Može li se po bilo čemu uspoređivati Sjedinjene Države i Hrvatsku? Teško, gotovo nemoguće. No, zanemarimo li veličinu, moć, utjecaj u globalnim razmjerima, određena sličnost postoji. Riječ je o apsolutno neprihvatljivoj cijeni što će je, svemu usprkos, platiti i Sjedinjene Države i Hrvatska za predizborne kampanje svojih aktualnih čelnika koji – oboje – žarko žele osvojiti još jedan predsjednički mandat. Amerika će cijenu platiti u ljudskim žrtvama na ulicama svojih gradova, a Hrvatska – potonućem u novu, mada ne i otvoreno proglašenu međunarodnu izolaciju, i svrstavanjem u tabor krajnje nacionalističkih, suspektnih, mada za vazalstvo i poslušništvo pogodnih malih, nebitnih državica.
Bečki ‘Standard’ predvidio je kako će kgk svoju predizbornu kampanju graditi na poticanju animoziteta prema bošnjačkom korpusu u BiH
Nedavna nasumična masovna ubojstva u Sjedinjenim Državama navela su japanske vlasti da upozore svoje građane na opasnost putovanja u Ameriku, jer im se tamo može dogoditi da budu ustrijeljeni nasred ulice. Drugim riječima: razmislite i budite svjesni toga da krećete u zemlju kaosa i bezakonja. No predsjednik Donald Trump, već dobrano u kampanji uoči predsjedničkih izbora, obilazeći poprišta najnovijih bezumnih pucnjava što su odnijele nekoliko desetaka života, kaže kako mu nije ni na kraj pameti da pokuša uvesti stroža pravila za kupnju, odnosno posjedovanje oružja. Tvrdi: to je politički neostvarivo. Hoće reći: za mene je to neostvarivo, želim li još jedan mandat, jer bih izgubio potporu moćnih desničarskih krugova, uključujući i famoznu NRA (National Rifle Association – Nacionalnu puškarsku udrugu, u doslovnom prijevodu). Prodaja oružja, ne samo ‘klijentima’ širom svijeta, nego i vlastitim državljanima, unosan je posao. A kada su posao i profit u pitanju, ništa se ne smije ispriječiti; pa ni ljudski životi. Pa će tako SAD Trumpovu ambiciju da još četiri godine razara međunarodni poredak, tvrdeći da time čini ‘Ameriku ponovo velikom’, platiti visokom cijenom u ljudskim životima na ulicama svojih gradova. Hoće li itko zapitati je li za Sjedinjene Države ta cijena prihvatljiva, ili nije? Malo je vjerojatno. Vlast i interesi su u pitanju. A da se nađe netko zaista relevantan tko će reći: Ne, to nisu Sjedinjene Države, niti one takvima smiju (p)ostati, gotovo je iluzorno očekivati.
U Hrvatskoj, nikako obznanjujući, ali višekratno najavljujući svoju ponovnu kandidaturu za položaj Predsjednice, Kolinda Grabar-Kitarović potvrdila je, točnije rečeno: zabetonirala je svoju pripadnost krajnjoj, jedva prikriveno profašističkoj desnici, videći u njoj čvrstog jamca za izbornu pobjedu. U velikom intervjuu jednom notornom desničarskom glasilu rekla je sljedeće: ‘Imam isti odnos prema svim totalitarnim režimima. Apsolutno ih osuđujem – i nacizam i fašizam, i komunizam i njihove totalitarističke derivate u Hrvatskoj, kao i četništvo.’ Ništa novo, ali potvrđeno. Govoreći pak o ustaškom logoru u Jasenovcu, dodala je: ‘Naravno da sam pitala povjesničare gdje su kosti tih 83 tisuće žrtava iz Jasenovca. Dobila sam svakakve odgovore. Treba provesti kompletnu forenziku. Osim toga, mi još nismo proučili arhive koji su, na žalost, još uvijek u Beogradu i koje nam trebaju vratiti. Tek tada ćemo pouzdanije moći utvrditi što je sa žrtvama u Jasenovcu.’ Nije ni to posve novo, povijesni joj revizionizam nije stran, ali je potvrđeno na krajnje jasan način. A poentirala je ovako: ‘Ja sam maknula Tita iz svojega Ureda. Mislim da jasnija nisam mogla biti.’ I nije. Nema prostora za dileme, za pitanja o tome kakva je ona zapravo, što stvarno želi i kako razmišlja, niti kakva će joj biti predizborna kampanja.
