U prošlom su desetljeću izborne kampanje u Hrvatskoj i Sloveniji bile prožete hrvatsko-slovenskim političkim sporovima oko granice i štednje u Ljubljanskoj banci, a povremeno su se vodile čarke i oko manje eksplozivnih problema u međusobnim odnosima. Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju ti su politički sukobi izgubili izbornu draž, iako oni najkrupniji nisu do kraja riješeni, a i ne zna se kad će i kako problemi s granicom biti okončani. Usporedo s tim hrvatsko-slovenskim izbornim igrama bez granice odvijali su se i hrvatsko-srpski sukobi, u čijem je središtu bio rat u Hrvatskoj i njegove posljedice, a samo su se sporadično zapodijevale verbalne bitke oko konkretnih problema u međudržavnim odnosima – ta pitanja tada nisu bila na dnevnom redu ponajprije stoga što je Srbija bila miljama udaljena od otvaranja pristupnih pregovora s EU-om, pa ih nije morala rješavati sukladno europskim pravilima. A i Hrvatska se, kao kandidatkinja za članstvo, morala Briselu prikazati u izdanju ljepšem od svoga stvarnog lika i djela, zbog čega se uzdržavala od eksplozivnih okršaja sa susjedima.
U ovom su se desetljeću okolnosti promijenile: Hrvatska je postala članica Europske unije, a Srbija je kao zemlja kandidatkinja započela pristupne pregovore, pa su hrvatsko-srpski politički sukobi u izbornim vremenima dobili novu energiju i sadržaj. Dijametralno suprotne pozicije o ratu i njegovim posljedicama nisu se ni za milimetar promijenile, tako da se i sporovi oko toga gotovo ritualno obnavljaju o svakoj obljetnici ratnih događaja, no sada im se pridodaju i druga otvorena pitanja u odnosima među državama. Osim ratnih tema iz bliže i dalje prošlosti, u kampanji koja je upravo u tijeku hrvatsko-srpska svađalačka hit-tema je, barem do sada, univerzalna jurisdikcija srpskih sudova u procesuiranju ratnih zločina na čitavom ex-jugoslavenskom prostoru; druga međudržavna sporna pitanja (granica na Dunavu, potraga za nestalima i obeštećenje ratnih žrtava, povratak izbjeglica, sukcesijska pitanja, manjinska prava i slobode…) vjerojatno se čuvaju u rezervi, kako bi po potrebi bila izvučena na svjetlo dana.
Hrvatska, odnosno dio njezinih institucija i organizacija, nije nevina u izazivanju hrvatsko-srpskih ekscesa, smatra Jaroslav Pecnik. Problem je i u tome što se parlamentarne stranke kod nas trude da budu što sličnije i stoga sve kalkuliraju s tim sukobima
- Nacionalistička matrica međusobnog promatranja Srbije i Hrvatske uobličena je kroz prošlo stoljeće, a ratovi 1990-ih doveli su je do krajnjih ubilačkih konzekvenci i dodali joj novi sloj osobnih i kolektivnih trauma koje su tadašnje vlasti ideološki razradile, produbile i zacementirale organizmičkim metaforama, idejama o nemogućem suživotu, višestoljetnoj mržnji, pomirbi kao nacionalnoj izdaji itd., istovremeno gradeći vlastiti imidž ekskluzivnih čuvara nacionalnog identiteta - kaže za ‘Novosti’ Nebojša Blanuša, profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti.
- Takav esencijalistički i temeljito okađen diskurs, koji je nacionalnu pripadnost uspostavio kao osnovnu kategoriju vrednovanja ljudi, kultura, politika i drugoga, funkcionira tako da uvijek iznova proizvodi ‘uznemirujuće razlike’ između ‘nas’ i ‘njih’, koje služe samo tome da bi se i dalje održavali neprijateljski odnos, strah i politička paranoja. Ishod takvog kontaminiranja javnosti na razini individualne psihologije je automatizacija mnijenja u kojima su riječi ‘Srbin’ u Hrvatskoj i ‘Hrvat’ u Srbiji postale psovkama - dodaje Blanuša.
