Novosti

Društvo

Poljudska strahotica

Više oružja na jednoj nogometnoj utakmici u Republici Hrvatskoj bilo je samo kad je 1998. u Zagrebu gostovala SR Jugoslavija. Manje bi ga valjda bilo i da Izrael zakaže domaćinstvo u Gazi ili Rusija u Groznom

Xcbuegzmdhc04gu0hcdzo09087g

Opsada splitskog stadiona uoči susreta Hrvatska – Mađarska (foto Ivo Čagalj/PIXSELL)

Eurokvalifikacijska utakmica hrvatske nogometne reprezentacije u Splitu pretprošle srijede zadobila je svoj puni smisao tek naknadno. Konkretnije, s potresnom objavom Slobodne Dalmacije o iskustvu najmanje dvojice veterana Četvrte gardijske brigade koji su bezrazložno odvučeni s poljudskih tribina i narednih nekoliko sati zadržani u policijskoj stanici. I to ‘u podrumu policijske stanice’ – precizna je i odrješita bila Slobodna.

Što je točno nagnalo hrvatske policajce da hrvatske branitelje strpaju u hrvatski zatvor, kao da je riječ o nedajbog Srbima i Lori, to se pak iz naših vodećih medija nije moglo saznati ni prije ni poslije utakmice. Lokalna su dalmatinska glasila bilježila razne značajke naočigled izvanrednog stanja, ali cjelovito je tumačenje izostajalo, onako kako je odstranjeno i s tribina za vrijeme dvoboja između Hrvatske i Mađarske. Prostor je odvajan za propagandu čija se strategija svodila na ponavljanje indikativne i dozlaboga besmislene fraze ‘hrvatski Split’, mada svi dobro znamo da ne postoji npr. Split ob Dravi ni Sremski Splitovi. Niti najstariji Splićani ne mogu se sjetiti kad su tako posljednji put čuli da netko kaže ‘hrvatski Ogulin’ ili ‘hrvatski Varaždin’. Zapravo, možda ipak mogu: u ratu, dok Hrvatska nije bila u jednom komadu ni komadiću, pa se nametala potreba državotvornog ovjeravanja svakog pedlja teritorije od Jadrana i Panonije do hrvatske Bosne i Hercegovine.

E pa stanje početkom ovog mjeseca u Splitu bilo je upravo ratno. Vojne i policijske uniforme u tolikom broju izgledale su tamo čisto okupatorski, dok se Hrvatska od nepouzdanog Splita branila ‘na kopnu, u zraku i na moru’. Opis preuzimamo, jer to su uočili ipak svi, od Večernjaka i Jutarnjeg do RTL-a i Hrvatskog radija.

Sam je Poljud te večeri osiguravalo više od tisuću policajaca, uz petsto zaštitara – ovo je samo službena cifra – a ni Davor Božinović ne zna koliko ih je točno bilo u široj zoni sukoba, pardon, utakmice. Vojska je bila zacijelo sva koju posjedujemo, osim posada zadržanih na radarskim punktovima, u skladištima sa streljivom i u Afganistanu. S mora su na red pazili ratni brodovi, iz zraka helikopteri, te je angažirana i protuzračna obrana s antidronskim topopuškama. Država se nije usudila riskirati s novom nogometnom sabotažom jogunastih Dalmatinaca. Hrvatski nogometni savez je za osiguranje izdvojio tri milijuna kuna, no ukupni će se trošak organizacije zbrajati mjesecima.

I svejedno u njemu neće biti obračunata pretrpljena društvena šteta od činjenice da je više oružja na jednoj nogometnoj utakmici u Republici Hrvatskoj bilo samo kad je 1998. u Zagrebu gostovala SR Jugoslavija. Manje bi ga valjda bilo i da Izrael zakaže domaćinstvo u Gazi ili Rusija u Groznom. ‘Tada su me zgužvali, njih trojica, dvojica za ruke, a treći mi je pognija glavu i osjetija sam kako me uvatija za kaiš na gaćama’, prenosi Slobodna Dalmacija dramatično svjedočanstvo branitelja Pere Zečevića koji se ovaj put nekako zatekao na pogrešnoj strani. Odvukli su njega i njegova prijatelja čije je dijete ostalo uplakano na tribini, i drugdje još barem četrdesetak sumnjivaca.

‘Tako su me izgurali do izlaza. Vrhunac ludila i perverzije’, nastavlja on, ‘bilo je predavanje interventnom policajcu. Ovi me odma prima ‘u kravatu’, kompletnu podlakticu s onon plastikom mi je stiska, zabija mi je grkljan u mali mozak. Vodi me niz skale, ja već bez zraka, crni mi se pred očima i u zadnji moment sam nekako uspija strgnuti mu ruku i doć do zraka.’ A sve grozno što je Pero činio na tribini, bilo je kratkotrajno nesnalaženje oko lociranja točnog sjedišta i pokušaj rasprave sa zaštitarima.

