Kako s aspekta svog dugogodišnjeg kulturnog rada sagledavate aktualnu situaciju u srpskoj zajednici u ovom dijelu zemlje?
U tome sam bio pionir. Kad je Prosvjeta stigla u Baranju, ja sam imao projekt i program kulturnog razvoja Srba unutar Hrvatske, možda malo više profesionaliziran nego onaj koji je kasnije provođen. Očigledno da je za ostvarivanje kulture, bilo narodne bilo profesionalne, potrebna jaka zajednica, ne samo nacionalno, nego i ekonomski, ali sve se svelo na pitanje koliko nas ima u Hrvatskoj i na ovom području. Ipak, mala brojnost može se nadoknaditi entuzijazmom i idejama u vezi s nacionalom kulturom i historijom. Smisao našeg postojanja kao zajednice mora se istraživati u okvirima odnosa s drugim narodima pa sam se u svojim istraživanjima rukovodio poznavanjem historije srpske zajednice, ali i Hrvata i Mađara. Dolaskom na ovaj prostor, najviše u 18. vijeku, uključili smo se u evropske tokove tog vremena. Ohrabrujuće je što djeca uče srpski po nekom od nastavnih modela, kao i vjeronauku. I to je način da održite svijest neke nove generacije u nacionalnom, duhovnom i kulturnom smislu. Bio sam neko vreme predsjednik odbora Zajedničkog veća opština za obrazovanje i kulturu. Na prostoru Vukovarsko-sremske županije, ali i drugdje vodila se borba da se stvori sistem škola na srpskom jeziku i ćirilici, što je tek dijelom postignuto. U svakom slučaju, ako nema kompletne nastave na srpskom, treba njegovati formu obrazovanja u kojoj su srpski jezik, geografija i historija. U Vukovarsko-sremskoj županiji nastavni model A se drži, ali kako će biti dalje, s obzirom da nas ima sve manje, vidjet će se.
Od osamdesetih do kraja devedesetih starali ste se o muzejskom kompleksu Batinske bitke. Koliko je antifašizam prisutan u srpskoj zajednici?
Dosta, ali u odnosu na većinski narod, gotovo je neprimijećen. Srbi su uključeni u sve asocijacije vezane uz antifašizam, a ima tu i mlađih ljudi. Neko vreme bio sam predsjednik Udruge antifašista u Osijeku. Tamo je djelovala grupa studenata multietničkog sastava, ali su odustali jer to nije ono što su očekivali: bilo je suviše evociranje zbivanja iz drugog svjetskog rata, a manje nekih novih ideja vezanih uz antifašizam.
U svojim istraživanjima bavite se jezikom Srba i manastirom Orahovica u zapadnoj Slavoniji?
To je moj zavičaj i smatram da treba čuvati tradiciju Srba, barem onu vjersku. Ponešto se naroda skuplja oko praznika, ali neku jaku zajednicu za sada nemamo, iako manastir Orahovica ima mogućnost da obnovi duhovni život; ima bogatstvo u vidu 600 hektara šume, a osim vjerskog, tu je kulturni i historijski sadržaj. Manastir iz 15. stoljeća spada u najvrednije spomenike srpskog naroda na tom prostoru. Naravno da u situaciji kad nema toliko vjernika mnogo toga zavisi od entuzijazma sveštenika i vladika jer oni određuju koliko će toga opstati te kako će ta kultura biti zaštićena.
Vi ste niz godina vezani uz likovne kolonije u Dardi?
Prije rata vodio sam baranjsku koloniju umjetnika u kojoj su bili veliki slikari Jugoslavije, a tako sam zamišljao koloniju i likovnu radionicu "Petar Dobrović" kojom sam pokušao amortizirati ratne posljedice. Zato me na ovom prostoru i kolege iz hrvatske kulturne zajednice prihvaćaju kao značajnog kritičara u domenu kulture srpske zajednice. Prisutan sam kao kritičar, kao neko tko vodi pismeni dio te kolonije i usmjerava je da traje i da se ne gasi, da se slike katalogiziraju, spremaju i čuvaju. "Đola" u Dardi primjer je kako treba da izgleda kolonija. Mislim da je ona jedna od jačih, ne samo u srpskoj zajednici, nego u Hrvatskoj – postala je internacionalna, a svake godine imamo predavanja o nekom slikaru. Podigli smo nivo u likovnoj kulturi koji bi trebao biti mjera neke zajednice, pa i prevazišli jer je ovo mala sredina. A odnos većinske zajednice je pomalo diskriminirajući; oni nemaju to što imaju mi, a onda to nije interesantno za ovu sredinu, iako mislim da jeste, pa i iz turističkog aspekta.
