U Muzičkom centru Pavarotti u Mostaru, povodom druge godišnjice smrti Predraga Matvejevića, organizirana je Večer sjećanja na ovog velikog čovjeka, akademika i građanina svijeta. Matvejević, istaknuto je, kroz cijeli životni vijek nosio je grad Mostar u srcu i uvijek mu se s radošću vraćao, prenosi portal Tačno.net
Večer su organizirali Muzički centar Pavarotti, Univerzitet Džemal Bijedić, Centar za kritičko mišljenje i portal Tacno.net, Udruženje žena Univerzum, Udruženje bh. građana u Rimu, Udruženje Dante Alighieri, Udruženje Lipa i Centar za mir i multietničku saradnju.
Direktor MC Pavarotti Elvedin Nezirević kazao je da mu je bila čast biti dio male, ali vrijedne ekipe koja je na dostojan način obilježila dan Matvejevićeve smrti. ‘Zadužio nas je spisateljskim i intelektualnim angažmanom, posebno u vremenu devedesetih ili vremenu koje je bilo najteže za naš grad. Imamo obavezu zaštiti njegovo naslijeđe i isporučiti ga najmlađima’, kazao je Nezirević.
Tom prigodom prikazan je i kratak dokumentarac Alije Behrama, koji se također obratio prisutnima, a otvorena je i izložba Šemsudina Serdarevića s fotografijama, dokumentima i autorskim člancima Predraga Matvejevića. Govorili su još Elvir Zlomušica, rektor Univerziteta Džemal Bijedić u Mostaru, talijanski ambasador Nicola Minasi, profesor Mile Lasić, kulturni radnik Zlatko Serdarević, kao i glavna urednica portala Tačno.net Štefica Galić čiji govor prenosimo u cijelosti.
Možemo li ‘perom protiv kuršuma’
Kad danas iz perspektive CKM govorimo o Predragu Matvejeviću, šta nam je značio i šta nam je svojim djelom ostavio, znam pouzdano da nas je humanistički oblikovao i ispunio uvjerenjem da istina postoji, da mora postojati i da mora prevagnuti nad obmanom i nad lažima. Bio je moralna snaga svima nama, vječni borac za slobodu riječi i misli, koji je nadilazio uskosti i podvojenosti koje su nas tako tragično suprotstavile jedne drugima.
Nije podnosio banalnost, ni nacionalne histerike. Nije bio ‘ideološki konvertit’, cijeli život ostao je ljevičar. Svojom superiornošću bio je potpuno u nesrazmjeru s ovdašnjim mjerilima.
Sjećam se naših telefonskih razgovora, njegovog dragog glasa koji nas je ohrabrivao u našoj borbi i stremljenjima. Pisao je tekst o Veležu za knjigu koju smo objavili ‘Rođeni za vječnost’, uvijek rado komentirao i podržavao. Kad smo ga pitali da piše za naš portal ako želi, a on, skroman kakav je bio, rekao nam: ‘Šta ja mogu novo reći poslije jednog Viktora Ivančića’. On je pisao za Feral svojevremeno, kad su to samo najodvažniji mogli, a Viktor i braća feralovci obožavali su ga.
Bio je istrajan u neodustajanju i kad je to bilo nepoželjno, bio je i ostao svoj, čist u tome, na strani koju je sam odabrao, nikada ne gubeći osjećaj za stradanja drugih. Otvoreno se suprotstavljao ‘diktaturama i demokraturama’. I ljudima ‘ispranih savjesti’. Cijeli njegov rad, literarni opus, javni angažman… bio je za što humaniji i potpuniji prostor slobode za sve…
‘Ja sam evropski lijevi intelektualac’, kazao je za Al Jazeeru kad su ga pitali o identitetu. ‘Rastao sam i razvijao se među, koordinatama hrvatske kulture, bosanskohercegovačke, francuske, italijanske… između tih kultura iz svake sam po nešto pokupio…’
Odlazio je i vraćao se, proganjan od najgorih među nama. Oni koji su se prepoznali u njegovom tekstu iz ’92. ‘Ko nas vodi – samoubojice’ zaprijetili su na njegovom zagrebačkom poštanskom sandučiću, uz rupe od metka i natpisom ‘Svinja jugoslavenska’. ‘Ne možemo perom protiv kuršuma’, rekao je tada Matvejević i sa suprugom napustio Zagreb, i tako 18 godina živio između ‘azila i egzila’, između Francuske i Italije i njegove zemlje Hrvatske.
