Dva desetljeća nakon osnutka, Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS) dobila je novog predsjednika. Dosadašnji potpredsjednik Milorad Pupovac izabran je da naslijedi Vojislava Stanimirovića na 6. izbornoj sjednici Glavne skupštine SDSS-a, održanoj 2. srpnja u Borovom Naselju. Na sjednici je sudjelovalo 225 predstavnika županijskih organizacija stranke koji su pristigli iz svih krajeva Hrvatske u kojima žive Srbi, a izabrali su i nove potpredsjednike SDSS-a: Anju Šimpragu, Jugoslava Vesića, Draganu Jeckov i Dejana Mihajlovića. Stanimirović, koji je obilježio 20 godina SDSS-a i izdržao najveće napade, uvrede i podmetanja, mnogobrojne kaznene prijave za ratni zločin, koje su nadležna tijela redom odbacivala, održao je kratak govor i skromno se oprostio od čelne funkcije SDSS-a, nakon čega je preuzeo dužnost predsjednika Glavne skupštine. Njegov nasljednik Pupovac u emotivnom govoru, nakon što je izabran za predsjednika, kao najveće vrline svog prethodnika, koji je vodio stranku u najtežim vremenima, kada je opstanak srpskog naroda u Hrvatskoj bio u potpunosti ugrožen, istaknuo je odgovornost i trpeljivost.
sdss je nastao u poslijeratnim okolnostima političkog ekstremizma i sa srpske i s hrvatske strane. Jedni su tvrdili da je Baranja srpska, a drugi su najavljivali vojno-redarstvenu akciju ‘Grom’
‘Vojislav Stanimirović je bio odgovoran za ono što je preuzeo u martu 1997. i trpeljiv za sve ono što je od tada pa do današnjeg dana morao trpjeti kao predsjednik stranke, kao čovjek, kao suprug i kao otac. Malo je ljudi, a siguran sam da je veoma malo predsjednika stranaka u Hrvatskoj u ovih 27 godina, koji su bili vođeni samo tim dvama motivima, odgovornošću za preuzeto zastupanje Srba u Hrvatskoj i spremnošću da trpe i ono neizbježno, a i ono čega se mnogi trebaju sramiti, bili oni pojedinci ili institucije’, kazao je Pupovac, koji se paralelno s izborom za prvog čovjeka SDSS-a povlači s čela Srpskog narodnog vijeća.
Pupovac je istakao da se Stanimiroviću za sve ono što je napravio za stranku ne može pronaći bolja nagrada od toga da svi zajedno ‘gori ne smijemo biti, ni u čemu, a bolji moramo biti u mnogo čemu’.
SDSS je prije 20 godina osnovan s ultimativnom idejom opstanka Srba u Hrvatskoj i s namjerom da se spriječi egzodus Srba s istoka Slavonije, egzodus kakav su već prošli zapadni Slavonci, Dalmatinci, Ličani, Kordunaši i Banijci. Osnovan je s idejom borbe za ravnopravnost, jačanje participacije Srba u svim segmentima života, rekao je Pupovac okupljenim članovima stranke.
‘Godina osnutka stranke, 1997., bila je veliko olakšanje nakon velike tragedije, bila je buđenje nade nakon što su sve nade potonule. I uspjeli smo, u mjeri u kojoj je to bilo moguće, obnoviti politički život Srba u Hrvatskoj’, istaknuo je Pupovac.
Naglasio je da nitko u stranci ne smije biti sputan u pogledu ostvarivanja svojih ambicija na gradskom, županijskom i državnom nivou i pozvao one koji su stranku napustili, a nisu se teško kompromitirali, da ponovno budu uz SDSS. Kazao je da je SDSS stranka privržena dobru ove zemlje, najboljim mogućim odnosima u njoj, između različitih etničkih grupa, što boljem životu svakog njezinog građanina, a posebno jednakosti među njima, koje je sve manje, istaknuvši da je do jučer dominirala međuetnička nejednakost, a da se na nju nalijepila socijalna, ali i regionalna nejednakost. Predstavio je političke ciljeve SDSS-a u narednom periodu.
‘Zaustavljanje jačanja različitih oblika ultrakonzervativnih, ne samo nacionalističkih, nego i fašističkih oblika djelovanja u našem društvu, skrnavljenja spomenika za žrtve fašizma i omalovažavanja i obezvređivanja doprinosa antifašističke borbe i antifašista, među kojima su Srbi u Hrvatskoj bili i tokom NOB-a i danas važna i snažna komponenta. Tražimo uklanjanje ploče u Jasenovcu s ustaškim pozdravom ‘Za dom spremni’ i konačnu registraciju škola na području Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije’, kazao je Pupovac, dodajući da se nastavlja s projektima obnove i stambenog zbrinjavanja, koje je skoro zamrlo u zadnjih nekoliko godina, te da SDSS traži od Vlade olakšavanje otkupa stanova i nastavlja borbu za konvalidaciju staža.
