Umirovljeni profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Jovan Mirić umro je u nedjelju, 5. travnja, u 81. godini, a posljednji ispraćaj bit će u petak, 10. travnja u 14 i 30 sati na Krematoriju zagrebačkog Mirogoja. Ovog profesora, intelektualca i publicista odredile su, između ostaloga, dvije knjige čiji je autor i koje, na neki način, omeđuju njegovu profesorsku karijeru. Godine 1984., kad se kriza jugoslavenskog sistema tek nagovještavala, ali se u to vrijeme o njoj malo javno govorilo, Mirić je napisao knjigu ‘Sistem i kriza’. S jedne strane, ona govori – kako u jednom svom kasnijem osvrtu konstatira njegov kolega s fakulteta Nenad Zakošek – ‘o krizi autentičnog, klasnog ustrojstva društveno-političkog poretka, tj. krizi samoupravnih institucija, a s druge strane o krizi jugoslavenskog federalizma kao izvornom revolucionarnom modelu rješenja nacionalnog pitanja na jugoslavenskom prostoru’. Druga knjiga-međaš, koju je Jovan Mirić napisao u poznijim godinama i umirovljeničkim danima, jest knjiga o Kosovu: SKD Prosvjeta iz Zagreba objavila je 2010. godine u svom izdavačkom programu ‘Kosovo i ostale teme’. Upitan u jednom intervjuu što ga je motiviralo da napiše knjigu o tako nepopularnoj temi kao što je kosovsko pitanje, Mirić odgovara da ju je napisao iz inata, jer ‘vlada potpuna ignorancija i neznanje hrvatske elite o Kosovu. Oni ništa o Kosovu ne znaju i koriste se samo izmišljenim stereotipima’.
‘Srbi čine integralni, neodvojiv dio hrvatske povijesti, kulture i politike. Sve to što je u posljednjih dvadesetak godina uništeno i što se uništava (uključujući i ljudsku supstancu), to je ranjavanje i destrukcija hrvatskog korpusa i hrvatske kulture. Samo se to još nitko Hrvatima ne usudi reći’, ocjenjuje Mirić u knjizi ‘Kosovo i ostale teme’
Biografski podaci o preminulom profesoru kažu da je rođen 24. listopada 1934. u Krbavici kraj Korenice. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1962., a za asistenta na Fakultetu političkih znanosti izabran je 1965. godine. Karijera mu nakon toga samo napreduje, da bi 1982. bio izabran u zvanje redovitog profesora za znanstveno područje politologije, a od 1986. do 1988. obnaša dužnost dekana FPZG-a. Osim dviju spomenutih knjiga, njegova bibliografija obuhvaća i naslove kao što su ‘Interesne grupe i politička moć’, ‘Rad i politika’, ‘Demokracija u postkomunističkim društvima’, ‘Demokracija i ekskomunikacija’ i ‘Zločin i kazna’. Uza sve to, objavio je više od 250 znanstvenih i stručnih radova.
Vratimo se Mirićevoj vjerojatno ključnoj knjizi iz opusa, dakle ‘Sistemu i krizi’. Naime, jedna od najvažnijih vrijednosti ove knjige jest njezina svojevrsna prediktabilnost. Zakošek tako u svom članku kaže: ‘Ako se ne varamo, u Mirićevoj su knjizi, po prvi put nakon 1971/72., odnosno usvajanja Ustava 1974., javno tematizirani temeljni problemi političkog ustrojstva Jugoslavije, koji se ovdje pojavljuju pod natuknicama federacije i konfederacije, većinskog odlučivanja i konsenzusa, statusa narodnosti i pokrajina, dezintegracije državnog ustrojstva Srbije. Anticipirane su, dakle, teme na kojima će kasnije doći do otvorenog rascjepa unutar jugoslavenske političke elite.’
Iako povučen iz javnog života, ali radno stalno aktivan, Mirić je događaje u Hrvatskoj u posljednjih 25 godina pomno pratio, analizirao i komentirao. U jednom intervjuu je podsjetio na same početke društveno-političkih promjena u Hrvatskoj. Zanimljiva je ta sekvenca, pa ćemo je ponoviti. Dakle Mirić kaže: ‘U moj zagrebački stan 1990. došli su moji Ličani, predsjednici nekoliko općina i sekretari komiteta. Sjećam se Jove Kablara iz Knina, većinu imena sam zaboravio. Došli su uznemireni da čuju i moje mišljenje, mada sam uvijek bio izvan politike. Rekao sam im otprilike ovako: Gledajte, ljudi, sve možete, ali ne smijete uzeti oružje u ruke. Ako to uradite, učinit ćete najveću uslugu proustaškim snagama u hrvatskoj politici. Samo bez oružja morate upotrijebiti sva sredstva građanskog otpora, neposlušnosti. Neće vam biti lako, ali se po svaku cijenu klonite oružja.’
O Mirićevoj stalno prisutnoj i naglašenoj zainteresiranosti za društveno-političke aktualnosti govori i Danko Plevnik u svom osvrtu na knjigu ‘Kosovo i druge teme’: ‘Njegov se tekst Lustracija (purgacija alla Croatia) može ubrojiti među najbolje suvremene hrvatske polemičke eseje u kontrastu spram ideologije novopovijesti. Hrvatska je po njemu izvršila jedino etničku lustraciju i to kao pomirenje svih Hrvata, a lustraciju svih Srba. Protivi se izjednačavanju antifašizma i antikomunizma, što kao novo pomirenje predlaže Ivo Banac stavom da Ne možete biti antifašist, a da niste i antikomunist. Jer bi po tome zaključak bio da su komunizam i fašizam isto. Što bi bilo moguće da antifašističke borbe uopće nije ni bilo i da su je organizirali kardinali i ustaše, a ne Tito i partizani.’
Knjiga završava oporom autorovom konstatacijom da ‘Srbi čine integralni, neodvojiv dio hrvatske povijesti, kulture i politike. Sve to što je u posljednjih dvadesetak godina uništeno i što se uništava (uključujući i ljudsku supstancu), to je ranjavanje i destrukcija hrvatskog korpusa i hrvatske kulture u svim njenim dimenzijama i značenjima. Samo se to još nitko Hrvatima ne usudi reći’.
Mirić je prije pet godina bio dobitnik nagrade Srpskog narodnog vijeća. Prilikom uručivanja plakete s likom Nikole Tesle, tadašnji je laureat kazao: ‘Ovim javnim priznanjem, prvim nakon toliko godina, osjećam se počašćen iz tri razloga. Prvo, zbog povezivanja mog imena s imenom Nikole Tesle, jednog od najvećih umova čovječanstva kojeg je nedavno američki časopis svrstao u deset najznačajnijih ličnosti u povijesti čovječanstva. To što mu mi rušimo spomenike tužna je priča ovih prostora. Osjećam se počašćenim i zato što iskreno mislim da je bilo ljudi koji su možda više zaslužili tu nagradu. I treće, jer sam dobio priznanje s dva publicistička diva i hrabra čovjeka kao što su Slavko Goldstein i Igor Mandić.’
