Zoran Maras, jedan od predvodnika novog braniteljskog prosvjeda u Vukovaru, svojevremeno je bio osuđen na tri godine zatvora zbog ratnih zločina nad zarobljenicima i civilima srpske nacionalnosti. Čovjek koji je nedavno kritizirao državne institucije zbog neprocesuiranja masovnih zločina u Vukovaru nad hrvatskim stanovništvom procesuiran je pod optužbom da je sudjelovao u događajima u Bjelovaru koji su 1991. godine doveli do likvidacije šest vojnika i pokušaja ubojstva jednog civila. Maras je na koncu oslobođen zahvaljujući skandaloznim propustima državnog odvjetništva. Marasa i još dva pripadnika specijalne policije, Zdenka Radića i Ivana Orlovića, optužnica je teretila da im je 3. listopada 1991. godine dežurni policajac Tihomir Wagner po naredbi prvooptuženog Luke Markešića, tadašnjeg pomoćnika načelnika Policijske uprave Bjelovar, ustupio ključeve policijskog podruma u kojem su držani ratni zarobljenici i jedan civil. Iste večeri, nedugo nakon toga, ti ljudi su odvedeni u šumu i strijeljani. Jedini je preživio civil Savo Kovač. Kovač nije identificirao ljude koji su ga naumili ubiti, jer su ga iz ćelije na stratište odveli u maskirnim kapama. U prvome iskazu policajac Wagner je bez dvojbi imenovao policajce koji su te noći došli po zarobljenike. Kasnije je mijenjao tvrdnje točno u dijelovima koji idu u korist Marasu i ostalima, dodajući da je u prvom iskazu dao njihova imena jer mu je neka nepoznata osoba prijetila plinskom bocom (sic!) ako ne imenuje baš njih tijekom istrage.
Maras je bio procesuiran pod optužbom da je sudjelovao u događajima u Bjelovaru koji su 1991. doveli do likvidacije šest zarobljenih vojnika i pokušaja ubojstva jednog civila
No nijedna sudska instanca nije mu povjerovala, utvrdivši da se njegov prvi iskaz poklapa s drugim dokazima. Nakon što je Vrhovni sud ukinuo dvije oslobađajuće presude, Maras je 2007. godine osuđen na tri godine zatvora. Vrhovni sud poništio je i tu presudu, vrativši postupak na ponovno suđenje. Na koncu je oslobođen zbog greške Županijskog državnog odvjetništva u Varaždinu: u izmijenjenoj optužnici Marasa i ostale više se nije teretilo za ratni zločin nego za pomaganje u istom, pri čemu su im pripisane radnje koje nisu sadržavale kazneno djelo. U žalbenom postupku Državno odvjetništvo samo se žalilo na odluku o kazni, pa u ponovljenom postupku nije bilo mogućnosti dopune opisa zločina za koji ih se sumnjičilo. Sudsko vijeće zagrebačkog Županijskog suda, u prijevodu, na kraju nije uopće odlučivalo o tome jesu li Maras i ostali krivi ili nisu. ‘Sudac Željko Horvatović na kraju obrazlaganja ove presude napomenuo je da nažalost sudsko vijeće nije odlučivao o meritumu i krivnji optuženika. Iako smatraju da ima naznaka i za to, zbog svega navedenoga nisu bili u mogućnosti meritorno raspravljati te donijeti odluku o krivnji optuženika’, stoji u izvještaju Documente koja je pratila suđenje. Nakon niza skandaloznih propusta, tužiteljstvo se nije žalilo na zadnju presudu, omogućivši time konačno oslobađanje optuženih. Za ubojstva šest ratnih zarobljenika i pokušaj likvidacije jednog civila u Bjelovaru nitko nije odgovarao.
Kada je nekidan na konferenciji za medije ustao protiv neprocesuiranja ratnih zločina, Maras, međutim, nije istupao s ciljem provjetravanja vlastite savjesti. Ne, tamo je povodom prosvjeda u Vukovaru govorio kao predsjednik Udruge Specijalne policije iz Domovinskog rata. Dapače, čak su i hrvatske žrtve pale u drugi plan, jer je baš na toj konferenciji kao povod prosvjedu naveden zahtjev da se Milorad Pupovac očituje o Domovinskom ratu. Činjenica da je pritom jedan od ključnih glasova za prosvjed protiv neprocesuiranja ratnih zločina došao od čovjeka koji je u optužnici bio naveden kao sudionik u ratnom zločinu nad srpskim zarobljenicima i civilom bila bi inače dovoljna da se zaokruži moralni, etički i politički sukus nove braniteljske kampanje.
