Zbrinjavanje otpada trebalo bi biti specijalizacija zeleno-lijeve koalicije na vlasti u Zagrebu. Ono poglavlje gradiva za koje bi željeli da ih pitaju nastavnici, ona boja karata koje im je dopala puna šaka. I sama je platforma Možemo! nastala velikim dijelom iz ekološko-aktivističkih krugova. Današnji gradonačelnik Tomislav Tomašević bio je nekoć predsjednik Zelene akcije, najveće hrvatske nevladine udruge koja se bavi zaštitom okoliša i prirode. Štoviše, najveće i najaktivnije u malo širem civilno-udrugaško-volonterskom kontekstu. Stoga bi se reklo da su najavom uvođenja totalno novog i drukčijeg modela prikupljanja i naplate otpada i smeća zapravo konačno došli na svoje.
A onda su lagano podvrgnuti kritici, upravo zato što je to njihovo ekskluzivno područje. Novi model, uopće krajnja intencija nove tehnologije, toliko je zahtjevan u izvedbi, da bi se lako mogao prometnuti u vlastitu karikaturalnu negaciju. Ipak, neke metode slične ovdje zamišljenima su negdje drugdje već uspješno provedene.
Najteže će s transformacijom sustava biti ispočetka, dok se građani-korisnici komunalne usluge poduzeća Čistoća navikavaju na promjene. Ishod će u najvećoj mjeri ovisiti o njihovoj volji da surađuju sa gradskom službom. S druge strane, novi model temelji se na stimuliranju građana za suradnju koja će im se materijalno isplatiti. Između toga skrio se pak i suštinski efekt zahvata koji iz tehničkih ili tehnoloških momenata generira politički rezultat. To hoće reći da nove mjere možda neće imati jednak učinak na sve, i da će polučiti različit utjecaj na odvojene društvene kategorije. Pritom može doći do produbljivanja socijalnog jaza, ako se odnosi postave na taj način ukrivo.
Otpadni delikventi mogli bi postati nalik, da prostite, zagrebačkim Srbima otprije točno 30 godina, dok su se poštenom građanstvu u svakom kvartu priviđali snajperisti sa šajkačama. A valjda ne želimo opet takve fantome među nama
Do toga ćemo aspekta ove priče tek doći, no prvo razmotrimo dio koji smo nazvali tehničkim. Korisnici usluge odvoza smeća i otpada sada plaćaju mjesečni račun s obzirom na veličinu stana i broj preuzimanja tjedno. Mjesečna cijena za tri odvoza na tjedan iznosi jednu kunu i deset lipa po četvornom metru domaćinstva, što za stan od 50 četvornih metara daje ukupno 55 kuna.
Ubuduće bi svi plaćali istu fiksnu, osnovnu cijenu od 45 kuna, koja bi se uvećavala prema količini proizvedenog miješanog otpada tj. smeća. Znači, kad iz ukupne mase odbačenih tvari odvojimo materije koje se zasebno prikupljaju za reciklažu, presudno je ono što ostane kao nedjeljivi ostatak. Odvajaju se plastika i metali, biootpad i papir, te za njih postoje i zasebni kontejneri. Ostalo završava u miješanom otpadu koji može biti spaljen, deponiran ili procesuiran do stanja goriva, ovisno o proceduri. Ako ga ne znamo ili ne želimo ni za što iskoristiti, slobodno ga zovimo smećem, jer se otpadom naziva ono što ide u novi ciklus ma kakve upotrebe.
Taj materijalni suvišak naše svakodnevice, najpostojaniji trag našeg bivstvovanja na svijetu, odlagat će se u posebne vrećice. One će se kupovati, i o njihovu broju, odnosno količini miješanog otpada koju producira domaćinstvo, ovisit će svačija konačna mjesečna cijena usluge.
Grad Zagreb najavio je distribuciju vrećica formata 20 i 40 litara. Miješani otpad ili smeće bit će dopušteno odlagati samo u takvom pakovanju. Dvadesetlitarska vrećica koštat će četiri kune, pa bi domaćinstvu od 50 kvadrata Čistoća naplatila veći iznos nego ranije tek ako premaši 40 litara miješanog otpada mjesečno. S dvije vrećice bi mu račun iznosio 53 kune, a s tri već 57. Pa, ako pratimo nit, ovdje dolazimo do mjesta gdje način sakupljanja tih vrećica prispijeva u samu žižu kampanje za reformu zbrinjavanja otpada u Zagrebu. I, da napomenemo, ulog je izuzetno značajan, ususret spašavanju planete od gušenja u ljudskoj nečisti.
Zagreb je u razdvajanju i novoj upotrebi odbačenih tvari dosad pokazivao kriminalno loš rezultat. Daleko je previše toga završavalo u spalionici bez korištenja dobivene toplinske energije i s pepelom nepoželjnog sastava, ili zagrnuto na brdu smeća u Jakuševcu. U blizini je pak Ljubljana, jedan od najuzornijih glavnih gradova u Europskoj uniji po tom pitanju. Ideal bi u ovoj igri, naravno, bilo postizanje rezultata od nula neiskorištene materije.