A njegova zemlja ga je ‘pravomoćno osudila na uvjetnu zatvorsku kaznu (od 5 mjeseci) zbog uvrede velikog Hrvata, Tuđmanovog i Bobanovog pisara – Mile Pešorde, u tekstu ‘Naši talibani’ objavljenog 2001. u Jutarnjem listu. Kulturi Mile Pešorde, bio je ‘yu-ljevičar i filoserb’, ‘neostaljinistički italo-komunist’, ‘veleum iz jugorasne škole jedinstva i bratstva’, ‘iluminatsko-krvoločni mrzitelj Hrvata i rimokatolištva’, ‘fašističko-komunistički barbarogenij’…, kako stoji u pojašnjenju Pešordine druge optužnice iz 2012., čiji nesumnjivi pravomoćni epilog Matvejević nije doživio. Talijanski i francuski intelektualci stali su u njegovu odbranu, i neki sa naših prostora…potpisali otvoreno pismo hrvatskim vlastima, demonstrirajući zbog te skandalozne presude zagrebačkog Općinskog suda’.
Kad najuglednijeg pisaca, kozmopolitu, poliglota, dobitnika najviših francuskih i talijanskih književnih nagrada, predlaganog za Nobelovu nagradu, koji se zalagao cijeli život za proganjane, osuđivane i zatvarane intelektualce, osude zbog drugačijeg mišljenja i ideoloških netrpeljivosti, to je onda kraj ljudskosti. Na presudu se nikad nije žalio jer bi time, kako je govorio, priznao i onoga ko tuži i onoga ko sudi.
‘Uvijek ste bili hrabri, uvijek ste bili na strani onih koji su drugačije mislili pa su zbog toga došli pod udar državne represije, da biste i sami doživjeli nešto, što je golema sramota za Hrvatsku: da budete osuđeni na uvjetnu kaznu zatvora zbog izrečenog vrijednosnog suda. Kao čovjek koji je 10 godina bio na čelu ove države, Vaše države, ja Vam se zbog toga ispričavam’, ovim riječima Stipe Mesić mu se javno ispričao.
I vratio se poslije toga Matvejević.
‘Vratio sam se jer sam želio da završim svoju karijeru i svoj život u svojoj zemlji. Sve što sam napisao, napisao sam iz ljubavi prema mojoj zemlji, i prema Bosni i Hercegovini u kojoj sam se rodio i školovao, Mostaru, i Beogradu, i Makedoniji, Sloveniji…’
I ’93. godine bio je na strani svoga Grada kojeg su rušili ‘pešordini talibani’ prezirući sve primarne vrijednosti zapadne civilizacije a licemjerno se nazivajući njenim nositeljima. Mostarske nacionalističke vlasti nisu napravile spomenik Matvejeviću, ali svako od nas ponaosob može graditi taj spomenik, boreći se za vrijednosti i ideale u koje je Matvejević vjerovao, kontinuirano ga proučavajući i čitajući jer, on je bio i ostao dio moralnog i filozofskog identiteta ovih prostora. Univerzitetu u Mostaru je želio ostaviti i dio svoje biblioteke. A oni su željeli posvetiti jednu katedru njemu. Da li se to ostvarilo, ne znam. Znam samo da sramotno malo mostarskih studenata zna ko je Predrag Matvejević. U programu naše ŠKM radit ćemo predavanje o njemu.
Predrag Matvejević je danas zaboravljen kao što se zaboravlja utopija na koju se gleda kao na neobjašnjivo ponašanje čudaka. Trijumfom etičkog relativizma utopija je postala viškom u ovom ništavilu i besmislu.
Njegovo razmišljanje o pitanjima nacionalne kulture, jezika, odnosima među kulturama, nacijama, jugoslavenstvu, vjerama, tradicijama, ideologijama i dijalogu među njima – svevremena su, treba ih izučavati, analizirati, učiti iz njih. ‘Valja ovladati prošlosti da bi se zauzeo pravi stav u sadašnjosti’, govorio je Matvejević.
Stoga, zauzmimo pravi stav i budimo sretni što smo među nama imali velikog Čovjeka Predraga Matvejevića jer, ovakvi kakvi jesmo – nismo ga zaslužili.