S druge strane, isti mediji su stalno prenosili momente ‘sjajne navijačke atmosfere’ s primjerima ‘razdraganih poklonika nogometa’. Zaista, sasvim je moguća i realna situacija bila ta shizofrenična podvojenost, iako se razni opservatori trude ustanoviti kako postoji samo jedno lice stvarnosti po ovom i sličnim pitanjima. No jedni te isti ljudi, iz istih obitelji i susjedstava, naprosto imaju refleks da bodre selekciju zemlje u kojoj žive i iz koje potječu, i da istodobno kritički reagiraju na evidentan nalaz da im je ta selekcija suštinski oduzeta, baš kao i sama zemlja, uostalom. Na koncu se sve i moralo prebiti o leđa branitelja koji su tolike godine lično osiguravali šuplju fikciju domovinske svetosti bez opipljivog sadržaja.

Naravno, porijeklo sporenja je poznato – notorni otpor navijača splitskog Hajduka prema svehrvatskoj nogometnoj strahovladi Dinamova gazde Zdravka Mamića i njegove klateži od Rijeke do Osijeka. Danas bi oni lako mogli po zemlji širiti jumbo-plakate s natpisom ‘Znate li kako je biti hajdukovac u Hrvatskoj?’

Hajdukovci su na mafijaški ustroj hrvatskog nogometa odgovorili klupskim modelom zajedničkog upravljanja koji se potom više nikad nije ticao samo nogometa. Mafijaško je sve, dabome, ali u Dalmaciji nema svega, nego ima samo turizma i Hajduka, što ustvari pojačava narodni fokus na borbu za klub. Iz krugova bliskih Zdravku Mamiću kojima je zdušno pripadna i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, ne samo kompletan HDZ, odgovoreno je otprve rigidno i cinično. Grabar je Kitarović tako onomad nazvala splitske nogometne gerilce – orjunašima. Na korak do četnika, hajdukovci su prokazani najtežim difamacijama, ali samo dok vlastima opet nisu ustrebale mobilizirane najšire mase.

To se u pravilu odnosi najprije na izborne prigode, pri čemu se u dogledno vrijeme Hrvatskoj mršte najmanje dvije takve. Manje su izvjesni prijevremeni parlamentarni izbori, ali ni to nije zanemarivo, dok je u vezi s predsjedničkima već neko vrijeme jasno da je termin odigravanja s Mađarskom jedina sigurna šansa Kolindi Grabar-Kitarović da se trijumfalno ukaže na velikoj sceni usred Dalmacije. Jer od kampanje i uopće političkog kapitala ona ima samo to – kolektivnu uspomenu na velebni uspjeh Hrvatske u Rusiji prošle godine, a s kojim je praktično srasla i njezina markantna pojava u najdražem dresu. Ni ostalo nije manje poznato: predsjednica je ljetos okrenula priču, a da ni trepnula nije, čim je obznanjeno da bi Hrvatska mogla Mađarsku dočekati na Poljudu. Tamo dakle gdje se reprezentacija udostojala doći svega četiri puta u gotovo tri desetljeća postojanja, znamo li da je relacija nogometnog saveza i države prema Hajduku i Dalmaciji uvijek bila dosljedno kolonijalistička.

A ti odnosi ne mogu se gurati pod travnjak vječno, i prije ili kasnije isklijat će efekti poduzetih manipulacija. Baš u Dalmaciji očitovale su se i deponirale u naznačenom razdoblju neke od najcrnjih manifestacija ljudske strasti u ime nacije, pa je red da odgovor na iznevjerenu ljubav bude jednako usrdan. Može režim sad poduzimati što god hoće da pokrije tu istinu, ali ona neumoljivo curi na sve premnoge rupe.

A svakako je poduzeo, kao što smo već naznačili, ne tek množinom ljudstva pod oružjem, kontroliranom diobom karata podobnima, medijskom podrškom i zavlačenjem političara u guzicu javnosti. HDZ i pripadne strukture, da ne spominjemo ponovno i mafiju, obradile su i vodstvo Hajduka, navijačima usprkos, da bi ga bez valjanog ustupka privoljeli na posluh oko reprezentativne utakmice. I neka se čelni ljudi tog kluba sad grade nevještima, no glavne su persone splitskog HDZ-a Andro Krstulović Opara i Petar Škorić očito kvalitetno odradili svoj posao za Pantovčak. Taj uspjeh podrazumijeva bonus – dubinsko uzdrmavanje projekta narodnog i demokratskog kluba Hajduk, što neće doći odmah na naplatu, ali jednako neće ni izostati u doglednoj perspektivi.

‘Đava je straj’, glasio je jedan od transparenata koje su aktivniji hajdukovci razapinjali po Splitu proteklih dana, a policija uklanjala promptno kao da su radioaktivni. Isti strah ostaje i nakon ove utakmice kampanjskog karaktera, vojnog te političkog, jer je njome još i naglašena laž svih uprazno forsiranih značenja iz pojma i pojave nacionalne selekcije, pa nužno i same nacije. Nema pritom veze što jedan Mamić odnedavno više nije tu, sve dok je nama hrvatske hrvatske reprezentacije.

Društvo

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više