Pogledajmo, međutim, ostatak družbe koja čini okosnicu vukovarske operacije. Kada se pobliže analiziraju biografije isturenih predstavnika veterana koji zazivaju prosvjed, nameće se zaključak da je riječ o osobama koje su se javno profilirale zahvaljujući HDZ-u Tomislava Karamarka i Milijana Brkića. Mnogi su i doslovno članovi HDZ-a, raspoređeni po mjesnim odborima i županijskim skupštinama upravo za vrijeme Karamarka. Neki su do danas uvezani s uredom predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, kao savjetnici ili emisari na raznim komemoracijama i obljetnicama. Politički i retorički gotovo svi pripadaju krajnjoj desnici: promoviraju ustaški revizionizam, šire antisrpsku histeriju, a ako nisu osobno osumnjičeni za ratne zločine, onda otvoreno veličaju zločince hrvatske strane. Iako razlike postoje u nijansama, zajedničko im je i da su od prvoga dana imali ključan doprinos u organizaciji jednogodišnjeg prosvjeda protiv vlade Zorana Milanovića.
Uzmimo za početak inicijativu kojom predsjeda Maras. Udruga Specijalne policije iz Domovinskog rata imala je ključnu ulogu u postavljanju šatora ispod ureda SDP-ovog ministra branitelja Predraga Matića. Samo, u to vrijeme udrugu je vodio Josip Klemm, zaštitarski bogataš kojeg se ponajviše povezivalo s Brkićem i Karamarkom. Nakon doprinosa rušenju Milanovića, Klemm je 2017. nepravomoćno osuđen na godinu dana zatvora jer je iz svoje tvrtke nezakonito izvukao tri milijuna kuna. Oslobođen je pritom optužbe da je od države utajio porez, a sud mu je pri izricanju kazne u obzir uzeo brojne olakotne okolnosti: ‘ugledan je poslovni čovjek, sudionik Domovinskog rata, predsjednik braniteljske udruge i obiteljski čovjek’. Iako su prije četiri mjeseca mediji objavili da je odlaskom s čelnog mjesta Udruge Specijalne policije napustio i veteranski aktivizam, u svibnju 2018. imenovan je na poziciju šefa središnjeg odbora te udruge. Zahvaljujući izmjeni statuta koju je vlastoručno potpisao, nepravomoćni osuđenik za financijske malverzacije Josip Klemm dobio je tako jednake ovlasti za zastupanje udruge kao i novi predsjednik Maras, čovjek koji se uz propuste Državnog odvjetništva izvukao od optužbi za ratne zločine. Čistoću Domovinskog rata njih dvojica čuvaju uz pomoć potpredsjednika udruge Ive Loborca.
Loborec je pak kao član HDZ-a 2013. godine postao zastupnik skupštine Varaždinske županije. Pored toga, aktualni je tajnik u Zajednici branitelja HDZ-a ‘Gojko Šušak’, tvrdolinijaškom veteranskom udruženju bliskome ljudima što su promovirani za vrijeme Karamarka. Loborec je bio uključen u sve važnije aktivnosti šatoraške bune, od marša po Zagrebu s ogromnim križevima na prsima, pa do eskalacije pobune na Markovu trgu, u noći kada su branitelji na Savskoj prijetili plinskim bocama. Može ga se vidjeti i na fotografijama predizbornih skupova tadašnje kandidatkinje za predsjednicu Kolinde Grabar-Kitarović, kao i na prosvjedu protiv ćirilice u Vukovaru.
