Dosadno ljetno popodne u Uzdolju kraj Knina. Termometar pokazuje 32 stupnja. Kiša se nećka pa na kraju odustaje. Na terasi kafića ‘Petko’, u koji je prije tjedan dana upala grupa dobro organiziranih huligana i pretukla goste koji su mirno gledali utakmicu Crvene zvezde, nema nikoga. Za šankom je majka vlasnika Borisa Petka, kojeg je policija sa suprugom odvela u Šibenik na prepoznavanje mogućih počinitelja ovog zločina iz mržnje. U vrijeme zaključenja ovog broja Novosti policija je izvijestila da je podnijela kaznene prijave protiv pet osoba zbog kaznenog djela nasilničkog ponašanja počinjenog iz mržnje, zbog kaznenog djela oštećenja tuđe stvari i zbog kaznenog djela nanošenja tjelesnih ozljeda. Četiri osobe su privedene i ispitao ih je zamjenik državnog odvjetnika, dok je jedna u bijegu. Tragalo se za još desetoricom.

Mi smo ovdje svaku večer i nastavili smo živjeti normalno. Večeras ovdje ponovno gledamo utakmicu. Vjerojatno su ljudi osjetili potrebu da dođu i da nikoga svojim prisustvom ne provociraju, nego da iskažu podršku našem načinu života – kaže načelnik Milan Đurđević

Dok kompletna hrvatska desnica skupa s novinarima desnih portala pokušava ovaj ekstremni iskaz međunacionalne mržnje prikazati kao manji navijački incident, pritom demonizirajući žrtve i prikazujući Borisa Petka kao navodnog četnika, prijatelja Kapetana Dragana i ratnog zločinca, njegova majka Ika brine neke druge brige.

- Ne mogu shvatiti da nam se to dogodilo. Kako se ne bih prepala! Ja tu večer nisam mogla zaspati. Mala me pitala ‘baba, što ti ne spavaš?’ Ja joj kažem ‘ne mogu, srećo’, a ona kaže ‘ne mogu, baba, ni ja kad ti ne možeš. Pa nije ni meni bilo lako kad sam vidjela tatu svog krvavog…’ Ona mene tješi… Ona je svoju kumicu uzela i u ćošak se pod stol sakrila, zlato babino. Starija je pobjegla na stražnji izlaz. Ja sam bila u kući jer mi živimo gore u selu, ne ovdje uz cestu. Sjedila sam i namakala tabane, imam s njima problema jer dugo stojim. Kad mi na vrata zalupa jedna žena šta živi u Beogradu i viče ‘tetka Iko, otvaraj! Zovi miliciju, dolje sve slomiše i pobiše!’ Dok sam ja dolje došla, nikoga nije bilo, jedino moj Boro sav krvav - prepričava nam Ika.

Kako vrijeme prolazi, kafić ‘Petko’ polako se puni gostima. Do 21 sat, kada počinje uzvratni susret zadnjeg pretkola Lige prvaka u Beogradu između Crvene zvezde i Young Boysa, u kafiću ih je 30-ak, skupa s nekoliko žena. Atmosfera se ne razlikuje od bilo kojeg kafića u kojem se gleda utakmica, jedino što ovi ljudi navijaju za Crvenu zvezdu i što su Srbi, a to očito mnogima smeta. Malo prije početka, nakon višesatnog čekanja u šibenskoj policiji, dolazi i bračni par Petko. Bili su na prepoznavanju potencijalnih napadača, odnosno čovjeka koji je bio s njima u dosluhu i koji je došao u kafić pronjuškati situaciju uoči napada. U policiju je privedeno osam osoba sa splitskog područja, ali među njima nije bio momak koji je sjedio u Petkovom kafiću. Boris Petko komentira ofenzivu koju relativizatori jednog od najodvratnijih napada na Srbe poduzimaju protiv njega.

- Brate, nikakve veze s Kapetanom Draganom nemam. Ne znam odakle su to iskopali i kako su me povezali s njim. Isto tako je i s tom pričom o zatvoru u Kninu. Ja sam rođen 1978., pa vi sada meni recite kako sam mogao sa 12-13 godina tući zarobljenike i slikavati se s Kapetanom Draganom? Prozivaju me zato što je neka pijana budala došla na terasu u majici s Dražinom slikom, a ne pišu da je s jednim gospodinom iz HVIDR-e skupa pio to jutro u kafiću. Onda se taj presvukao, pa su se posvađali i sada sam ja kriv. Pišu da sam se zaletio u žandarmeriju u Beogradu. Istina je da sam napravio prekršaj, a da sam se zaletio u žandarmeriju, bio bih još u zatvoru. Imao sam samo saobraćajni prekršaj. Zaustavila me policija u rutinskoj kontroli, imao sam alkohola u krvi, platio prekršaj i otišao kući. Ovo nije s moje strane ničim izazvano. Ako ja ne mogu navijati za Crvenu zvezdu i ako ne mogu biti Srbin u Hrvatskoj, neka mi se kaže javno. Pokupit ćemo se i idemo. Nakon povratka sam upoznao mnogo Hajdukovih navijača koji su mi rekli da žele da ih odvedem na utakmice Zvezda – Partizan, a i ja sam s njima išao na utakmice Hajduka. Ja isto volim Hajduk, Zvezda mi je prva, ali Hajduk mi je najdraži u Hrvatskoj. Nisam samo Srbin, ja sam i Dalmatinac. Nisam nikakav ekstremni navijač, uvijek sam s prijateljima pričao o sportu - govori Petko.

