Veliki broj ljudi, među kojima i brojne javne ličnosti, skupio se na komemoraciji Borki Pavićević, dramaturginji, antiratnoj aktivistici i direktorici beogradskog Centra za kulturnu dekontaminaciju (CZKD), održanoj 10. jula, u Novinarskom domu u Zagrebu. Komemoracija, koju su organizirali Srpsko narodno vijeće i Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću, započela je čitanjem izvoda iz Borkine zadnje knjige 'Glava u torbi'.

Novinarka Ivana Dragičević od prisutnih je zatražila da umjesto minute šutnje počast ženi, koja ni u najtežim vremenima nije šutjela, odaju minutom aplauza.

Zajedničko oproštajno pismo umjetnika iz CZKD-a pročitao je dramaturg Adam Ranđelović.

- Borka je bila hrabra, brižna, bučna i prodorna. Bila je jedan od poslednjih modernističkih duhova. Za nju bolji svet nije bio utopija, nego stvar rada, posvećenosti i ljubavi. Gradila je, a ne rušila. Nikad se nije predavala; za nju pojam 'nemoguće' nije postojao. Za nju je uspeh uvek bio 'naš', zajednički, a ako je trebalo, odgovarala je u svoje ime. Nitko je neće zameniti, a to ne bismo ni tražili, zaključio je pismo Ranđelović.

- Borka je bila po svemu jedinstvena osoba. Mogla je nekog satima slušati i u samo tri, četiri rečenice usmjeriti svog sugovornika, rekao je zagrebački dramatičar, pisac i Borkin dugogodišnji prijatelj Vladimir Stojsavljević. - Kazališne ideje Borke Pavićević nikad nisu bile samo kazališne, nego su uvijek intervenirale u svijet koji nas tišti. Borka je živjela utopiju – po tome je bila čudesna. Ona nije bila neponovljiva kao osoba, cijeli njen život je neponovljiv, podvukao je Stojsavljević.

Borka se kao jedna od najistaknutijih protivnica srpskog nacionalizma, vedro borila za suočavanje s prošlošću, rekla je voditeljica Documente Vesna Teršelič.

- Povezivala nas je međusobno u sestrinstvu i bratstvu onih koji preuzimaju odgovornost da vide mračnu stranu i prave korake prema katarzi. Uvijek potresena težinom zločina, uvijek pristojna prema žrtvama i poniženima i uvijek borbena prema ogrezlima u kriminalu. Da postoji škola priznavanja ljudskog dostojanstva, trebala bi nositi njeno ime, rekla je Teršelič, ističući da na pitanje 'tko ostaje s nama' nismo našli odgovor.

Dugogodišnja Borkina prijateljica Vesna Kesić podsjetila je da je zbog svog antiratnog angažmana Borka Pavićević bila jedna od proglašenih 'vještica'. - Ona i ja bili smo u krugu onih koji su dijelili slične svjetonazore, ali nismo nametali odgovore, rekla je i naglasila da je

Borkino djelovanje 60-ih obilježeno pobunom, 80-ih optimizmom, 90-ih u okruženju katastrofe, a od početka vijeka pokušajima popravljanja svijeta.

- Bila je uvjerena da naše mladenačke ideje ne treba odbaciti samo zato što se ne ostvaruju u praksi, rekla je vesna Kesić, ističući da 'nam Borka ostavlja radost različitosti i otvorenosti'.

- Borka Pavićević bila je žena slobode, rekao je Milorad Pupovac i naglasio da je Borka posjedovala moralnu osjetljivost kakva se rijetko sreće, bivajući hrabra i iznimno kreativna.

- Posebnu je pažnju posvetila dekontaminaciji kulture svojstva i svojinstva u kojoj je najizraženiji stari mentalitet ovih prostora - biti među svojima, za svoje, podvrgnuti svojima, što je odraz tradicionalizma koji je iz obitelji postao vjerski, stranački, etnički i državni.

- Drugo obilježje je posvajanje i prisvojivanje imovine koja nije naša, novca i rada uz pravdanje slobodnim tržištem privatnim inicijativama i vlasništvom. Ali to nije rezultat stjecanja već nasilne radnje. Treće obilježja je način kako učiniti dominantnom svoju istinu pod motom: neće drugi pisati našu povijest. Borka je bila jača os svega toga, rekao je Pupovac.

Na komemoraciji, koju je moderirala Aneta Vladimirov, bila je i Borkina porodica, bivši predsjednik Stjepan Mesić, saborski zastupnik Boris Milošević, brojni nevladini aktivisti, novinari, naučni radnici i Borkini prijatelji. Mnogi od njih upisali su se i u Knjigu žalosti.

Podsjetimo, Borka Pavićević rođena je 1947. godine u Kotoru. Diplomirala je dramaturgiju 1971. na beogradskoj Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju, gdje je i magistrirala 1976. U dramaturškom odjeljenju Ateljea 212 radila je deset, a u Beogradskom internacionalnom teatarskom festivalu 20 godina. Bila je dramaturginja u kazalištima u Zenici, Splitu, Skoplju, Ljubljani, Subotici i Beogradu, osnivačica teatra Nova osećajnost te učesnica pokreta Kazalište, pozorište, gledališče, teatar.

Sa mjesta uredničke direktorice Beogradskog dramskog pozorišta smijenjena je 1993. zbog njenog javnog djelovanja, odnosno učešća u mnogobrojnim antiratnim akcijama, u suradnji sa jugoslavenskim organizacijama koje su se zalagale za demokratizaciju i razvoj civilnog društva u Srbiji i regiji.

Bila je učesnica Civilnog pokreta otpora, članica Beogradskog kruga, udruženja slobodnih intelektualaca, kao i osnivačica i direktorica Centra za kulturnu dekontaminaciju. Pisala je kolumne u časopisu Susret, tjedniku Vreme i u dnevnom listu Danas. Objavila je tri zbirke eseja: Na ex – Postdejtonska moda, Moda i Glava u torbi. Dobitnica je brojnih nagrada, među kojima i ona Hirošima fondacije za mir i kulturu 2004 i i Orden legije časti Francuske 2002. godine.