Čelnik Zbora udruga gardijskih postrojbi Miljenko Kolobarić branio je Glavaša ističući da je presuda ‘sramota za hrvatsku državu, jer Osijek nije grad ratnih zločina’
Sličnu biografiju baštine i pojedinci na čelnim mjestima Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi, organizacije koja je u ime veterana devet gardijskih postrojbi podržala prosvjed u Vukovaru. Na početku pobune ispod šatora, u kojoj su imali jednu od ključnih uloga, kao čelnik Zbora predvodio ih je Ante Deur, koji će ostati upamćen kao pojedinac s najekstremnijim izjavama prema Milanovićevoj administraciji. Optuživao je tadašnju SDP-ovu koalicijsku vlast za antihrvatsko ponašanje i satiranje istine o Domovinskom ratu, što u medijima, što na skupovima pod geslom ‘100 posto za Hrvatsku’, koje je vodio s Klemmom i Đurom Glogoškim. Nakon što se Branimir Glavaš, tada nepravomoćno osuđen za ratne zločine, vratio iz BiH, Deur je s Klemmom i Glogoškim otišao na njegov doček u Osijek. ‘Nikada ne smijemo zaboraviti naše prijatelje i zato danas general hrvatske vojske ima našu potporu za svoj izlazak, jer je nevin’, poručio je Deur. Spletom okolnosti i političke trgovine, upravo ih je Glavaš prije nekoliko dana optužio da su produžena ruka Milijana Brkića koji, po Glavašu, preko vukovarskog prosvjeda želi rušiti Plenkovića. Zahvaljujući opisanim šatorskim aktivnostima, Deur je na koncu završio na poziciji savjetnika predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koju je podržao tijekom kampanje, iako je političku nesvrstanost navodio kao okosnicu tadašnjeg protesta. Na čelu Zbora naslijedio ga je isprva Dražimir Jukić, pripadnik Tigrova i Puma te još jedan kolovođa prosvjeda u Savskoj. U tome je svojstvu nazočio i čuvenom sastanku sa Zoranom Milanovićem, gdje je tadašnji premijer, u želji da se svidi veteranima, izrekao niz šovenskih invektiva na račun susjednih naroda i država. Iako je na početku tvrdio da ‘to nisu snimili branitelji’, upravo će Jukić nekoliko mjeseci nakon toga priznati da su mobitelom zabilježili cijeli sastanak.
Čelno mjesto Zbora udruga gardijskih postrojbi od Jukića je preuzeo Miljenko Kolobarić. Za vrijeme šatora pohvalio se da je suosnivač HDZ-a i sudionik barakaškog sastanka 1989. godine. Poput Deura, branio je Glavaša od optužbi za ratne zločine, ističući da je presuda ‘sramota za hrvatsku državu, jer Osijek nije grad ratnih zločina’. S takvim smislom za pravdu, u kojem se individualna odgovornost nemoralno prikriva plaštem etničkog kolektiviteta, Kolobarić se nedavno pridružio apelu za sankcioniranje konkretnih zločinaca srpske strane. Pored aktivnosti na polju zaštite digniteta Domovinskog rata, ustao je u ime veterana gardijskih brigada protiv Istanbulske konvencije, ističući da se njome narušava ‘muško-ženska slika čovječanstva, obitelji i braka koja je u skladu s prirodom muškarca i žene i kao takva podržana od strane svjetskih kultura i svih velikih religija’. U ime iste grupacije branio je pravo veterana da koriste ustaški pozdrav ‘Za dom – spremni’.
