U 73. godini preminula je novinarka, feministica i aktivistica mirovnog i ženskog pokreta Vesna Kesić, javio je HND.
Šturi podaci iz biografije kažu da je diplomirala psihologiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, dok se novinarskim tekstovima isticala u jugoslavenskim tjednicima Start, Nedjeljna Dalmacija, Danas, Mladina i Nin. Premda društveno aktivna i u prijeratnom razdoblju, puni angažman ima početkom devedesetih.
Jedna je od suosnivačica Građanske inicijative za slobodu javne riječi, Centra za žene žrtve rata, Grupe za ženska ljudska prava, B.a.B.e…. Poznata je i kao jedna od tzv. Vještica iz Rija iz nepotpisanog teksta Slavena Letice, objavljenog u Globusu, gdje je protiv nje, Dubravke Ugrešić, Rade Iveković, Slavenke Drakulić i Jelene Lovrić pokrenuta medijska hajka zbog manjka domoljublja.
"Gotovo u četrdeset i petoj i konačno vještica! Jer, kad bolje razmislim, nikada ništa drugo nisam ni željela biti. No, kako mlade vještice još nisu sasvim emancipirane, u ranom djetinjstvu te su se fantazme javljale u nekom drugom, socijalno prihvatljivom obliku. Sjećam se da je jedan od mojih prvih odgovora na pitanje 'Što ćeš biti kada odrasteš' odlučno glasio: 'Stjuardesa!' Sanjarila sam o putovanjima u veliki nepoznati svijet, gradove poput New Yorka, Berlina, Londona, o egzotičnim zemljama i susretima sa zanimljivim ljudima. Zacijelo, neki muški psihijatar otkrio bi u tim djevojačkim čežnjama želju za letenjem (prema Erici Jong – nedostatak straha od seksa) i skrivenu želju da se napusti obitelj, dom i pleme, napisala je u tekstu Ispovijed hrvatske vještice", zabilježene su njene rečenice na portalu H-alter.
U intervjuu za Novosti prije četiri godine ovako je govorila o novinarstvu i aktivizmu: "Ja sam sebe uvijek više doživljavala kao aktivisticu nego kao profesionalnu (a ponajmanje ‘uglednu’) novinarku. Ali sam uvijek i jako pazila da mi se ne potkradu krivi ili neprovjereni podaci, ili da ljudima ne pripisujem kvalifikacije, odnosno etikete koje oni ne zaslužuju uzimajući u obzir njihov čitavi opus, a ne samo jednu usputnu opasku, ili pobjeglu rečenicu. I s time se, dakako, treba i može polemizirati, ali drugačije nego s nekim kontinuiranim djelovanjem koje želite raskrinkati. Polemike su, dakako, nešto sasvim drugo, i ja sam im jako sklona, one podrazumijevaju mnogo više slobode u ‘vrijeđanju’. No, ne možeš čitav život samo polemizirati ili pisati pamflete, tim više što većina takvih autora uglavnom stalno piše jedan te isti tekst. Ranih devedesetih sam ionako izašla iz novinarstva, jer je jako malo toga uopće i zasluživalo taj naziv. Postati ‘samo aktivistica’ meni se činilo kao jedini mogući moralni čin. Pa se čudim kad me ljudi i danas smatraju novinarkom."
Feminizam i aktzivizam bile su njene glavne teme. "Ne znam zašto bi se bilo kojem aktivizmu, pa i ovom medijskom koji se javlja u posljednje vrijeme ‘ideološka zacrtanost’ predbacivala kao nešto negativno ili nelegitimno. Ideologije, pa čak ni one kolektivističke, nisu same po sebi negativne u nekoj sredini. One mogu zagovarati kritičko preispitivanje stvarnosti, kao i slijepo slijeđenje nekih dogmi, političkih, nacionalnih ili vjerskih. I libertarijanstvo, pa i liberalizam kao političke filozofije snažne su ideološke pozicije, unatoč tome što su ekstremno ili umjereno individualističke. Kritički feminizam i postkolonijalna teorija su to zgodno formulirali: uglavnom sredovječni muškarci srednje klase misle da njihova egzistencija nije uvjetovana ni klasom, ni rasom, ni rodom. Svi pamte Marxovu tezu o ideologiji kao iskrivljenoj, fetišiziranoj svijesti, a zanemaruju da i progresivne i reakcionarne ideologije mogu u nekom povijesnom trenutku zadobiti snagu materijalne činjenice", kazala je jednom prigodom.
Za naš tjednik prošle godine napisala je tekst o ulozi aktivističkih pokreta nakon Oluje 1995. godine. Pomagala je žrtvama ratnih silovanja, pokrenula alternativnu nagradu grad Zagreba "Nada Dimić", a neko vrijeme radila je i kao medijska savjetnica u uspostavljenom Uredu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova.