Nakon napada selo Uzdolje, općina Biskupija i cijeli kninski kraj pokušavaju po stoti put nastaviti s normalnim životom. Međutim, rane ostaju. Posjetili smo Petra Petrovića Pešu, jednog od napadnutih u kafiću.

Ne znam kako su me povezali s Kapetanom Draganom. Ja sam rođen 1978., pa vi sada meni recite kako sam mogao sa 12-13 godina tući zarobljenike i slikavati se s njim – govori vlasnik kafića Boris Petko o pisanju desnih portala

- Osjećam se jadno i tužno. Da moram na svome ognjištu u 74. godini trpiti batine da se od njih previjam. Mi smo mirno gledali utakmicu i pili svoje piće. Ne mogu vjerovati da sam ovo doživio. Radio sam u Splitu kao porezni inspektor i živio na Pujankama. Tamo sam zaradio penziju - kaže Pešo koji je utakmicu gledao u društvu prijatelja Duška Treskavice.

I Duško je dugo živio u Splitu, radio je na željeznici pa je dobio posao u okolici Knina. Pešo i Duško sjedili su točno ispred televizora.

- Dolazio sam prije u ovaj kafić i dolazit ću ubuduće. Ovo je meni druga kuća. Bio sam malo prestrašen na početku, kada sam vidio što se dešava i dok se nisam sabrao. Ja se ne bojim živa čovjeka, nisam po prirodi strašljiv. Imam 72 godine i svoje sam proživio. Tako mi se to desilo, samo mi je žao što me udarilo i što je tuklo dijete od 19-20 godina ili mlađe. To mi je žao, a još mi je bilo žalije kada sam vidio da ovo naše dijete leži na podu u krvi i da ga po leđima i nogama tuku, to je bila strava. Sjedio sam ispred televizora i nisam ni shvatio da se nešto događa dok Pešo nije vrcio preko mene. Ja se dig’o i pitam ih šta to, momci, radite, a oni mene šipkom - prisjeća se Treskavica.

U trenutku napada u kafiću, osim Peše i Duška, bio je i Petkov kum sa suprugom i dvoje djece. Tu su također bile Petkove kćeri i supruga, tri čovjeka od 40-ak godina i mladić od 17, koji je dobio najveće batine. Njegov otac, Branko Petrović, kaže da se momak oporavlja, ali da nevidljive rane sporo zacjeljuju.

- Nije nam lako. Prije neki dan idemo u grad, dijete neće iz auta da izađe. Još je u strahu. Pričali smo, išli smo do Šibenika i oslobađa se postepeno. Imamo i dvije mlađe curice, koje su isto pod stresom. Jedna će sada u sedmi, a druga u drugi razred. Ovo nam je baš udarac. Sin ide sada u četvrti srednje, planira upisati strojarstvo. Ja sam vozač u Čazmatransu. Vozim djecu u školu. Vratio sam se u Hrvatsku kada mi je sin imao dvije godine. Da sam nekome nešto ružno napravio, sigurno se ne bih vratio. Prvu godinu u Srbiji još nisam razmišljao o povratku. Onda mi je došao stric iz Splita u posjetu i u meni je nešto počelo kuvat’. Ćaća i mater su se vratili 1999., a onda i ja za njima. Do sada nismo nikakvih problema imali - kaže Branko.

Petrović je tokom izbjegličkog staža promijenio puno adresa. Živio je u Zrenjaninu, Valjevu, Užicama, Barajevu i Novoj Pazovi. Vratio se 2004. godine.

- Počeli smo raditi i ja i žena, nekakve plaćice smo imali i mučili se. Nabavio sam neku traktorinu, držali smo dvi-tri krave, pa prodaš tele, pokosiš i pokupiš nešto sijena. Tako, vrtilo se. Ja sam dijete sa sela koje je naviklo raditi. Borimo se godinama, digli se, mali bi trebao na fakultet, ali sada je… baš gadno. A koliko je ovdje bilo sajmova, Vidovdan, Ilindan, nikada nikakav problem. Koliko puta za Oluju mi ovdje igramo balote, ljudi bi znali svirnuti, ali nije bilo problema. I sada kada smo konačno uredili život i kuću, ovo nam se dogodi. Mogu vam reći da sada imam veliki upitnik da li ostati ovdje. Nastave li se problemi, ne znam. Sin ide na ekskurziju, kreće u školu, nadam se da neće biti problema, ali ne mogu ja dijete držati pod terorom, bez obzira na to koliko nam je ovdje dobro - govori Petrović.

