uznemirio dobar dio Dubrovčana biti zaustavljen. O ovoj temi opširnije u nastavku ‘Novosti’.
I dok se pred golfom na Srđu, srećom, pojavljuju problemi, na drugom kraju Dalmacije niču naznake nove investicijske bajke. Domovinsko se tiskovlje oduševilo dolaskom Brada Pitta u Šibenik i okolicu. Uz minucioznu analizu njegova stylinga i već rutinske pohvale zvijezdinoj običnosti – zvijezde se, obratite pažnju, portretira ili kao tako obične ili, kad nisu tako obične nego lišene svake želje za kontaktom s domorocima, kao tako samozatajne – naznačeno je da je zainteresiran za investiranje u Zablaću.
Svjetska filmska zvijezda u Zablaću. Šteta što Arsena više nema da ga pridruži očajničkom plesnom paru iz Kistanja, manekenkama iz Ripišta, misicama Bilica, Dubrave, Gaćeleza, prvoj i zadnjoj pratilji iz Žitnića i Unešića, rasplesanim članovima žirija i nadzornog odbora…
Krivina
Milan Bandić, kojemu ankete daju solidne šanse za izborni debakl, izrazio je potrebu za pobjedom u Domovinskom miru. Gostujući na RTL-u, kod Mirjane Hrge, ponudio se i za ulogu Tuđmana u miru.
Bandiću se ne može poreći makar nehotična iskrenost. Kao što je originalni Franjo iskoristio evropski proces raspada socijalizma i stvaranja neovisnih država za zbrinjavanje obitelji, tako i njegov novovjeki apologet, Franjo nove generacije, borbu za Domovinski mir vjerojatno vidi kao dobar način za rješavanje svojih briga sa sudovima, tužiocima, optužnicama.
Konačno, ako je Davorin Mlakar zbog afere Hypo pobjegao austrijskim istražiteljima u Ustavni sud, zašto i Bandić ne bi pred njihovim hrvatskim kolegama uhvatio krivinu, pa poput mnogih uvaženih prijestupnika utekao u Sabor?