U vrijeme prvih izbora na koje je stranka izlazila koncem 1990-ih, uostalom kao i danas, mnogi su se ustručavali reći da su srpske nacionalnosti, a kamoli još staviti ime na neku od izbornih lista
Okupljene SDSS-ovce pozdravili su i gosti iz drugih stranaka: saborski zastupnik i član predsjedništva SDP-a Bojan Glavašević, član Predsjedništva HDZ-a Tomislav Čuljak, član Središnjeg odbora HNS-a Vladimir Ham, potpredsjednik saborskog Kluba nacionalnih manjina Robert Jankovics. Najzapaženiji govor održao je gradonačelnik Osijeka Ivica Vrkić, koji se prisjetio vremena kada je sa Stanimirovićem i Pupovcem surađivao u procesu mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja: ‘Kada sam polazio u Vukovar, predsjednik Tuđman mi je rekao: ‘Vrkiću, pazi mi na Srbe!”
Nakon ove rečenice, koja je izazvala duboki uzdah među okupljenima, Vrkić je opisao okolnosti koje su ga dočekale na terenu: ‘Kada sam došao u Vukovar, zatekao sam Arkana s kojim se nije moglo razgovarati, s njim se moglo samo ratovati, zatekao sam Hadžića s kojim se nije moglo razgovarati, a nakon toga je došao dr. Vojo Stanimirović s kojim sam prvi put razgovarao o odnosima Srba i Hrvata i to na način da vidimo kako vratiti na ovaj prostor hrvatsku vlast, a omogućiti Srbima da budu ravnopravni građani RH.’
Vrkić je naglasio kako se radilo o procesu tokom kojeg su i njegovi suradnici, Stanimirović i Pupovac, i on sam bili proglašavani izdajnicima svojih naroda.
‘To nam je bilo jedino zajedničko. Nisu nas razumijevali oni koji nisu htjeli završiti rat, a mi smo na tome radili, izloženi i jedni i drugi. Da ne mislite da smo se mi o svemu dogovarali i da smo, posebice Vojo i ja, bili ‘Boro i Ramiz’ i da smo razvijali bratstvo i jedinstvo. Nismo! Od početka smo se dogovorili da ćemo razgovarati da vidimo kako zaštititi srpsku zajednicu sa svim pravima, kako većinskom hrvatskom stanovništvu omogućiti da se vrati i da ovdje funkcionira hrvatska vlast, ali ne bilo kakva, nego ona koja će uvažavati visoke demokratske standarde, različitosti i ljudska prava. Bio sam ponosan i sretan, zahvaljujući predsjedniku Tuđmanu, što sam imao čast raditi s takvim osobama kao što su Stanimirović i Pupovac i u ime Hrvata na tome im zahvaljujem’, kazao je Vrkić.
SDSS je prije 20 godina nastao u poslijeratnim okolnostima političkog ekstremizma i sa srpske i s hrvatske strane. Jedni su se bavili dokazivanjem da je Baranja srpska, a drugi su najavljivali vojno-redarstvenu akciju ‘Grom’, kojom će protjerati Srbe iz istočne Slavonije i osvetiti se za razaranje Vukovara i ratne zločine. Međunarodnoj zajednici bilo je dosta ‘humanih preseljenja’, protjerivanja i ratnih zločina, pa je nametala mirnu reintegraciju kao jedino rješenje. Erdutski sporazum potpisan je 12. studenoga 1995. godine i iz njega je bilo jasno da će se na istok vratiti hrvatska vlast, a da će se Srbima jamčiti ostvarivanje manjinskih prava. Tadašnji američki ambasador Peter Galbraith, na skupu u Kneževim Vinogradima, okupljenim Srbima otvoreno je rekao: ‘Ovo je Hrvatska i moja je obaveza da vam to kažem.’ To je vrijeme u kojem se u istočnoj Slavoniji objavljuju spiskovi Srba pod sumnjom da su počinili ratni zločin, počinju otpuštanja s posla, forsira se razmjena imovine s Hrvatima, a ljudima iz miješanih brakova omogućuje se odlazak u treće zemlje. Drugim riječima, radi se sve da se posije strah i da se broj Srba smanji. Sa strane srpskih ekstremista organiziraju se groteskni mitinzi na kojima se nose transparenti s natpisima poput ‘Domovnica i šahovnica su naša grobnica’. U takvim okolnostima, 5. ožujka 1997. održava se osnivačka skupština SDSS-a. Stranka je osnovana tako što je došlo do spajanja već postojeće zagrebačke Samostalne srpske stranke kojoj je na čelu bio Pupovac i Stanimirovićeve vukovarske Srpske demokratske stranke. U samo mjesec dana nakon osnutka, stranka je imala prvo vatreno krštenje na lokalnim izborima 14. travnja 1997., na kojima postiže prve uspjehe.