Javili su mu se brojni kolege i sa starog posla u obližnjoj tvornici, ali i s novog. Javljaju se ljudi bez obzira na nacionalnost, kao i Borisu Petku. Međutim, kao rezultat novinarskih falsifikata i histerije na društvenim mrežama koja ih prati provokacije su neminovne.

- Prije neku večer tu su prošli ljudi koje vidim prvi put u životu. Oni su vjerojatno čitali gluposti koje o meni neki portali pišu. Došli su me vidjeti, popili piće i otišli. To mi je potvrdio jedan moj izvor, koji je rekao da su u jednom drugom kafiću razgovarali o meni i došli provjeriti jesam li u zatvoru u Kninu tukao za vrijeme rata čovjeka koji je bio s njima. Stalno gore-dolje prolaze auti koje prije nismo viđali, a ovdje se svi poznajemo. Prije neku večer jedan prolazi i iz auta mu se čuje na najjače pjesma sa stihovima ‘baci bombu, goni bandu…’ Doduše, nitko nije došao otvoreno i nešto u oči rekao - kaže Branko Petrović.

Načelnik Općine Biskupija je 32-godišnji Milan Đurđević. Pokušava smiriti tenzije i opustiti sunarodnjake, pogotovo starije, koji na svaki zvuk automobila trče na prozor u strahu.

- Ljudi su bili prvo iznenađeni, nisu to očekivali, ali sada je to iza nas. I inače su ovdje ljudi konstantno neću reći u strahu, ali na oprezu. Sada se sve polako vraća u normalu. Ovdje smo svaku večer i nastavili smo živjeti normalno, igrati na karte i balote. Ovo je naše okupljalište. Ne živimo u gradu, nego u ruralnoj sredini. Ovo je jedini kafić u ovom dijelu općine, pa se u njemu okupljaju ljudi iz nekoliko okolnih sela. Svakog praznika i nedjelje ovdje je sajam. Večeras ovdje ponovno gledamo utakmicu. Vjerojatno su ljudi osjetili potrebu da dođu i da nikoga svojim prisustvom ne provociraju, nego da iskažu podršku nekom našem načinu života i običajima - kaže načelnik Đurđević.

U Uzdolju se svi nadaju da će počinitelji ovog zločina iz mržnje uskoro sjesti na optuženičku klupu. Jedan od mještana vidio ih je malo dalje od kafića kako urlaju oko automobila i hrabre se za napad. Kada su u napad krenuli, navodno su stali na cestu ispred kafića s upaljenim svjetlima i motorima. Njihova je vozila vidio vozač šlepera, koji je u tvornici preko puta utovarivao teret. Osim toga, stalno su komunicirali mobitelima, a mladić koji je prvi krenuo u izvidnicu bez prestanka je slao poruke. Bio je vidno nervozan i napola je popio naručeno pivo. Naručio je Nikšićko jer valjda misli da Srbi ovdje ne naručuju ništa drugo. To je kasnije postalo predmet sprdnje na terasi kafića, jer se Nikšićko najslabije prodaje…

Dok policija radi svoj posao, u kafiću ‘Petko’ se slavi. Zvezda je izbacila Young Boyse i ušla u Ligu prvaka. Svi su posebno ponosni na igrača Miloša Degeneka i vratara Milana Borjana, koji su rođeni u kninskom kraju, ali su život nastavili u Australiji i Kanadi. Podršku mještanima došli su dati i saborski zastupnik SDSS-a Boris Milošević, Jelena Nestorović iz Srpskog narodnog vijeća i šibenska dožupanica Anja Šimpraga.

Tokom utakmice nije bilo nikakvog ‘četničkog orgijanja’, nisu se palile bengalke, nije bilo ljudi u majicama s Dražinim likom, čak nitko nije došao u dresu. Nije bilo ni šalova ni zastava. Nije bilo ničega, osim par desetaka ljudi koji u vreloj ljetnoj noći bodre klub za koji navijaju od rođenja.

Dobro raspoloženje je pokvarila samo policija, koja je osjetila potrebu u blizini kafića kontrolirati promet. Ispisala je par kazni upravo gledateljima utakmice koji su se automobilima uputili u nekoliko stotina metara udaljene kuće. Nadamo se da će sličnu profesionalnost i efikasnost pokazati u otkrivanju identiteta napadača na žene i djecu, koji su prekršili sve božje i ljudske zakone, pa i vlastite navijačke kodekse, zbog čega zaslužuju da ih se najstrože kazni.