Predstavnici gardijskih brigada, okupljenih u rečenom zboru, nositelji su sličnih biografija. Predsjednik veterana Vukova Antonio Šebalj prije dvije godine bio je član izborne skupštine HDZ-a u Ličko-senjskoj županiji. Redovno je u ime braniteljskih udruga pozivao članstvo da podrže Darka Milinovića i druge HDZ-ove kandidate na izborima. Za vrijeme antićiriličnog prosvjeda u Vukovaru bio je aktivan kao predsjednik Stožera za obranu digniteta Domovinskog rata Ličko-senjske županije. Ovako je 2014. komentirao uhićenje osumnjičenika za ratne zločine iz toga kraja: ‘Kakva je to država kada zatvara svoje branitelje kao nekakve zločince?’ Slično pitanje, samo još eksplicitnije, postavio je njegov prethodnik Milan Franić. Na 20. obljetnici osnutka 9. gardijske brigade Vukovi, kao tadašnji predsjednik prenio je pozdrave ratnog zločinca Mirka Norca, njihovog prvog zapovjednika i Franićevog suborca, na što su prisutni uzvratili skandiranjem: ‘Mirko, Mirko!’ Iste godine Franić se usprotivio uhićenju pet suboraca zbog ratnih zločina, ističući da se tako obezvrjeđuje i kriminalizira ‘uspješno provedena akcija Medački džep’ i dajući ‘bezrezervnu podršku uhićenim suborcima’. Među uhićenima bio je i Josip Krmpotić, kasnije osuđen na tri godine zatvora zbog zločina protiv civilnog stanovništva. Bio je predložen kao svjedok obrane Norca, ali je sud odbacio taj prijedlog. Iako ima višegodišnju naviku javnog ponižavanja hrvatskih pravosudnih institucija – čak i kada se odnose na osobu koja je vlastoručno ubijala civile – Franić obilazi komemoracije u svojstvu posebnog izaslanika predsjednice Grabar-Kitarović, ponekad i ministra obrane Tome Medveda. Česti predsjedničin izaslanik je i Ivan Krupec, prvo ime veterana Gromova, još jednog udruženja koje je stalo iza braniteljskog pohoda na Vukovar.
U istom zboru nalaze se i veterani varaždinskih Puma, čije rukovodstvo ima zapažene uloge u lokalnom HDZ-u. Predsjednik udruge je Robert Puja, vijećnik HDZ-a u Varaždinu koji je svojevremeno branio ustaški pozdrav u HOS-ovom znakovlju. Njegov zamjenik Željko Dvekar, HDZ-ov županijski zastupnik i član Zajednice branitelja HDZ-a ‘Gojko Šušak’, bio je Karamarkov predizborni adut prije tri godine. Pume su neuspješno pokušali zaustaviti Bajagin koncert u Varaždinu, nakon što su uspješno organizirali Thompsonov nastup u istom gradu.
Tihomir Bakarić, prvi čovjek zadarskih Termita, još jedne udruge koja je preko krovnoga zdruga pozvala na prosvjed, jedini je savjetnik HDZ-ova zadarskog gradonačelnika Branka Dukića kojeg je podržao još u predizbornoj kampanji. Iz te je pozicije, za koju inače dobiva pet tisuća kuna mjesečno, optužio ‘lijevoliberalne’ političke krugove za laži o Domovinskom ratu, pozvavši branitelje na okupljanje i otpor. HDZ-ovac je i Hrvoje Pupić Vurilj, predsjednik veterana 4. gardijske brigade Pauci. Prije nekoliko dana iz njegove je udruge odaslano priopćenje u kojem su se usprotivili ‘sintagmi’ o ‘kažnjavanju svih zločina’. ‘Na drugačiji pristup ne pristajemo, pa i od srpskih stradalnika očekujemo, a u okviru hrvatske države i društva od njih zahtijevamo usmjeravanje svih zahtjeva za preuzimanje odgovornosti prema Srbiji i sudionicima agresije, koji danas žive slobodno u Hrvatskoj. I optužuju Hrvatsku! Hrvatski narod i hrvatska država ne smije niti može snositi odgovornost za to, a pokušaji nametanja odgovornosti – neće proći’, poručili su Pauci.
Citirani istup, kao proglas za poziv na prosvjed, možda najbolje sublimira stav većine pojedinaca i organizacija koje smo naveli u ovome tekstu. Zločini se dakle trebaju istraživati jedino ako su ih počinili neprijatelji, jer potonji snose odgovornost i za ubojstva koja je počinila hrvatska strana. Kao što smo vidjeli u nizu primjera, hrvatski zločinci nisu samo lišeni odgovornosti za svoja djela, njih se promovira i veliča kao heroje i zaslužnike, dok se odluke sudova s konkretnim imenima i prezimenima negiraju i relativiziraju, kao što se negira i relativizira i ustaška povijest koju sustavno guraju u javnost. Zajednički im je, uostalom, i šovinizam koji su upregnuli pod firmom brige za ‘istinu o Domovinskom ratu’, kao što su identične argumente koristili kada su za potrebe HDZ-a podizali šator. Za takve zaključke možda i nije bilo potrebno analizirati većinu napisanog. Dovoljna je priča s početka teksta.