Koliko je pak upotreba takvih okvira uspješna u izbornim kampanjama, po njegovu sudu ovisi ponajprije o temama koje politički akteri i mediji stavljaju na dnevni red u svakom od izbornih ciklusa, tj. oko čega se uspostavlja natjecanje za glasove birača, potom o percipiranoj vjerodostojnosti aktera, dominantnim problemima u užem i širem okruženju itd. U tom smislu, konstatira Blanuša, bliska nam prošlost međunacionalnih sukoba, nerješavanje problema nastalih iz takvih odnosa, nespremnost na suočavanje s prošlošću i povijesni revizionizam, ali i međunarodni krizni kontekst u kojem jača desni ekstremizam, stalno čine nacionalistički okvir barem latentno prisutnim. Desne političke elite ga rado koriste i podgrijavaju incidentima i fokusiranjem na pojedine konkretne probleme, ali ne s ciljem da ih riješe, nego radi stvaranja masovnog raspoloženja i moralnog zgražanja nad time ‘što nam to opet neprijatelji rade’. Međunarodni pritisci tu nemaju neki trajni utjecaj, smatra Blanuša. Oni privremeno gase vatru i proizvode uljuđenost i prianjanje demokratskim vrijednostima samo kao površinsku reakciju, dok se ne stvore prilike u kojima nema više pretvaranja.
- To smo jasno vidjeli tijekom hrvatskog pristupanja EU-u i nakon njega, od Sanaderovog ‘Hristos se rodi’ do razbijanja ćiriličnih ploča. U sadašnjoj konstelaciji političkih aktera, mislim da se ni u Srbiji ništa bolje ne može očekivati. Dakle riječ je o spojenim posudama političkog naslijeđa i tekućeg poigravanja s političkim sentimentima koji zazivaju mržnju, mitologiziraju nacionalnu pripadnost, diviniziraju položaj žrtve vlastite nacije, perpetuiraju loše odnose, a na unutarnjem planu po sličnoj matrici proizvode neprijatelje i uspostavljaju nacionalnu ‘higijenu’ osvajanjem ideoloških aparata države. Ne vidim niti jednog danas relevantnog političkog aktera koji bi bio dovoljno hrabar te posude razbiti - ocjenjuje Blanuša.
Saborski zastupnik laburista Jaroslav Pecnik slaže se s tvrdnjom da u predizbornim vremenima dio političkih stranaka u Hrvatskoj i Srbiji vjeruje da će udaranjem po drugoj strani osigurati izbornu pobjedu, pa stalno traže povode da započnu verbalni rat sa svojim prekograničnim pandanima. Kod jednog dijela birača to ima prođu, smatra on, ali se na tome izbori ne dobivaju. Pecnik podsjeća da se hrvatsko-srpski okršaji redovito događaju i u vrijeme obilježavanja Oluje ili pred utakmice hrvatskih i srpskih klubova i reprezentacija – i tada se međusobno ispljuskamo, a potom se na neko vrijeme stane i čeka se neka druga prilika za nova međusobna šamaranja.
Ove se godine početak izborne kampanje poklopio s obljetnicom Oluje, ali i s nekim drugim događajima u Hrvatskoj koji izazivaju reakcije na srpskoj strani, poput sudskog poništenja presude kardinalu Alojziju Stepincu, podizanja spomenika osuđenom teroristu Miri Barešiću, ustašofilske opstrukcije obilježavanja ustanka u Srbu… Hrvatska, odnosno dio njezinih institucija i organizacija, nije nevina u izazivanju hrvatsko-srpskih ekscesa, smatra Pecnik, jer u tu svrhu koristi takav i sličan materijal.
Od ulaska Hrvatske u EU, ističe Ivo Visković, hrvatsko-srpske odnose komplicira uvjerenje hrvatskih političara da je Hrvatska tim članstvom zaštićena i da će u sporovima sa susjedima eu stati na njezinu stranu. Visković se čudi što je i Miro Kovač prigrlio takav stav
- Činjenica je da je Aleksandar Vučić predsjednik Vlade Srbije i to moramo respektirati. No istovremeno su smiješni njegovi svakodnevni pokušaji da se pokaže drugačijim, da nas uvjeri da vidi bolje od drugih, jer još pamtimo što je radio i zagovarao u devedesetima. Sjećam se primjerice da su u jednom tadašnjem TV duelu Anto Đapić i Vučić zagovarali iste stavove i politike, iako s različitim nacionalnim predznakom - kaže Pecnik.
Smatra da je problem i u tome što se parlamentarne stranke kod nas trude da budu što sličnije i stoga sve kalkuliraju s tim sukobima.
- Na primjer, Zoran Milanović kao vođa SDP-a nastoji biti državnik, ali pritom i on želi poslati poruku kako je čvrst u odnosu prema Srbiji, iako nije opterećen hrvatsko-srpskim odnosima poput mnogih drugih naših političara - kaže.