Slični modeli u Europi podrazumijevaju instaliranje posebnih mjerača količine smeća, pri čemu su označeni i praćeni te zaštićeni i kontejner i vrećica i odlagalište i korisnik. Nije ostavljeno puno mjesta zabuni ili slobodnoj interpretaciji. Zagreb još uvijek nema novca da ugradi tzv. otpadomjere, i zato će se u razdoblju uvođenja modela oslanjati na suradljivost građana i dobru sreću. Jasno, tu bi moglo doći do fijaska, makar djelomičnog, imamo li u vidu širu društvenu i ekonomsku situaciju. Ne kopaju baš svi po kontejnerima u potrazi za povratnim flašama, ali je veliki broj građana bar nadomak tom statusu.
Nekome će se tako i osam kuna mjesečno pokazati teškim izdatkom, pa će se dovijati alternativi. A tu se pred našim očima rastvara čitav spektar kreativnih mogućnosti. Miješani otpad je moguće baciti u kontejner za plastiku ili biootpad, kao što ga je moguće i odložiti u ulični koš.
Dodatni izvor takvih potreba stvara činjenica da miješani otpad sadrži određene materije koje ne podnose zadržavanje. Točnije, ne podnosi ih prosječan čovječji nos, izuzev ako nas većinski ne zahvati pandemijska anosmija. Ljeti je praktično nemoguće i par dana držati u kući vrećicu s npr. higijenskim ulošcima i pilećim kostima, a takvo se što ne smije odlagati s plastikom ili biootpadom. To neće biti rješivo niti uvođenjem u opticaj vrećica zapremine 10 litara. Adekvatno rješenje bi iziskivalo volumene od dvije i pet litara, no što pomalo već sluti na metodološku inflaciju.
Ako se novi problem certificiranih naplatnih vrećica, kakve povećavaju ukupnu masu plastike u masovnoj upotrebi, dade riješiti proizvodnjom biorazgradive ambalaže za odlaganje miješanog otpada, ostaje pitanje nadzora samog odlaganja. Grad Zagreb kani to provoditi uz pomoć organiziranja stanara u zgradama s više stanova.
Drugim riječima i metodom, zajednice stanara bit će kaznama primorane da kontroliraju odlaganje u zajedničke spremnike. Nešto poput Marijane Puljak u Splitu, recimo, koja je nedavno prijavila svoju susjedu komunalnim redarima zbog neispravne upotrebe kontejnera. Neki će drugi za tu svrhu uvesti kamere, a neki će pribjeći klasičnoj susjedskoj špijunaži. Na ovome mjestu dolazimo do spomenute pretvorbe tehnološke problematike u čisto političku. Uz nepoznanicu oko socijalnog efekta novog modela naplate zbrinjavanja otpada, tim rješenjem nadzora očito dolazimo na rub jednog veoma delikatnog eksperimenta širim društvenim odnosima.
Nemogućnost skorog financiranja automatiziranih odlagališta s individualiziranim mjerenjem bačenog smeća i otpada svakog korisnika usluge, premostila bi se formiranjem obavještajnog profila zagrebačkog komšiluka. Nećemo ovom zgodom posebno dokazivati da je razvoj kulture uhođenja znatno toksičniji od neprimjereno odložene ambalaže.
Pandorin kontejner koji se time otvara u političkom smislu, Zagrebu bi mogao prouzročiti štetu veću od Jakuševca. Ekološka smjernost umije nezgodno podsjećati na onu etničku ili ideološku. Otpadni delikventi mogli bi postati nalik, da prostite, zagrebačkim Srbima otprije točno 30 godina, dok su se poštenom građanstvu u svakom kvartu priviđali snajperisti sa šajkačama. A valjda ne želimo opet takve fantome među nama, jer ipak je ovo neka nova Europa i 21. stoljeće. Prvenstveno to ne želi aktualna gradska vlast, već kronično osjetljiva na dovođenje u vezu s politikom šireg dosega od komunalne. Neće valjati ako im se iskušenja toga tipa stanu pomaljati upravo iz gradiva kojim su ovladali najbolje.
Konačno, napomenimo da se ovim modelom ne raspetljava odnos s poslovnim subjektima koje neki od milja imenuju kao otpadnu mafiju. Oni su posvećeni unosnijim sekundarnim tvarima za reciklažu i držat će monopol te pripadajući profit sve dok Grad Zagreb ne izgradi složene kapacitete za javno upravljanje otpadom. Ovaj put imamo posla samo s promjenom modela naplate građanima, poticanim da svoj račun umanje kompostiranjem i forsiranjem reciklažnih dvorišta. Zasad se ne mijenja i tzv. filozofija upravljanja otpadom, ali bi nam pod nos neočekivano mogla dospjeti nova filozofska problematika s tim u vezi.