Ima, međutim, itekako prostora za pitanje kakvu će cijenu u svjetskim okvirima platiti Hrvatska za takvu predizbornu kampanju svoje aktualne Predsjednice i je li – za Hrvatsku, naravno – takva cijena prihvatljiva. Pogotovo, ako se imaju u vidu odjeci na javnoj sceni izvan Hrvatske nekih njezinih kako najnovijih, tako i ranijih izjava i poteza. Evo najnovijega. Nakon njezinoga nedavnog mnogo (samo)hvaljenog posjeta Izraelu, ondje je objavljen tekst iz pera poznatog ‘lovca na naciste’ Efraima Zuroffa, koji – uz ostalo – kaže: ‘Politički vođe poput Grabar-Kitarović šalju zbunjujuće poruke o tome kakvo je njihovo stanovište o strašnim zločinima ustaša, o opasnosti rasizma, fašizma, antisemitizma i ksenofobije. S jedne strane ona je u više navrata osudila ustaške zločine, ali – kao mnogi od istočnoevropskih lidera – nikada ne zaboravlja u istome dahu osuditi i zločine komunista. Time ona promiče tezu o izjednačavanju dvaju totalitarnih režima, što je jedno od glavnih načela suvremenog iskrivljavanja slike holokausta.’ Za ‘kraljevski doček’ što ga je službeni Izrael priredio takvoj političarki, Zuroff kaže da je ‘sramotni odgovor naše vlade koji je uvreda za žrtve nacističkih kolaboranata u tim zemljama’. I nije Zuroff jedini. Bečki dnevnik ‘Standard’, evo samo još jednog primjera, predvidio je kako će KGK svoju predizbornu kampanju graditi na poticanju animoziteta prema BiH, odnosno prema bošnjačkom korpusu u toj zemlji. O švicarskoj televiziji koja je uvjerljivo demantirala njezinu optužbu da je pogrešno prevela intervju u kojemu je priznala primjenu ‘sile’ prema izbjeglicama na granici RH i BiH, o njemačkom ‘Spiegelu’ koji – suprotno nekim njezinim ranijim tvrdnjama – potvrđuje u najmanju ruku krajnje grub odnos hrvatske policije prema izbjeglicama, da i ne govorimo.
Dakle, izvan granica Hrvatske, pretendenticu na još pet godina u nekadašnjoj zagrebačkoj Titovoj rezidenciji Vili Zagorje, portretiraju kao pristašu, pobornika i promotora povijesnog revizionizma (‘pitala sam povjesničare gdje su kosti tih 83.000 žrtava iz Jasenovca’), kao nekoga tko svjesno igra na kartu pogoršavanja odnosa sa susjednim zemljama (sporna, ali ne baš uvjerljivo demantirana izjava iz Izraela kako je ‘BiH krajnje nestabilna i pod kontrolom radikalnog islama’), kao političarku (nikako ne državnicu, kakvom ona samu sebe proglašava u jednom drugom nedavnom intervjuu) koja bez zadrške igra na kartu rigidne, ne antikomunističke, nego anti-antifašističke desnice, jedva prikriveno neofašističke (‘izbacila sam Tita iz Ureda, jasnija nisam mogla biti’). Cijenu politike bazirane na takvim stanovištima Hrvatska će platiti gubitkom još ono malo ugleda što ga ima (ako ga još ima!) u globalnim razmjerima, daljnjim pogoršavanjem odnosa sa susjedima u regiji (iz koje je KGK, kako ona tvrdi, Hrvatsku izvela) i padanjem u status poluovisne državice, osuđene na poslušništvo onima koji – za volju svojih interesa – zatvaraju oči pred onime što u svojim sredinama sankcioniraju. Hoće li itko zapitati je li za Hrvatsku ta cijena prihvatljiva, ili nije? Malo je vjerojatno. Položaj, vlast (ma kako ograničena bila) i interesi su u pitanju.
Ta vlast i taj položaj oruđe su učvršćivanja i perpetuiranja modela hrvatske države koji nikada nije dobio potvrdu ni na kojem slobodnom, demokratskom izjašnjavanju građana, a koji svoj opstanak duguje nerijetko kriminalnim ili u najmanju ruku polukriminalnim elementima što na svojem deklarativnom domoljublju i hrvatstvu (u prijevodu: rigidnom nacionalizmu, klerofašizmu i korumpiranosti) grade svoj položaj ‘društvene elite’. Cijena podilaženja toj ‘eliti’ kako bi se osigurala potpora na izborima, objektivno je neprihvatljiva za zemlju koja bi svoju politiku, ali i svoj položaj u svijetu trebala graditi na principijelnosti, otvorenosti, tolerantnosti i spremnosti na dijalog, na hrabrosti za suočavanje s istinom o prošlosti, i nedavnoj i onoj malo daljoj, na antifašizmu. Hoće li Hrvatska tu neprihvatljivu cijenu ipak platiti? Hoće li čekati da neka strana zemlja upozori svoje građane na opasnost od putovanja u (takvu) Hrvatsku? Ili će se ipak naći netko (pojedinac, skupina, politička snaga ili segment društva) koji će jasno i glasno reći: Ne, Hrvatska nije takva, niti takvom smije postati! Netko? A tko?