Iz tog vremena posebno se pamti sastanak Vojislava Stanimirovića s nedavno preminulim osječkopoljskim i baranjskim episkopom Lukijanom. Sastanak je organiziran na inicijativu Vlade RH, koja je tražila da sveštenici pozovu parohijane da ostanu na ovim prostorima. Nezadovoljan pregovorima, episkop Lukijan je zaprijetio da će, ukoliko se ne ispune njegovi zahtjevi, povesti narod u egzodus preko iločkog ili erdutskog mosta. Odgovorio mu je Stanimirović: ‘Vladiko, vi ste duhovni vođa ovog naroda. Ja sam prvi od jednakih koji vode ovu mirnu reintegraciju i ako budemo morali odavde ići, onda vi i ja možemo ići preko mostova zadnji, a ne prvi!’ Na kraju su i Srbi i vladika Lukijan ostali gdje im je i mjesto, a mirna reintegracija je završena 15. siječnja 1998. godine.
Masovnijim povratkom Srba protjeranih u ‘Bljesku’ i ‘Oluji’ dolazi do jačanja stranke na područjima povratka. Ogranci se osnivaju u Lici pod policijskom zaštitom, a u Donjem Budačkom na zaprežnim kolima povratničke porodice Pavković. Taj proces traje sve do 2005., kada se osnivaju ogranci u zapadnoj Slavoniji. U vrijeme prvih izbora na koje je stranka izlazila koncem 1990-ih, uostalom kao i danas, mnogi su se ustručavali reći da su srpske nacionalnosti, a kamoli još staviti ime na neku od kandidacijskih izbornih lista. Liste su se krojile do zadnjeg časa, a jedina koja je izvan istočne Slavonije prešla prag bila je ona pakračka, na čelu s kasnijim stranačkim disidentom Veljkom Džakulom. Stranka je tada dobila prva načelnička mjesta u općinama na istoku i dva dožupana, Milu Horvata i Mirka Jagetića. Horvat se tog vremena prisjetio za brošuru izdanu za 18. godišnjicu stranke: ‘Dok mnogi građani nisu smjeli otići preko Drave do Osijeka po penzije ili rješenje nekih drugih statusnih prava, mi smo, odnosno SDSS, već bili prisutni i aktivni u političkom životu kroz vijećnika u Skupštini Osječko-baranjske županije i poziciju zamjenika župana.’
Tada se osniva i Zajedničko veće opština, kojem prvi predsjednik postaje pokojni Miloš Vojnović. Dr. Jovan Bamburač i dr. Vojislav Stanimirović, odlukom predsjednika Tuđmana, koji je tada imao ovlasti da imenuje pet zastupnika iz redova uglednih građana, ulaze u Županijski dom Sabora. SDSS je podbacio na izborima 2000., kada nije ušao u Sabor i iduće tri godine ostao je na marginama političkog odlučivanja. U Sabor se vraća 2003. godine, kada formira i svoj Klub zastupnika. Tada dolazi do najvećeg šoka u stranačkoj povijesti – suradnje s HDZ-om Ive Sanadera.
‘Ljudi su bili konsternirani tim našim potezom, naši birači, izbeglice u Srbiji, pa i sama Republika Srbija. Shvatili smo brzo da kao opozicija ne možemo ništa da uradimo, jer imati tri zastupnika koji mogu da sede u Saboru, ali bez mogućnosti pristupa ministarstvima, u kojima su svi ministri bili iz redova HDZ-a ili njihovih partnera, bila bi suluda ideja. Odlučili smo da ćemo kao prelazno rešenje podržati tadašnju Vladu. To je bila podrška kojom smo u pretpristupnim pregovorima Vlade i EU-a omogućili donošenje niza zakona koje je Hrvatska tada trebala prilagoditi zakonodavstvu EU-a’, ispričao je Stanimirović u toj brošuri iz 2015.
Nakon izbora 2007. godine uslijedila je koalicija sa Sanaderovim HDZ-om, koji je 2009. preuzela Jadranka Kosor, i to vrijeme približavanja Evropskoj uniji bit će zapamćeno kao vrijeme u kojem se za Srbe napravilo najviše. SDSS je podržao i kasniju SDP-ovu koalicijsku vlast Zorana Milanovića, a jedina vlast s kojom nije bilo suradnje bila je ona Tihomira Oreškovića u vrijeme kada je HDZ vodio Tomislav Karamarko. SDSS je u međuvremenu doživio nekoliko potresa, kao što su bili pretrčavanje zastupnika Mirka Raškovića Karamarku i odlazak nekolicine ljudi koji su osnovali konkurentski DSS. No izgubljeni Raškovićev mandat ubrzo je nadoknađen na novim izborima 2016. godine, a utjecaj stranke obnovljen prihvaćanjem suradnje s HDZ-om Andreja Plenkovića, uz namjeru vraćanja politike te stranke na umjerene pozicije prije Karamarkovog vremena.