U suštini, uvjeren je Pecnik, u aktualnim hrvatsko-srpskim sukobima nema ničega ozbiljnog, oni se ponajprije izazivaju i vode zbog jednog dijela birača, ali i medija koji se njima hrane (jer je, navodno, riječ o tiražnim temama). Otvorena pitanja u odnosima Hrvatske i Srbije nisu nerješiva, smatra Pecnik, i uz malo više dobre volje s obiju strana mnoga bi se u dogledno vrijeme mogla bilateralno riješiti. No i kad se riješe, sporovi u vrijeme izbora, godišnjice Oluje ili sportskih susreta ipak će se nastaviti, jer je javnost godinama navikavana da te odnose gleda kroz prizmu sukoba i spornih pitanja.
- Danas vidimo samo taj vrh sante leda, a suštinu ne želimo vidjeti, iako su hrvatsko-srpske veze u većem dijelu bile pozitivne i dobre, što bi trebala biti itekako dobra osnova za razvijanje dobrosusjedskih odnosa i rješavanje spornih pitanja - kaže Pecnik.
Premda je početak pristupnih pregovora Srbije s Europskom unijom u hrvatsko-srpske odnose unio dodatne negativne strasti zbog specifičnih zahtjeva koje je Hrvatska navodno ugradila u pristupne kriterije, upravo bi putovanje Srbije k Uniji trebalo biti dobra prilika i za rješavanje spornih pitanja između susjednih država, procjenjuje Pecnik, dodajući da su srpski političari predvođeni Vučićem itekako motivirani da se dokažu kao Europljani: poput hrvatskih političari iz nedavne prošlosti, spremni su svoju privrženost europskim standardima i pravilima dokazivati rješavanjem spornih pitanja sa susjedima.
Gostujući nedavno na N1 televiziji, Ivo Visković, profesor beogradskog Fakulteta političkih nauka i bivši srpski veleposlanik u Njemačkoj (istodobno kad je ondje Hrvatsku predstavljao Miro Kovač, sadašnji tehnički ministar vanjskih poslova), ocijenio je da hrvatsko-srpske odnose i sporove dodatno opterećuje proturječno opredjeljenje Hrvatske da želi biti lider u regiji kojoj ne želi pripadati, odnosno da Hrvatska već godinama bježi s Balkana u Europu, a želi biti lider na Balkanu. Drugi veliki kamen smutnje u hrvatsko-srpskim odnosima Visković vidi u činjenici da je u Hrvatskoj do maksimuma razvijen osjećaj da je Srbija bila agresor, a Hrvatska žrtva. I premda je i po njegovu sudu Miloševićeva politika bila glavni krivac i generator raspada Jugoslavije i ratova na njezinu teritoriju, on smatra da takvo crno-bijelo tumačenje rata i njegovih posljedica u Hrvatskoj ne omogućuje racionalan pristup u odnosima među državama i rješavanju spornih pitanja.
Od ulaska Hrvatske u Europsku uniju, nastavlja Visković, hrvatsko-srpske odnose dodatno komplicira uvjerenje hrvatskih političara da je Hrvatska tim članstvom zaštićena i da će u sporovima u bilateralnim odnosima sa susjedima EU stati na njezinu stranu. Visković se čudi što je i Miro Kovač kao hrvatski ministar vanjskih poslova prigrlio takav stav, jer ga poznaje kao kvalitetnog diplomata i racionalnog čovjeka, koji nije nacionalno ostrašćen. Upravo činjenica da i racionalni diplomat Kovač ustrajava na stavu da Srbija nije u sporu s Hrvatskom nego s EU-om (unatoč tome što se to u nekoliko slučajeva pokazalo pogrešnom procjenom) Viskoviću je znak da se barem još neko vrijeme sporna bilateralna pitanja neće moći rješavati dijalogom, pogotovo stoga što i pojedini srpski ministri stalno dolijevaju ulje na vatru i dodatno otežavaju bilateralne odnose.
I s jedne i s druge strane pripadnici političkih elita uglavnom funkcioniraju po zadanim nacionalističkim matricama uspostavljenima u prošlom stoljeću, u godinama raspada Jugoslavije i stvaranja suverenih i samostalnih nacionalnih država. Tako će valjda biti dok i Srbija ne postane članica Europske unije, a onda će i takvi izborni ratovi utihnuti i pasti u zaborav, kao što se dogodilo i s hrvatsko-slovenskim izbornim okršajima kad se Hrvatska pridružila Sloveniji u EU-u. Osim ako i Europa ne poludi, pa oživi svoje međunacionalne i međudržavne povijesne sukobe i ratove, koje je odavno utišala i primirila ujedinjujući se u zajednicu država.
