Aleksandar Vučić bit će kandidat Srpske napredne stranke i vladajuće koalicije na izborima za predsjednika Srbije. Do eventualnog izbora na tu funkciju Vučić može ostati premijer, ali je najavio da će se ranije povući, pa je upitno hoće li vladajuća većina u sadašnjem sastavu izabrati onoga koji će ga zamijeniti na čelu Vlade ili će istovremeno s predsjedničkim raspisati i izvanredne parlamentarne izbore. I nakon isticanja predsjedničke kandidature, Vučić nije otklonio mogućnost izvanrednih parlamentarnih izbora.
Odluku da prihvati predsjedničku kandidaturu, iako je mjesecima tvrdio da mu to ne pada na pamet, Vučić obrazlaže namjerom da ‘osigura kontinuitet i stabilnost za Srbiju’. Njegovi naprednjaci i njihovi koalicijski partneri nisu krili da im se kosa diže na glavi od mogućnosti da netko od opozicijskih kandidata zasjedne na predsjedničku funkciju, ali su se sve glasnije protivili i još jednom kandidiranju aktualnog predsjednika Tomislava Nikolića, iako je i on dio njihova političkog jata. Svoje protivljenje Nikolićevoj kandidaturi javno su uglavnom obrazlagali rezultatima izbornih anketa koje govore da aktualni predsjednik ne bi, za razliku od Vučića, pobijedio u prvom krugu i da je moguće da u konačnici izgubi od jednog od opozicijskih protukandidata (ankete zasad najviše šansi za ulazak u drugi krug daju Vuku Jeremiću, Vojislavu Šešelju i Saši Jankoviću).
U intervjuu RTS-u, koji je dao odmah nakon što ga je Predsjedništvo SNS-a jednoglasno kandidiralo za predsjednika države, Vučić je također tvrdio da u utrku ide umjesto Nikolića zato što ima više šansi da u njoj pobijedi, ali je spomenuo i da ne mogu ‘dva pilota upravljati avionom’, pogotovo ne kad je riječ o vanjskoj politici Srbije. Naveo je i primjere Rumunjske i Makedonije, u kojima predsjednici i premijeri vuku svaki na svoju stranu, što je podijelilo građane i paraliziralo vlast i zemlje u cjelini. Vučić i Nikolić nisu se tako drastično sukobljavali, ali evidentno je bilo da je Nikolić bio skloniji rabijatnijoj politici Srbije u odnosima s Kosovom, BiH i Hrvatskom, a važnije mu je bilo i razvijanje dobrih odnosa s Rusijom od pristupnih pregovora s EU-om. Zato nije bilo iznenađujuće što se mjesec dana prije krajnjeg roka za raspisivanje predsjedničkih izbora u Srbiji u tamošnjim medijima pojavila tvrdnja da Unija pritišće Vučića da se kandidira i da premijersku funkciju zamijeni predsjedničkom, iako je i u Srbiji ustavnopravno čelna funkcija u Vladi politički moćnija i utjecajnija od one u predsjedničkom uredu.
Kako su se o navodnim briselskim željama i pritiscima ponajprije raspisali mediji koji su, najblaže rečeno, neskloni Vučićevoj vlasti (Vreme, Danas), srpsko predizborno ludilo doseglo je vrhunac: mediji koji sustavno razgolićuju i dokazuju autoritarnost njegove vlasti naprasno su ga, htjeli – ne htjeli, promovirali u favorita Europske unije. Zlobnici bi rekli da time Vučiću čine medvjeđu uslugu, ali istraživanja javnog mnijenja pokazuju da značajna većina građana Srbije još uvijek navija za njezino članstvo u Uniji, pa status europskog kandidata Vučiću u svakom slučaju više koristi nego šteti. Jer iako se eurofilska većina među srpskim građanima i biračima u međuvremenu iz apsolutne pretvorila u relativnu, Vučićevo promoviranje u favorita EU-a ipak je dodavanje vjetra u leđa njegovim ambicijama da dodatno ojača svoju i dosad neupitnu lidersku poziciju u Srbiji: preuzet će predsjedničke ovlasti i kao nedodirljivi lider naprednjaka nastaviti kontrolirati Vladu i parlament, kao što su to radili Milošević devedesetih godina i Tadić u prošlom desetljeću.
S obzirom na činjenicu da Putinova Rusija ne skriva da je njezin favorit bio aktualni predsjednik Tomislav Nikolić, predsjednički izbori u Srbiji mogu se tumačiti i kao još jedno odmjeravanje snaga između EU-a i Rusije u njihovim nastojanjima da ostvare geopolitičku prednost na Balkanu. Stvari, međutim, nisu tako proste i jednodimenzionalne. Primjerice, Dačićev SPS kao najznačajniji koalicijski partner Vučićevu SNS-u, a ranije i Tadićevu DS-u, također slovi kao ruski politički favorit i pouzdani partner u Srbiji (SPS-ovi kadrovi uz blagoslov Moskve drže ključne funkcije u rusko-srpskim energetskim kompanijama i poslovima), no mjesecima je pritiskao Vučića da se kandidira za predsjednika države kao zajednički kandidat vladajuće koalicije. Dačićevi socijalisti favoriziranje Vučića pravdaju rezultatima anketa koji pokazuju da jedino on od svih kandidata vladajuće koalicije, ali i svih drugih, gotovo sigurno odnosi pobjedu u prvom krugu predsjedničkih izbora, ali usto računaju da bi seljenjem Vučića na predsjedničku funkciju Ivica Dačić opet preuzeo onu premijersku, iako je to zasad svođenje postizbornih računa bez krčmara.
Socijalisti, međutim, igraju na kartu na koju je zaigrala i Unija. Naime, povjerenik EU-a za proširenje Johanes Han nije krio zabrinutost za ishod srpskih predsjedničkih izbora nakon što je Šešelj istaknuo svoju kandidaturu, a kako su i Vučićevi naprednjaci, većinom bivši radikali, strahovali da bi njihov bivši stranački šef mogao pobijediti Nikolića ako bi se uspio s njim ugurati u drugi izborni krug (ankete pokazuju da bi se to moglo dogoditi), redom su počeli javno zagovarati Vučićevo kandidiranje za predsjednika države.
Glavni urednik tjednika Vreme Dragoljub Žarković uvjeren je pak da Europljani guraju Vučića kako bi ga kao najmoćnijeg srpskog političara i formalno statusno izjednačili s kosovskim predsjednikom Hašimom Tačijem, e da bi ih kao takve milom ili silom natjerali da efikasnije rješavaju srpsko-kosovske odnose. Da su EU i njezine vodeće članice sklone podržati ‘mačke koje love miševe’, pa i onda kad krše demokratske standarde i europska pravila, pogotovo u tranzicijskim zemljama, dokazalo se puno puta tijekom proširenja Unije, pa i na Balkanu, tako da europska podrška Vučiću da kompletira vlast u Srbiji nije neko veliko čudo, pogotovo nakon što je kao spiritus movens srpske vlade proteklih godina silnu energiju uložio kako bi Srbija započela pristupne pregovore s EU-om. Postao je idealan partner EU-u i njezinim vodećim članicama: sav svoj politički kapital uložio je u srpske eurointegracijske procese, a istovremeno kao autoritativni i autoritarni vođa ima više nego dovoljno mana i nedostataka kako bi ga se moglo kontrolirati i tjerati na ustupke i kompromise ako želi ostvariti svoj primarni politički cilj – članstvo Srbije u EU-u.
No i Vučić se izvještio u tom plesu s Unijom i zasad dobro pazi da ne pretjera s autoritarnošću svoje vlasti, a kad krene u tom smjeru, spreman se korigirati. Demonstrirao je to i na startu svoje predsjedničke kampanje: najavio je naime da njegov stranački pulen, gradonačelnik Beograda Siniša Mali, mora otići sa svoje funkcije jer je najodgovorniji za nezakonito rušenje nelegalnih objekata u Savamali i sprječavanje policije da zaštiti građane od maskiranih nasilnika koji su njihovu ulicu sravnili sa zemljom. Osim što je takva demonstracija državne sile izazvala masovne prosvjede građana, a opoziciji postala ogledni primjer za prokazivanje autoritarnosti Vučićeve vlasti, urodila je i zahtjevima EU-a da ‘institucije pravne države obave svoj posao’. Vjerojatni budući predsjednik Srbije Aleksandar Vučić spremno je izvršio i taj zadatak, ujedno izbivši jedan od jačih predizbornih aduta svojih konkurenata u utrci za predsjedničku funkciju.
